ŠEFIK DAUPOVIĆ: NA KAPIJI TIŠINE


(Mileni Vučković)

Nisam došao na ovaj svijet
ni sa srećom ni sa tugom.
Zatekao sam ih
kako zajedno rastu.

Nisam došao na ovaj svijet
ni da vedrim ni da oblačim.
Kakvo će biti vrijeme –
zna se ko o tome odlučuje.
Moje je da slušam
i u njemu se snalazim
kako znam i umijem.

Nisam došao na ovaj svijet
tuđu sreću da kvarim
ni tugu da raspirujem.
Previše i svoje imam.

Nisam došao na ovaj svijet
da tuđe snove rušim.
Nemam vremena
ni svoje da popravim.

Sasvim sam običan putnik
u zajedničkom vremenu
koji svoj teret
nijemo u nutrini nosi
da drugima ne smeta.
I kad volim, volim u sebi
da bih drugima ostavio
više prostora za ljubav.

(Iz zbirke pjesama “Konak za snove”)

Objavljena knjiga “Ljubav u vreme korone” Maje Herman Sekulić

Udruženje za promociju kulturne raznolikosti „Alia Mundi“ objavilo je specijalno izdanje pesme Maje Herman Sekulić pod naslovom „Ljubav u vreme korone“ koja je objavljena na 24 jezika, a u okviru projekta „Pesma koja je ujedinila svet“. Za prevode na: engleski, italijanski, francuski, špans­ki, nemački, ruski, grčki, turski, mađarski, gruzijski, holandski, norveški, hebrejski, persijski, arapski, japanski, hindi, pandžapski, bengalski, kašmirski, mongolski, azerbejdžanski i malajski jezik zaslužni su prevodioci: Claudia Piccinno, Silvija Monrós de Stojaković, Eliz­abeth Brunazzi, Gino Leineweber, Владимир А. Бабошин, Karmen Cohen, Mesut Şenol, István Turczi, Lana Gogoberid­ze, Reinier H. Pestman, Ingrid Baltzersen, dr Boaz Avraham Katz, Aisha Jalili, Petar Janačković, Mohammad Habeeb, Dragica Ohashi, Lily Swarn, Jernail S. Aanand, Amanita Sen, Mohammad Zahid, Jenny Gegee, Günel Babanlı, Mawar Marzuki. Publikaciju su svojim umetničkim radovima obogatili umetnici: Sveta Đurić, Ljiljana Bursać, Danka Dangubić, Miloš Sekulich, Danko Đurić, Ljiljana Stjelja, Duško Zeja Jova­nović, Bojan Jevtić, Nemanja Vučković, Marko Ignjatijević, Leyla Mahat, Karishma Mahanti, Vesna V. Maksimović, Te­odora Stojanović.

Pesma Maje Herman Sekulić „Ljubav u vreme korone“ nastala je u trenutku kada je ceo svet zahvatila pošast neviđenih razmera. Pandemija koronavirusa koja je počet­kom 2020. iznenada izbila na sve četiri strane sveta, mnoge ljude je uplašila i primorala ih da preko noći promene svoj život i životne navike. Za to vreme, dane provodeći u karan­tinu, u svom rodnom gradu, a simbolično uoči dolaska proleća (ujedno i uoči obeležavanja Dana poezije), srpska književnica Maja Herman Sekulić dobila je inspiraciju da napiše pesmu. Taj trenutak je za nju, kako sama kaže, bio znak novog živo­ta, pozitivne energije i književne inspiracije. Ovom pesmom autorka je želela da unese nadu u ovaj sumorni trenutak koji se kao crni oblak nadvio nad celom planetom.

Ova pesma, nastala u jednom dahu, ukratko je sub­limirala sve ono što je svet preživljavao tokom ove zlokobne pandemije. Za kratko vreme, ova pesma je postigla planetar­ni uspeh. Zatim su počeli da se nižu, jedan za drugim, prevodi na svetske jezike, što je pesmu učinilo još čitanijom i pris­tupačnijom za veliki broj čitalaca širom sveta. Zanimljivo je to da je veliki ruski pesnik Puškin 1827. godine tokom koje se našao u karantinu za vreme epidemije kolere, u jednoj svojoj pesmi zapisao i ovaj stih: „Uzdignimo se duhom i postaćemo bliži i bolji jedni prema drugima.“ Upravo je ovom svojom pesmom to postigla i Maja Herman Sekulić.

Shvativši značaj autorkine ideje, krajem aprila 2020. Udruženje „Alia Mundi“ za promociju kulturne raznolikosti osmislilo je multikulturalni poetsko-umetnički projekat pod nazivom “Pesma koja je ujedinila svet”, a kao deo inicijative Virdžinije Boden koja je pokrenula akciju prevođenja ove pesme na pesme na strane jezike.

Ono što je važno istaći to je da je na ovom projektu ra­dio veliki broj ljudi iz čitavog sveta, počevši od prevodilaca do umetnika koji su svojim umetničkim radovima obogatili ovu publikaciju, dajući izvesni doprinos, ne samo ovom projektu, već i čitavoj ideji da se protiv velike pošasti koja nas je sve snašla treba boriti duhom, poezijom i umetnošću.

Ova publikacija ima za cilj da ukaže na značaj poezije, da pokaže svu njenu snagu u najtežim okolnostima za ljudski rod, kao i to da jedna pesma može da ujedini ceo svet. Ta­kođe, ova pesma pokazuje da poezija ne poznaje granice, da je jedan od stubova multikulturalnosti i jedno od najmoćnijih “duhovnih oružja” za povezivanje naroda i kultura, i da kao takva ima veliki značaj koji će srpska kultura tek prepoznati u godinama koje dolaze.

Knjiga je objavljena kao elektronsko izdanje i može se čitati OVDE, kao i u rubrici Izdavačka delatnost na zvaničnom sajtu Udruženja Alia Mundi.

Ana Stjelja

Ljubav u vreme korone_naslovne korice

 

 

DINOVANJE 1 – ALMANAH VI – PLANET POEZIJA

 

Dragi prijatelji, poznanici, pjesnici i svi oni koji vole lijepu riječ, druženje, boje, mirise, oblike i zvuke,

Dobrodošli na prvu poetsku manifestaciju Planeta Poezije posvećenu našem osnivaču, bosanskom književniku Dini Poroviću, koja će svake godine biti održavana 25. maja. “Dinovanje” smo zamislili kao okupljanje pjesnika na mjestima koja je Dino volio uz čitanje njegovih stihova i drugih autorskih radova, te druženje uz muziku, fotografije, stihove i smijeh.

DINOVANJE 1 počinjemo virtuelno (iz dobro poznatih razloga) objavom našeg godišnjaka Almanaha VI, koji je u cijelosti posvećen ovom svestranom umjetniku. U njemu ćete naći naše stalne rubrike, kao što su: poetski putopisi, ID, intervjui, retrospektiva, književni osvrti i festivali, kao i pregršt autorskih radova. Naravno, u šestom Almanahu objavljujemo pjesme koje su Dinini prijatelji napisali nakon njegove smrti, ali i sjećanja drugih umjetnika i istinskih jarana i jaranica koji su se s njim družili. Uz ove radove, objavljujemo i dvije kratke priče te poeziju pjesnika koji su u 2019. godini nastupali na našim programima. I u ovom broju rezervirane su stranice za dobitnika Specijalnog priznanja Planeta Poezije za razvoj umjetnosti u 2019. godini, a riječ je o hrvatskom novinaru, piscu i pjesniku Marijanu Grakaliću.
Kao i svaki put do sada, na kraju Almanaha donosimo izbor iz poezije, u ovom broju je izbor Dinine poezje s njegovim crtežima.

No, nije nam cilj nabrajati šta je sve sadržano u Almanahu VI, to ćete i sami otkriti listanjem našeg časopisa. Ovim putem želimo se zahvaliti svima vama koji ste poslali svoje pjesme, anegdote, sjećanja ili lijepu riječ posvećenu Dini, a posebno dvojici čuvenih bh. slikara: Dževdetu Nikočeviću, čija je slika na naslovnici ovog broja, i Mensuru Poroviću, čiji portreti ukrašavaju stranice Almanaha. Veliko hvala i svima onima koji su nam slali fotografije i druge priloge kako bismo obogatili novi Almanah.

Na kraju, sve što trebate učiniti je skinuti Almanah VI s linka koji objavljujemo i čitati ga. Oni koji žele, mogu PDF odnijeti u kopirnicu i uvezati časopis jer objavljujemo sadržaj spreman za štampu. Time omogućavamo svima vama koji ste daleko da imate svoj primjerak, a i poštujemo ograničenja u vezi s okupljanjima u zatvorenom prostoru.

Nadam se da ćete uživati u ovom broju Almanaha.

U ime uredničkog tima, zahvaljujem vam što ste i na ovaj način dio naše manifestacije.

Tamara Čapelj

https://drive.google.com/uc?id=1Lsh3NfBdJ1a4tD5VO2uP-fSJK1QBBsKy&export=download

 

PRIJE 135 GODINA UMRO VICTOR HUGO (1802.-1885.)

MORS

Videh kosačicu. Beše sred svog dola.
Sejući i koseć išla je ohola,
crni skelet sasvim prepušten sutonu.
U tmini gde stvari drhte i utonu,
čovek je očima pratio sjaj kose.
Pobednici koji slavoluke nose
padahu: Vavilon posta pusto mesto,
presto je stratište, a stratište presto,
ruže đubre, deca ptičja jata bela,
zlato prah, a oči roditeljske vrela.
I žene vikahu: Vrati malog stvora.
Što si ga stvorio, ako umret mora? –
To beše na zemlji jecaj, gore, dole:
krute ruke streme iz postelje gole:
mrzli vetar šušti kroz pokrove mnoge:
bezumni narodi ispod kose stroge
behu plaho stado što nesta u seni:
žalost, noć i užas koraci su njeni.
Uz nju, dok mu čelo blagi plam penuša,
nasmešen anđeo nosi bokor duša.

Viktor-Igo-1884

 

IN MEMORIAM: BEKIM SEJRANOVIĆ (1972-2020)

“Ljudsko iskustvo se ne prenosi tako lako s koljena na koljeno kako neki misle. Svi, izgleda, moramo naučiti iz osobnih grešaka, zaslužiti vlastite ožiljke. Najviše stoga što nam se serviraju ušminkane verzije prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, te patetično-romantične bajke o ljubavi, obitelji, bratstvu medju ljudima i žrtvama za domovinu i o čovječanstvu uopšte. Gdje bismo inače danas dogurali da svakih sto godina makar imalo uznapredujemo, ali sve je isto od nastanka ljudskog svijeta…”

Bekim Sejranović

bekim

 

 

RADMILA PETROVIĆ: SRPKINJA SAM, AL MI KOSOVO NIJE U SRCU, NEGO TI

Srpkinja sam, al mi Kosovo nije u srcu, nego ti

tata je prvo kukao na dedu
što nije hteo
ni u četnike
ni u partizane
pa su ga hapsili i jedni i drugi

onda na predsednika

uvek na Ameriku

ovde se u rat išlo ako nemaš
vezu u vojnom odseku

generale,
pobedili bismo da si znao:

jedna zaljubljena žena
opasnija je od NATO tenka

protivraketnu zaštitu
nosi u grudima

bokove uvek drži
u borbenom položaju

sreće ima toliko
da štiklom ne potrefi minu

pobogu čoveče,
naspavajte se

u vezi s kosovskim pitanjem

generale,

božuri cvetaju

u mojim gaćicama

Radmila Petrović

RADMILA

ERRI DE LUCA – POVODOM 70-og ROĐENDANA

Taj vrsni pripovjedač, esejist, pjesnik i prevoditelj, ali i neumorni aktivist, borac za ljudska prava i humanitarac tamo gdje se naprosto ne smije izostati.
Tako je bilo i 1993. Na vijest o bezumnu rušenju Staroga mosta u Mostaru, Erri se pridružio talijanskim humanitarcima te godinama – u ulozi vozača kamiona/furgona – dopremao hranu, lijekove i sve što je trebalo žrtvama ratova na ovim našim prostorima. Tridesetak putovanja za volanom, pa je tako Bosna je (p)ostala Errijeva neiscrpna tema. O tome svjedoče i stihovi na koje podsjećam upravo danas, jer je Erriju želimo čestitati sedamdeseti rođendan. Zatekne li vam se ovih čaša dobra vina pri ruci, sjetite se Errija uz onu pučku – kol’ko kaplic. tol’ ko let!
A vjerujem da ćete s užitkom pročitati i ovaj Errijev poetski zapis o Giulianu, suvozaču na tim humanitarnim putovanjima po Bosni i Hercegovini;

GIULIANO

Na kontrolnoj točki gasio je motor a palio kuhalo,
stavljao golemu zdjelu, kava za sve,
da izvrgne ruglu zastoj, koji nas je tamo prikovao.
Kriška salame pripravljene kod kuće, kruh,
a i čaša mlađahna crnog vina,
ustrajavalo se u čekanju. Bosna je bila gradilište započetih radova,
rat je radilište razaranja.
Ako je na kontrolnoj točki trebalo spavati,
tada je bolje protegnuti se na sanducima.
Gore i dolje dvadeset sati u nizu za volanom,
svatko u svom kamionu,
bilo je tako da smo se razumjeli, nas dvojica,
život nas prebran da pričamo o nevoljama
u zemlji porušenih mostova, o bagerima
koji su prešli preko groblja i matičnih ureda
da se i iz prošlosti izbriše komšija.
U kugi Bosne naše manje nesreće,
gubitci, mogli smo se šaliti, kao kad se ljušte orasi.
U buci topništva, govori se šaptom, kao u školi.

Neka žena veli da su bolji dio mene moji prijatelji,
Giuliano je bolji dio mene,
drug koji prepolovljuje putovanje.
Vido sam ga savinutog gdje šepesa stazom na uzbrdici
a odmah zatim kako se pentra na toranj u dolini Montanaia
zajedno sa mnom i s Maurom, okretan poput bandita,
napokon sam ga vidio i na vrhu kako štucajući riga radost.

Prešavši preko Apenina, napuštam autocestu
s karavanom kamiona, pa skrećem: Pian di Voglio,
zatim Val di Sambro, gore u San Benedetto,
istovaram demižonkicu dole u podrum
gdje pršuti uzimaju svoje vrijeme.
Naslanjam se o njegov stol, a onda se nastavlja zajedno.
Na povratku uronim u san, Giuliano vozi, stiže,
zavučem se u krevet sve do svoje ure u pet, on već budan.
«Spava s kamenom u ruci»: priča o mlinaru
koji se patio dvadeset sati dnevno
a lijegao zatvorenih očiju i s kamenom u ruci,
kad bi pao, budio se: spreman.
Guliano spava s kamenom u ruci a srcem u Civitavecchia
gdje mu je kći Elisa, rastavljena, a valja do nje,
svečanost i utjeha kada se zastane kod kuće.

Guliano, prijateljstvo, on je vjetar kojo suši čelo,
oslobađa nos, razastire živac trojak na licu,
opušt taban. Uči me ime nekog stabla,
priča o izgubljenom zanatu, uzdišući «Nekad bilo.»
Ni jedna večer sa njim nije pusta
čak ni buđenje, već je na nogama.
Muško prijateljstvo je razmjena noževa
za onoga tko je vidio da izdajstva srozavaju razine,
to je žulj u šaci koja je razbila mnogu ručicu na vratima
pa je naučila stiskati bolje.

Naglasak bolonjski, moj napoletanski, zajedničko im je obome
jedna tek riječ: «famm'». En bulugnès i napulitamente,
«'a famme» naša je grda. Šalimo se na francuskom,
«la femme» njegova je žena, a žensko je uvijek lijepo.
Šalimo se na račun svih vlasti, na kopnu,
ozbiljno uzmimamo izostalu cvatnju,
trešnju koja ove godine nije rodila.

Svadimo se samo kad je riječ o tome da utvrdimo
tko će od nas dvojice
poći na sprovod onom drugom.
«Nema svrhe da umireš prije mene,
ionako ti ne dolazim na sprovod». Mirovni ugovor glasi ovako:
umire se istoga dana.
Na kraju nazdravljamo u to ime: «Lehàim, živjeli».

 

Tvrtko Klarić,

priredio tekst i preveo pjesmu iz zbirke Okorjeli gost – L’ ospite incallito, izd. Giulio Einaudi, Torino 2008., str. 65-67