Ovo avgustovsko predvečerje stiže da bi me sjetilo na prošlo a nesvršeno vrijeme. Pjesma koju slušam nakon četrnaest godina proživljena je, a opet drugačija! Zvuci i mirisi ljeta nose me u djetinjstvo i mladost.
Ovo predvečerje ima i boju. Boju tuge!
Bijaša moje djetinje ljeto, avgustovski sumrak u kojem konačno shvatih da će jednom svi umrijeti, moja majka, otac, dedo i nana. Dijete od šest godina! Od te noći živim sa strahom da ću izgubiti one koje najviše volim. Zaplakah nedaleko od kuće praćena žabljom simfonijom, onom koje me plašila, zajecah zbog spoznaje da neumitna svima dođe.
Te iste noći trže me iz sna tiho naricanje mlade žene, moje tetke udovice. Bolno složenim riječima oplakuje svog mladog i voljenog čovjeka kojeg zemlja pokriva. Nisam se pomicala pod jorganom da me ona ne bi čula, da je ne prekinem. Iako dijete, osjetih njenu skamenjenu tugu koju nije nikom kazivala i želju da nema svjedoka. Virnem, a ona sjedi kraj otvorenog prozora, gleda mjesec, tiho pjevuši riječi razdiruće ženske boli.
Zarekoh se te noći da kad porastem neću dozvoliti da ljudi umiru a drugi zato neizmjerno pate, kao ona, moja tetka. Ne pomaže mi bijeli mantil, gubim bitke svakim danom!
A tetka će mnogo godina kasnije izgubiti golobradog sina jedinca u ratu koji mnogi nisu ni u najgoroj mori mogli usniti, pa ni prepoznali čak i kad je započeo. Tada će saznati da bol i tuga uvijek mogu biti dublji i jači.Večeras naš tim na Koševu igra s nogometašima iz Ukrajine. Gosti su stigli iz zemlje gdje je stepa nepregledno široka i duga, kao tuga…Na stadionu vrije od mladosti, a u meni se širi ona stepa. Baš kao one mladalačkoizbjegličke avgustovske večeri na jugu najjužnije zemlje, gdje izbjegoh od rata, od granatiranja i snajpera, od svega, samo ne od sebe!
U toj makedonskoj varošici, u sobi koja me stegla i nije dala mira, prvi put sam čula ovu istu pjesmu. Melodija „Oči boje duge“ širila se iz radioaparata dok sam kao zubarska asistentica radila posao koji ne zaslužujem i za koji sam imala previše škole. Nisam birala, hranio je bolešljivo dijete i mene.
Jedna suza tada kliznu mi niz lice, i mada sam gledala pod ordinacije, zubaru nije promakla.
„De, de, ne taguvaj, šo ke praviš!?“, pokuša me ohrabriti čovjek i sam okovan bolom zbog gubitka kćeri, još djevojčice. Bio je dobrodušan i stručan. Sažalio se i ponudio mi posao, iako vjerujem da mu asistentica nije bila neophodna. Tamo gdje svi rade od jutra do večeri, tamo na jugu daleke zemlje koja nas je prihvatila. Nas, izbjeglice od rata!
U tim minutama slijegala se tmica, a tad se tuga množi u svakom biću. Uzeh da još žešće čistim zubarska kliješta, borere, namještam staklene kutijice sa svakojakim materijalima. Naizgled mirna i vrijedna, buktila sam od čeznje za njegovim očima! Očima boje duge!
„Oči boje duge sad mi trebaju…“ ponavljalo je iz radio aparata. Moderne note devedesetih, pjesma o ostavljenoj ženi! Oči plave, zelene, crne ili bilo koje…nijedne tada nisu bile moje. Tamo daleko, blizu do kraja svijeta. Ali, tuga ne zna za granice, za vrijeme, godine i daljine.
I nije bilo nade da sretnem te oči boje duge, da ponovo zaigra njegova nemirna vjeđa i drhtaj prožme moje mršavo tijelo. A muzika traje li traje, pjesma o tim očima tuge. Plima beznađa dizala se i utapala u dušu, nekad njegovu dragu, tada ničiju…
Dok je u mojem gradu rat divljao i krv se razlivala ulicama, parkovima, igralištima, on iznenada stiže u ordinaciju. S vrelim pogledom, odavno poslanim tamo na kapiji Medicinskog fakulteta gdje sam ga upoznala u maslinastozelenoj jakni. Otišli smo potom u baštu hotela Evropa, gledajući sjaj duge i Gazi – Husrefbegovog bezistana naizmjenice, da mi oči od ljepote ne pregore. Kao jela vita i visoka, priđoh ognju tih očiju, u hladu starog hotela koji će nekoliko godina kasnije, u ratu, izgorjeti.
Upijajući svaku riječ pjesme i asistirajući zamišljenom zubaru, sjetih se mira i blizine čaršije, poznatih zvukova sa okolnih bogomolja, mirisa ćevapa i svakodnevnog žamora kaldrme. Tamo gdje još uvijek treperi studentica dok je on zavodljivo gleda, i nježno i muški. Prekrasni bijeli zubi bili su mu nanizani u široki osmjeh. Poklonio mi je buket ljubičica koje je bucmasti dječak nosio od stola do stola. I usrećio me s malo sitnog novca, ali s mnogo neskrivene muške želje.
Otišao je od mene u neke svoje daljine, one koje su ga odvele u drugi zagrljaj. Te oči bez riječi postadoše moja tuga, i sve su duge potom prešle preko grada a da ih nisam vidjela. Na kraju, mahao je, autobus se udaljavao. Grčilo se djevojačko tijelo i ječalo zbog posljednjeg odlaska, zbog neispjevane pjesme i neizgledane duge, od tuge.
I evo, u ovoj večeri poslijeratnog mira i sporta, ponovo ista pjesma na radiju. Ječi.
Zar je važno šta je bilo poslije? Bašta hotela Evropa je zapaljena, potom obnovljena. Bucmasti dječak sa cvijećem sad je muškarac, ako je preživio rat. Previše neuleglih grobova po obroncima brda oko Sarajeva opominju na moju djetinju spoznaju o neumitnoj smrti.
Njegove i moje oči gledaju druga žena i drugi čovjek.
Večeras, u noći sporta, opet je avgust, opet ta pjesma, i opet te oči boje duge. Kao da nikad nisu ni otišle…
Jasmina Hanjalić
/objavljeno u Balkanskom književnom glasniku 2007.)
