U SARAJEVU ODRŽANO KNJIŽEVNO VEČE POSVEĆENO FERIDI DURAKOVIĆ

Večeras je u Multimedijalnom centru MAK, JU Biblioteka Sarajeva (Alipašina 6a), održano  književno veče posvećeno književnici Feridi Duraković, pod nazivom “Kako ne gurnuti glavu u rernu i zašto”.

Veče je organizovao P.E.N. Centar u BiH, u okviru svog ovogodišnjeg programa „Književni razgovori“. S Feridom Duraković, razgovor su vodile pjesnikinje  Adisa Bašić i Bjanka Alajbegović.

U izuzetnoj atmosferi gusto protkanoj ljubavlju i poštovanjem prema sjajnoj Feridi Duraković, sve tri pjesnikinje su govorile njenu poeziju. Gošća je mnogobrojnoj publici iznijela dio svojih bivših i sadašnjih stvaralačkih preokupacija, odnos prema nekim stereotipima, rodnim podjelama unutar književnosti, kao i mnogim drugim temama. Osvrnula se i na neke pjesnikinje koje su doživjele tužnu životnu sudbinu i zapostavljene kao stvaraoci, kao što su Mubera Pašić, Vera Primožić, Aneta Benac…

Ferida Duraković je još jednom pokazala da se hrabro bori i krči put spisateljicama, koje su nerijetko nepravedno skrajnute u patrijarhalnom društvu.

Bilo je to književno veče za pamćenje!

Jedna od pjesama Feride Duraković koju je pročitala:

KO PLAČE IZA ZIDA

Ko plače iza zida?

Ako je naš

Da ga žalimo.

Ako je njihov

Da ga pustimo

Nek plače

Neka krepa

Neka gladuje

Neka samuje

Ali ako starica kakva iza zida plače?

Ako usamljeno dijete iza zida plače?

Djevojčica silovana?

Nemoćni roda nemaju

Ni vojske ni partije

Ni riječi utjehe

Šta sa nemoćnim?

Neka ih

Jebat ih

Nisu naši

A nisu ni njihovi

Vidiš da su ih nama ostavili

Nek plaču

Neka krepaju

Neka gladuju

Neka samuju

Ali ako nisu ni njihovi ni naši

Čiji su onda?

Mislim da su naši

Treba da su naši

Mi smo nemoćni oni su nemoćni

Naši su

Nisu naši

Neka ih

Jebat ih

Nisu naši

Nisu ničiji

Ko im je kriv?

E vidi kakva si—

Eto tvoji su!

Ma tebe treba ostavit iza zida ko i njih!

 

P.S. I ove,2012.godine,u mojim mislima odvija se rat kroz koji sam prošla 1992-1995.Ova pjesma još je jedan način da,mimo ideologija,politika i novoformiranih „država“,progovorim o tome da nema pravednog rata,da civili,u svakom ratu,nemaju ništa osim ove pjesme,kojom se mogu pokriti ako ih neko ponižava,tuče,muči,zatvara,ranjava ili ubija.Civili-kolateralna šteta svakoga rata i svih sukoba svih vojski i ideologija na svim prostorima,posebno nacionalističkih.

 

Moja nana,koja je umrla 1995.godine,a rođena je 1911.,kroz svoj život preturila je tri rata:Prvi svjetski,Drugi svjetski i ovaj,ko zna koji balkanski.Moja majka,rođena 1930.,doživjela je,i preživjela,II svjetski rat i ovaj,ko zna koji balkanski.Slijedimo li ove neobične brojke i njihovu simboliku,moja kćer,rođena 1996.godine,neće doživjeti sudbinu žena u svojoj porodici.I živjeće zdravo,sretno i dugovječno…Samo da zlo ne čuje.

Ferida Duraković

MILAN DRAŠKOVIĆ: GRAD NA MORU

 

G R A D      N A      M O R U

 

Galebovi nad gradom – tone Serenissima!

Luka s mirisom školjki, moreplovca poroci,

proročanstvo  jednog sna – suze Barbare Stroci,

dok dodiruješ tamu pevajući s mrtvima.

 

Podne. Ulica pusta. Silueta kraj mosta.

Dekirikovske senke, venecijanska magla,

pogled s ograde mosta, grad od šarenog stakla –

lavirint podsvesti sred dolaska čudnog gosta.

 

Utisci kad se slegnu preferans uz zakusku.

Rešavaš zagonetku u crnim zenicama,

kroz skerletni multipleks – akrobat na skelama.

 

Vinograd u sumraku, vilinskog vina ukus.

Uz ples crnog leptira čaura sred čestara,

iza vrata prošlosti stih u čeljusti vetra.

 

Milan Drašković

 

 

 

Ljiljana Tadić-Adžamić : LET

LET

Ja sad idem
A ti
Pozdravi me komadom krhke ti zemlje
U nebo preseljene
Ja sam još tu
Boreći se neprestano
S glumcima uskih provincija
Umišljenim kršćanima
Zabludjelim sinovima

Nitko te ne zna kao ja
Stisnute usne kad nije po volji
Tugu
Tek onako
Zalogaj sreće skupo plaćene sitnice
I obranu od šašavog svijeta
Za života nanesena šteta
Jer
Svi koji ti srce opoganiše
I trebaše
Da bi plast u srcu palili
Da bi sebe svetili
Sve si svoje zadaće pravolinijski ispunio
No tek kad si otišao
Narasla su i meni krila
Da bih te katkad posjetila
A katkad u suprotnom pravcu letjela
S tog puta sinovi se ne vraćaju
Majke im nariču
Braća ne vjeruju
A žene im beznadno putuju
Voleći neerotske ljubavi
Da bi se jednog jutra snene
U suzi obrisanoj
Za novi početak

Prepoznale

Ljiljana Tadić-Adžamić

 

 

JAGODA NIKAČEVIĆ: PUT ZA ŠARLEVIL

PUT ZA ŠARLEVIL

 

noć oslonjena na zid i razvenčana

 

od senke, visoko gore

 

rasprskavaju zvezdana pucad

 

na trbuhu nebesa

 

(stani. dovoljno je

 

za jednu pesmu opisa, kaže)

 

onda se smeje, čujem nemirne konje

 

sa ivice i glasove, obuzete sobom

 

kad se stanje. na krevetu dok traju

 

dani naših vikenda, među mrvicama

 

brioša. kad se čita rembo, kad ona diže

 

nehajno srozane dokolenice, pa moram opet

 

i opet da se vratim

 

na nebo što s jednog na drugo

 

oko seli kisele kiše koje sam danima

 

predosećao u kostima i u dojkama,

 

njenim što polegoše. nisko po sapima

 

Jagoda Nikačević

VANDA BABIĆ: PRELUDIJ ZA ZALJUBLJENE

 

PRELUDIJ ZA ZALJUBLJENE

 
Ako jednoga dana, nakon svega
što zajedno smo sa smiješkom prošli
sretneš me na uglu Duge ulice
i zaigra ti srce, znaj
da meni se svijet okrenuo i titra mi
svjetlost i hoću ti se baciti u
zagrljaj, ali svijet, ali ljudi,
ali kiša, ali ponos i sve ono
za što nismo marili i
da se to nikad ne dogodi,
molim te, znam sve naše razlike,
znam sve tvoje bivše i buduće bolesti
i znam sve mane i slabosti
i znam da ćeš možda postati sve ono
čega se bojiš i znam svaka znanja,
samo
ne znam što će mi ako odeš
i zaboraviš moje ruke, moje oči, moj glas
i riječi koje bi te mazile, koje bi se smijale
i svađale, koje bi plakale, moje riječi
ruke, oči…,
molim te,
na mojem putu ima mjesta za dvoje,
ne muči me,
obuci cipele, one nove
od brušene kože,
obuci se lijepo radi mene i
pozvoni na vrata tek unajmljenog stana
i pitaj me kolika je stanarina i
možeš li je dijeliti sa mnom i
možeš li sve dijeliti sa mnom
i zagrli me…

Vanda Babić

/iz knjige CRTA NA DLANU/

Rad slikarke Jagode Popović

DUŠKO TRIFUNOVIĆ (1933-2006)

ČIST ZRAK

Moj brat svaki dan ustaje u pet do pet
i odlazi na posao —
uz put kašlje
uz put puši
uz put diše čisti zrak

Moj brat svaki dan napravi lokomotivu
On je teška industrija —
on je taj fundament
a uz put diše čisti zrak

Idite svi
na put na more
idite svi u avanturu
moj brat radi danas
gradi za vas
novu seriju
novu turu
on je teška industrija
on je taj fundament —
a uz put diše čisti zrak

Moj brat se vraća s posla
svakog dana oko tri —
ide teška industrija na biciklu
nosi hljeb i veliko srce svoje —
Sklonite se
njemu treba čisti zrak

 

GLAVNI JUNAK JEDNE KNJIGE

Glavni junak jedne knjige
došao mi da se žali.
Divno bješe glavnim biti
dok me nisu pročitali.

Svijetu je svega dosta
ničeg željan nije
osim glavnih junaka.

Saznali su moje mane
moje tajne moje tuge.
Pokidali neke strane
i pošli da traže druge,
zatim pošli da traže druge

Svijetu je sveg sveg svega dosta
on čeka svog gosta
a duša se trudi svaka
da ima svog junaka.

 

ŠTA BI DAO DA SI NA MOM MJESTU

Šta bi dao da si na mom mjestu?
Da te mrze, a da ti se dive.
Šta bi dao?
Šta bi dao za veliku gestu?
Mjesto svoga da tvoj život žive.

Šta bi dao?

Ti, budi sretan sad što si preko puta.
I što nas strašni let nad provalijom dijeli.
Jer ovo je mojih pet minuta,
A pred tobom stoji život cijeli.

Šta bi dao da možeš ovako?
Dići ruke, a puk da te slijedi.
Šta bi dao?

Dal’ bi i ti u svom srcu plak'o?
Kao što se moje srce ledi.
Dal’ bi i ti?

 

Duško Trifunović

Književnik, pjesnik i televizijski autor, rođen je 13. septembra 1933. u selu Šijekavac kod Bosanskog Broda. Umro je 28. januar 2006. godine, u Novom Sadu.
Prvu pjesmu napisao je tek po povratku iz vojske, sa 22 godine. U Sarajevo dolazi sa 24 godine i zanatom bravara, a naredne izdaje prvu knjigu. Napisao je dvadeset knjiga poezije, četiri romana i nekoliko drama. Svrstan je u talas nove urbane poezije sarajevskog kruga, gde je najduže i stvarao. Smatra se zaslužnim za kreiranje nečega što je kasnije nazvano sarajevska rokenrol škola.
Na televiziji je zapamćen kao autor emisija na TV Sarajevo “Šta djeca znaju o zavičaju”. Po izbijanju rata 1992. godine prelazi da živi u Novi Sad gde nastavlja da radi za TV Novi Sad.
Oko 150 njegovih pjesama komponovano je i snimljeno.
Prema sopstvenoj želji sahranjen je u Sremskim Karlovcima, 30. januara 2006. gdje je imao kućicu u kojoj je boravio i radio.

MUSA ĆAZIM ĆATIĆ: JA ČEKAM

JA ČEKAM

Ja čekam vilu ljubavi i moći,
Što živi negdje u dalekom kraju,
U njenoj kosi plamna sunca sjaju,
A u očima pramaljetne noći.
Oh, ja ju čekam u neznanom gaju,
Smaragdno gorje gdje ‘no ambru toči;
Cv’jetnom će stazom tuda ona proći,
U vladarskom raskošu i sjaju.
Pod ml’ječnim grudma mi ljubav će don’jeti,
Na usnam‘ pjesmu kakvu niko ne ču, –
Njen će mi cjelov dušu da posveti.
I ja ću tada bez gr’jeha i boli,
– Ko asket, koji tek ljubi i moli –
Snivati Eden i beskrajnu sreću…

Musa Ćazim Ćatić