SVEMU SU KRIVI POKVARENI KALENDARI
Mujo Musagić: Listopadna pjesma ljubavna, Planjax, Tešanj, 2018.
Nakon dvije godine prividnog mirovanja, zahvaljujući još jednoj nagradi Fondacije za izdavaštvo, koja djeluju okviru Ministarstva kulture Federacije Bosne i Hercegovine, u izdanju Izdavačke kuće „Planjax“ iz Tešnja, pojavila se nova pjesnička knjiga savremenog bošnjačkog i bosanskohercegovačkog pjesnika Muje Musagića.
Iza listopadnog naslova nove knjige poezije za odrasle „Listopadna pjesma ljubavna“, (jedanaeste po redu) Musagić nam iz pritajene, prividno autsajderske pozicije, odašilje takve pjesničke slike i poruke, za koje bismo slobodno mogli kazati da predstavljaju svojevrsni sublimat ukupnog životnog i spisateljskog (pjesničkog) iskustva ovog autora, jer, vrijedi pomenuti, riječ je o pjesniku koji već više od pet decenija ispisuje poeziju, za koju neki književni kritičari tvrde da je izvan utabanih pjesničkih staza, te da je “… podaleko od sve poslijeratne zapaljivo-trabunjave ideološke raspričanosti (u koju se tako neodoljivo lako, na svim „stranama“, smješta i „ugurava“ opravdavanje vlastite ništavnosti – unutar beskrajne priče o ništiteljstvu „onih drugih“!), kako je to nedavno, za poeziju Muje Musagića, napisao Željko Grahovac.
I u svojim ranijim pjesmama, ispisanih u pet decenija pjesničkog rada, ovaj nam je autor, uporno i sasvim origanalno, pokazivao stvaralačku sposobnost i inventivnost iz kojih je prizilazio zaključak da se pjesnik, uz sva opravdana zvjezdana uzlijetanja, mora držati čvrstog tla, i, iz te pozicije, posmatrati „živi život“, u svim njegovim manifestacijama, u svim bojama, lomovima, potresima, rastu i padovima, zapravo u svemu onome što je sama suština ljudske prirode.
A dio te suštine, svakako jesu i želje, mašta, imaginacija, utopijski, onirički svjetovi, pa ih ni jedan ozbiljan pjesnik ne bi smio zanemariti, bez obzira na trendovske tendencije i demistificiranu, plošnu, tehniciranu savremenu poetsku naraciju.
Sve ovo će vam se, već u prvom čitanju, razlistati ako vam se u rukama nađe najnovija pjesnička knjiga Muje Musagića, sadržajno-tematski poredana u širokom dijapazonu, stilski iscizelirana u višeznačnom i višeslojnom semantičkom prostoru, a koja, na momente, kada to pjesma od autora zahtijeva, prelazi u cjelovitu pripovjednu formu, u kojoj se ovaj autor sve ugodnije osjeća.
„Listopadna pjesma ljubavna“ je pjesnička knjiga koja zahtijeva lagahno i pažljivo čitanje, ne zbog njenih metafizičkih dimenzija ili ezoterijskih poniranja autora, nego zbog zgusnutih pjesničkih slika, koje, jednostavno kazano, traže dužnu čitalačku pažnju.
PONEDJELJAK IZMEĐU SRIJEDE I ČETVRTKA
( ili: kako sam se počeo miješati u kalendare)
Evo, priznajem javno; i dalje, nakon rata, olahko
potpisujem priznanja mnoga: i ona gdje krivnja
moja ničim, van svake sumnje, dokazana nije,
i ona kad grijehe svoje sakriti nisam znao. Dakle,
skrušeno priznajem kako nikada ponedjeljke volio
nisam, mada, kako to i priliči pisaru skromnom,
poštujem i dalje mudrost i ljepotu svakog dana,
vjerujući kako je bjelina njihova i meni darovana.
Zato vam i ne umijem kazati razloge prave, niti
iznenadnoj drskosti svojoj mogu pravo ime naći,
to što sam se, kao Kleopatrin astrolog Sosigenes,
ili kao Gaj Cezar Julije, ili kao Trinaesti Gregorius,
pontifex maximus, ili još neki znani i neznani ljudi,
prije i poslije njih, u pitanje kalendara miješati počeo.
A sudijama strogim i vlastima visokim podastirem
skrušeno okolnosti bar neke olakšavajuće:
nisam dirao mjesece i godine, godišnja doba
pominjao nisam, ni u vremenske mijene se
miješao nisam, sasvim sam skromnu namjeru
imao: ponedjeljak udjenuti između srijede i
čatvrtka, nekako tiho, bez puno buke, bez buna
i revolucija, i bez prigovora na poredak nebeski.
Da ne bih zamarao državne vlasti, da se na mene
ljutili ne bi činovnici vrhovnih vijeća, koji, ionako,
imaju mnogo važnijih briga od ove moje,
kalendarske, već sam i redoslijed napravio novi:
nedjelja,
utorak,
srijeda,
ponedjeljak,
četvrtak,
petak,
subota,
pa opet sve iz početka – nedjelja, utorak…i tako
redom, sve bi, kao i prije, teklo svojim tokom,
jer namam ja ništa protiv umišljenih sisara, niti
vremenskog klatna uvaženih magnetnih polja,
samo bih želio žarko da ponedjeljak, ako ikako
može, ne bude na početku sedmice – neka ga
kasnije malo, dok se priviknemo na oblake kišne,
na oštru buru, na blatnu zemlju, na mokru
jugovinu i na zadnji dah lišća požutjelog.
A onda sam, popodneva jednog, običnog
i žutog, kada se tome nikako nadao nisam,
odustao od ovih i još nekih plemenitih misli,
otkrivši, iznenada, kako su ponedjeljku
počeli ličiti i svi drugi dani.
