ILMA JAROVIĆ: KAD KROZ KRV POTEČE

viber_slika_2019-09-03_06-13-53

Pobjednica srednjoškolskog  literarnog konkursa u Crnoj Gori na temu vršnjačko nasilje

KAD KROZ KRV POTEČE

Sužene perspektive, u vidnom polumraku, gledao je svoje čedo kako leži i igra igricu na telefonu. Ne bi ušao unutra ni za šta na svijetu, pa pokušava da se odlijepi od ključaonice i umiri poriv za plakanjem. Gore-dolje s ove strane vrata, tiho, da on ne načuje te korake, disao je duboko, razbijajući naslage tuge i nervoze. No, te su naslage kamenac na dnu čajnika, nemoguće ih je skloniti, samo se mogu smanjiti žestokim trudom.

Žena ga je gledala sa stolice, uzrujana, možda sada i više nego kada je tek vidjela dijete. Njen muž je bio miran čovjek, ali je sada u njegovom hodu osjetila nešto što nikada u njegovoj blizini nije imala prilike da osjeti. Vidje ga kako ulazi u spavaću sobu, pa izlazi; ulazi u kupatilo pa se polako vraća, kao da ubija vrijeme do nečega što očekuje. Ne bješe joj jasno zašto je odbijao da vidi dijete, a kao munja je došao kada ga je zvala. Gledala ga je u tišini kako čuči pred vratima, ne znajući da li da priča ili ga pusti da izvodi ovaj ritual, ne obazirući se na njeno postojanje. U tome mu zazvoni telefon, on kratko potvrdno odgovori, poljubi je u čelo, reče da ima važan sastanak i ode. Ostade sama pa i ona proviri kroz ključaonicu, da ne probudi sina u slučaju da je zaspao. Doktori su mu, nakon ušivanja rana, dali jake tablete protiv bolova, a njoj su rekli da mu stavlja hladne obloge. Desetinu puta ih je, u serijama od po pola sata stavljala, ali muža još nije bilo. Prvo se ljutila na njegovu spremnost da ode na posao u takvoj situaciji, a onda se zabrinula, jer se ni običnim danima ne bi ovoliko zadržavao na poslu. Ovo nije bio običan dan. Premorna od cjelodnevnog stresa i trčanja po bolnici, legla je na kratko, samo da zatvori oči, onako ne oblačeći pidžamu, prethodno provjerivši sina, koji je bio u dubokom snu.

Spuštajući posljednju čašu na šank, a ovo je bila već deseta za koju je rekao da je posljednja, obamrlog pogleda i bolnih sljepoočnica, uhvati se za novčanik, plati i izađe. Napolju je pljuštala kiša, uobičajena za ljetnji period. Bio je tužno pijan, ali ne previše, taman toliko da malo ubije bol pred otvaranje Pandorine kutije svog života na putu do kuće. Osjećao je grižu savjesti zbog odlaska i okretanja cijele situacije samo oko svoje muke, kada mu izubijano dijete leži u krevetu, a majka brine oko njega. No, neke su stvari jače od nas samih. Makar on to zna; vjerovao je u kletvu koja se nadvila nad njegovom porodicom, a danas mu je sin bio njena žrtva. Njihova žrtva – dječak ga je napao sa pet drugova iza škole, a on je bio sam.

Zatrpao je bio tu kutiju tako duboko, ali ženin titravi glas preko telefona kojim mu je saopštila novosti iskopao je za dvije sekunde. U bolnici mu je rekla kako im je sin maltretiran već mjesecima, a da se nijednom nije požalio. To joj je saopštila nastavnica.

  • Pa kako nam nije rekla? Kako je mogla da nam ne kaže?

  • Rekla mi je da on nije htio da nas nervira, jer je umio sa time da se nosi. – reče majka.

  • Kako dijete od dvanaest godina umije s time da se nosi… Ni stariji ne mogu.

Njegov otac prvi; od njega je sve i počelo. Uvijek je bilo nepremostivih razlika – otići u grad u opancima bilo je naivno. No, bezosjećajno izvrgivanje smijehu i batinama ubilo je naivnost u ocu. Ne samo to, već je i probudilo zvijer koju nikada prije nijesu vidjeli u njemu. Vršnjaci su od njega stvorili mnogo puta žustrijeg nasilnika od njih samih, a on se potrudio da to dobro ucrta u svoje gene. Dva su mu sina ispaštala zbog njegovog ponašanja; cijelo školovanje pratila ih je sjena očevog bahatog načina života, kao i djeca ljudi kojima se zamjerao. Brat je preuzeo sudbinu ispod očevih nogu i nastavio lozu po tom uzoru, dok je on bio žrtva. Cijeloga života sa sobom nosi traume iz tih dana; prošao je kroz paletu raznih oblika nasilja, uvijek sam, kao njegov sin danas, tamo iza škole. Sve je traume spakovao i potisnuo, stvorivši krasnu porodicu sa dvoje anđela – kćerkom i sinom. Po njihovom rođenju u mozak mu je ušao crv sumnje, crv straha da možda i oni… Međutim, to su bile zabranjene misli. Njegova supruga nikada nije znala za mračne hodnike, krv i modrice. Svoj je život tako uredio da nikada ne dovede svoju djecu u situaciju u koju su njega doveli otac i brat. U dubini svoga bića znao je, nasilje teče kroz njihovu krv, samo se pitao koju će stranu naslijediti njegova djeca – stranu nasilnika ili žrtvi. Podjednako bi mu teško palo i jedno i drugo, ali posljednja ptica iz Pandorine kutije do sada ga je držala u normali. Kćer, pet godina starija od sina, otišla je na studije u drugu zemlju – pravi ponos familije. Ona je bila očev dragulj, a mali njegovo bolno mjesto. To savršeno okruženje dalo mu je oduška od njegove muke i dušu mu ispunilo mirom. Mir je danas poljuljan.

Pred ženom nije mogao da iskaže svoja osjećanja, nije mogao da joj pokaže horor kroz koji prolazi i kroz koji je prošao. Kukavički, nije ni pogledao dijete, niti smio da ostane kući gdje bi morao da ga vidi. Osjećao se bijedno, bespomoćno, ne samo u borbi protiv toga što je on zvao kletva, a što se danas obistinilo, već i zbog toga što nije tu za svoje najdraže kada im treba, zbog onih nevrijednih koji su ga davno načinili ovakvim.

Kao da se trže iz polupijanog magnovenja, već potpuno mokar, i shvati da mora da ide kući. Mora da zagrli svoje dijete, da mu pomogne, da bude tu za njega i sa njim pronađe način da prođu kroz sve ovo. Iznenadni polet ga natjera da trči po tom pljusku; da ga je neko u tim sitnim satima vidio, mogao se slatko ismijati tom nespretnom brzom hodu, a njemu se to činilo kao najljepši let – širom raširenih krila. Pomažući svome sinu, pomoći će i sebi. To je trebalo ranije da shvati. Kako se približavao kući, tako je i rasla oluja nervoze u njegovom stomaku, jer je u očima svoga sina očekivao olakšanje i smirenje. Ako ga ne bude, on će mu ga sam dati, stekao ga je kroz godine uz tu divnu ženu, koje nije zasluživala da ikada išta sazna. I stvarno nije znala – u dubokom snu od kako je na kratko prilegla, nije mogla da čuje nevješte korake svoga muža.

Vrata djetetove sobe bila su širom otvorena, a iz sobe je dolazio sladak smijeh. Otac se smrtno uplaši. Kada dođe do vrata ugleda budno dijete kako gleda neku komediju na televiziji. Strah pred katarzu je rastao u njegovim koljenima i grlu, a ovaj čudan prizor ga samo uveća. Kako je mogao da se nakon nečeg tako okrutnog smije? U bolovima i zavojima on je ležao kao anđeo.

  • Oče, nisam te vidio. Uđi.

Oluja vani doživljavala je svoj vrhunac, on, sav mokar, sjede na ivicu kreveta. Tokom trčanja nije razmislio o tome kako bi započeo razgovor, pa sada dugo ostade nijem dok konačno ne skupi hrabrost.

  • Sine… ti si moje svjetlo. Ti, tvoja sestra i majka ste sve što imam. Vi ste ti za koje bih život dao. Ne samo u smislu da bih umro, već bih posvetio cijeli svoj život da ga vama olakšam. Ako se vama nešto desi, ja… ja ne bih mogao… to bi bio moj kraj. Morao si da nam kažeš za sve, mogli smo da ti pomognemo.

  • Ali oče, stvarno nije bilo potrebe.

  • Kako nije? Pa ti si još dijete! Ti ne možeš sam da se boriš protiv zlih ljudi. Treba ti naša pomoć, a znaš da smo uvijek tu za tebe.

  • Imam vas sada. Mene nije bilo strah ni prije, jer ja sam pametniji. Takvi ljudi mi ne mogu ništa, nije on mene maltretirao mjesecima, već ja njega.

Ču se nenormalan krik groma, a kroz prozor nešto kasnije bljesnu ogromna količina bijele svjetlosti.

  • Pa… Ti si nasilnik? – reče otac ishitreno i uplašeno.

  • Ne, nijesam. On je pokušavao da me maltretira, ali ja nijesam odgovarao na njegove provokacije. Na taj način ja sam njega maltretirao – neodgovaranjem.

Otac nije znao šta ga je snašlo; da li ovo pred njim stoji dječak od dvanaest godina ili iskusni odrastao čovjek? Srce mu poraste i rasprši se po cijeloj sobi kao svjetlost one munje. Dođe mu da grli i ljubi dijete, ali ga zaustavi pogled na njegovo izranjavano tijelo.

  • Ali tukli su te…

  • Taj dio ni sam nijesam očekivao. Ali sve se desilo u dvorištu škole, tako da će dobiti kaznu koju zaslužuje. Ja sam pobijedio.

Ocu krenu suza niz lice i brzo je obrisa. Knedla u grlu je počela da mu gori, a tijelo kao da mu je bilo preplavljeno gorućim mravima. Nježno poljubi djelove njegovih ruku koji nijesu bili prekriveni tragovima udaraca. Poželi mu laku noć i ode u svoju sobu. To je bila najljepša noć njegovog života. Kako je dobio ovako pametno dijete? Bio je srećan i zahvalan. Leže konačno u krevet i zagrli snažno ženu koju voli. Sa širokim osmijehom zaspa u tišini, jer je oluja napolju konačno utihnula.

Probudio se bez nje sa kojom je zaspao. Već je sunce dobro zagazilo na putu ka najvišoj tački, a njegova glava je pucala od mamurluka. Sjeti se događaja od sinoć i zaboravi na jak bol. Nekako se izvuče iz kreveta i uputi ka kuhinji. Glavom su mu prolazile divne riječi sina; tako mali, a tako pametan. Otvarajući vrata od kuhinje, udari u nešto. Proba još jednom, ali se nije dalo pomjeriti. Treći put uspjede, ali mu prizor na podu oduze dah. Njegova žena je ležala u moru suza, cvileći kao ranjeni pas. Probao je da je podigne, ali ona kao da je izgubila moć pomjeranja tijela. Krenu da je ljubi i nježno je zamoli da mu kaže šta se desilo, ali ona je samo tiho jecala, lica crvenog kao pakao. U tome zazvoni telefon i on potrča da ga dograbi. Bila je to kućna prijateljica.

  • Draga moja, tako mi je žao… Ne mogu još sebi da dođem. Ovo je najtužniji dan ikada. Kako je to moglo da nam se desi… – jecala je žena.

  • Šta se desilo?

  • Oh, to si ti. Ja… zar nisi… jesi li pričao…

  • Šta se desilo?! – viknu.

  • Pa… nije na meni….

  • Govori, ženo božja, ja ništa ne znam. Molim te, kumim te, govori!

  • Ona se ubila. Tvoje čedo se ubilo sinoć. Kažu da je imala problema, kako to zovu, vršnjačko nasilje… preko interneta. Tako mi je žao… Sinoć se ubila.

Zagrmlje iz vedra neba, a sunce se sakri iza ono nekoliko nježnih oblaka. Izaći će za koji trenutak, a onda će opet zaći. Igra dana i noći nikada neće prestati.

Na ulicama su se vidjele posljedice oluje – počupana stabla stabla, prevrnuti bilbordi, slomljena auta i pokidane strujne žice. Ljudi su se vrzmali po ulicama, smišljajući kako da smanje ogromni gubitak.

Ilma Jarović, Razred: IV

Škola: Gimnazija ,,Slobodan Škerović“Grad: PodgoricaA

http://www.zuns.me/prosvjetni-rad/clanak/u-dodest-u-promovisana-zbirka-pri%C4%8Da-%E2%80%9Eimaj-u-vidu%E2%80%9C-grupe-srednjo%C5%A1kolaca-na-temu?fbclid=IwAR1bryJd1DrNTkuxpwiAPzkHMP2fc_AFtFVv8H-2cOWSQFy1PXgo2WPbaUs

Advertisements

MAK DIZDAR – 102 godine od rođenja!

KNJIŽEVNI KUTAK

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti
A zapitam odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna

MAK

View original post

ŠABAN ŠARENKAPIĆ

 

USUDNA PROMJENA

 

Kada je mrtav pijan legao uz mene
Otišla sam do centrale
I bacila se u bumbak

Ni voda me živu nije htjela:
Premljela me još mutnija
Nego što je bila

Ni svojta me nije smjela
Ni u kljetve svoje,
Mrtvu –

Ko kad su me davno njemu
Nazor dali ljudi:

Kraj kreveta
Čučnula sam i učila
Šta da mu kažem kada se probudi

(1989-2019)

 

 

PUNINA RASPEĆEM

 

za Smilju Savin

Daleko izbjegoše naša djeca 
Rekao bih – nakraj
Srcâ

Rijetki su dani u godini
Kad smo opet
Skupa

Ali kad ih u osami
Uželimo

Mi izađemo
Na terasu – raširimo
Na četiri strane svijeta ruke

I budemo
Dva uboga u nigdini
Krstinom ruku sužnja raspeta

(2018)

 

 

TREPAVKE BRIŽNJE

 

Naša majka posipa vodu za ocem
Koji po prvi put odlazi
U hizmećarenje

Ne blati oko kuće – kaže joj
U srdnji zbog toga
Njenog bapluka

A eto poslije brda vremena
Od kućnih čudesa
Ja pamtim

Zarne majkine oči dok smorna
Ne trepćuć čovjeka svoga
Niz mahalu ispraća

I tajeći njiri
U dalj sve dok joj
Troha oca sa trepavki ne spadne

(1979)

 

 

BIOBIBLIOGRAFIJA:

Šaban Šarenkapić (1956), rođen je u Novom Pazaru. Osnivač je “Kulturnog centra DamaD”, pokretač književnog časopisa “Mak” i magazina “Has”.
Član je Udruženja pisaca BiH. Živi u Sarajevu i Novom Pazaru.

Knjige poezije:

  • Kućna nega, 1987.
    Učena voda, 1990.
    Imperija hleba, 1993.
    Zemna snaga, 1997.
    Stambolska sprema, 1997.
    Memorijalne ploče, 2002.
    Lirika manjinstva, 2005.
    Maternji geto, 2005.
    Izabrane pjesme, 2006.
    Zemna ostavština, 2007.
  • Crvene kuće, 2014
  • Škola straha, 2019.
  • Kalfin kalfa, 2019.

Knjige proze:
Bukvica, 2000.
Pazarska trilogija, 2005.
Mazija, 2009.

 

Nagrade: „Ćamil Sijarić”, za roman „Mazija“

 

72330853_2376058602656000_255985453910458368_o

 

 

JAVNI POZIV UDRUŽENJA UMJETNIKA PLANET POEZIJA

72297950_1293307580852184_6817056539858173952_n

 

JAVNI POZIV
Udruženje umjetnika Planet Poezija pokreće projekt pod nazivom „Ptice od papira“, koji je otvoren za pjesnike mlađe od 27 godina. Ovim projektom nastojimo promovirati mlade pjesnike te im omogućiti štampanje zajedničke zbirke poezije. Sve što je potrebno jeste poslati kratku biografiju, svoju fotografiju i deset autorskih pjesama, od kojih će nekoliko biti objavljeno u zbirci poezije „Ptice od papira“. Javni poziv je otvoren za prijavu od 15. oktobra 2019. do 15. januara 2020.

Mladi pjesnici, svoju biografiju, fotografiju i pjesme pošaljite na mail: planetpoezija2014@gmail.com.
Odabrani pjesnici dobit će besplatan primjerak zbirke na promociji, na kojoj će moći i čitati svoju poeziju.

Budućnost poezije leži na krilima mladih te im Planet Poezija želi pružiti vjetar u leđa za uspješan prvi let.

Vođa projekta
Nejla Bihorac

DRAGUTIN TADIJANOVIĆ (1905-2007)

images

 

VEČER NAD GRADOM

Što Te sputava, srce moje, da ne progovori iz dubina
Kao orgulje skrivene u crnom lišću noći?
Noćas gledaš kako se odražava u Armu red svjetiljaka
Firentinskih.
Zar nisi o tome davno sanjarila
U djetinjstvu, dok su nad glavom
Drhtale zvijezde, u vinogradu?
Noćas, gle! Kako osjećaš vjetar što dolijete s Arna ,
Sa rijeke koju gledaš otvorenim očima,
A moglo bi je rukama grabiti kao vodu
S potoka u Rastušju. U Rastušju je mati,
Moja mati, i moje sestre, i kuća. Jeste li spremile
Ljetinu, vas tri koje ste same
Ostale kod starinske kuće mojih djedova,
Čuvajući oganj da ne zgasne med zidovima
Doma koji ostaviše muške ruke? Gledao sam
Danas u San Lorenzu „ Zoru ¨, koju stvoriše Ruke
U tamnim tišinama mutnoga stoljeća;
Bez prestanka mislim na ruke te
I ne mogu da vjerujem da su zaista
Mrtve. Mrtve ruke.
Oprostite mi, gospodine Michelangelo, što ja
Raskidane misli redam nevješto u tihe rečenice.
Vi možda već znate da sam ja pjesnik iz Hrvatske,
Koji ne može vjerovati da su vaše ruke
Mrtve. Mrtve ruke.
Mislim na moje polje, koje su neznane
Ruke požnjele, spavaj, srce moje,
I ne slušaj muziku u gostionicama,
I ne uzdiši, i ne plači nad rijekom
Sa svijetlima. Ruka će sigurno
Ugasiti svjetiljke. Spavaj.
Spavaj, srce moje. Vjetar, i zlato, i kosti,
I pepeo. Spavaj.

 

JESENSKO PISMO

Prošla je berba, milo moje srce,
I nema na trsju grozdova.
Na lozama se lišće trese kao ruke staraca.

Boje se u zemlju vraćaju,
Boje se tope, i nestaju.

Nema više radosnog zalaženja sunca
Za plave planine.
Nema zlatnog neba.

Jesen je kolibu sagradila u bregovima našim.
Srebrno grlo tvoje
Neće odzvanjati više zelenim dolinama,

Niti će oči tvoje gledati blistavilo boja
Na nebu i na zemlji.

Jesen je pokopala svijetle boje:
Vinogradi i šume plaču
U tamnomu lišću.

TADIJANOVIC

MIHAIL JURJEVIČ LJERMONTOV (15.10.1814 -1841)

Napustio je moskovski univerzitet i stupio u gardijsku vojnu akademiju u Petrogradu. Potresen Puškinovom smrću napisao je pjesmu “Pjesnikova smrt”, zbog koje je uhapšen i po carevoj naredbi premješten na Kavkaz. Pomilovan je, ali zbog dvoboja sa sinom francuskog poslanika ponovno je premješten na Kavkaz. Nije se uspio osloboditi vojne službe i posvetiti isključivo književnom radu. Došavši u sukob s kolegom iz vojne škole, oficirom Martinovom, ubijen je u dvoboju.

 

PESNIKOVA SMRT

Pogibe pesnik, rob svoje časti,
Pade pod kletvom jezika zlih,
S metkom u srcu, odmazde žedan,
Sad i dušom ponosnom spi.
Pesnička duša ne podnese
Sitnih uvreda sram;
Ustade protiv celog sveta
I pade boreći se sam.
Pogibe! I čemu plakati sada,
Hvale i suza izlišan je hor,
I čemu žalost i pokajanje
O smrti njegovoj zbor!
Zar niste nekad baš vi gonili
Njegov slobodni divni dar,
Iz obesti raspirivali
Tek ljubomore zapreteni žar.
Radujte se! Poslednjih muka
Podneti nije mogao jad.
Ko baklja utrnu božanski genije,
S vencem na čelu svenu mlad.
Ubica podli srca tvrda
Prekide njegov plemenit dah
I bez milosti na nišan uze
Genija živog – ne bi ga strah!
I nije čudo. Iz tuđine
Ko mnogi, jurnu i on u lov
Za srećom, čašću, činovima,
Zabasa k nama na sudbe zov,
I smejući se, prezirao je
Svetinje naše i sve nas,
Čak i genija božanski glas!
Pojmio nije na kog se digo
U taj krvavi kobni čas ! . .

Pogibe i sad je samo sen,
Podoban onom sanjaru blagom
Što ga opeva s iskonskom snagom
Kako ko ljubomore plen
Ko i on pade pod rukom svirepom.
Zašto ostavi domaće radosti
I prijatelje iskrene, časne,
Sa žarom duše slobodne, strasne,
Što stupi u svet prepun gadosti?
On koji poznade ljude u ranoj svojoj mladosti,
Zašto je verovao njima i njinim lažnim maskama?

Oni mu skidoše venac, na čelo staviše novi,
Uvijen lovorima, al’ venac patnje trnovi;
Skrivene igle naneše
Svirepo njemu ranu
Krva sa čela mu bleda na crnu zemlju kanu.
Otrovaše mu mučki poslednje njegove dane
Plešuć i šireć spletke o njemu na sve strane,
I on zatvori oči, duboko žedan osvete
I gnevan zbog prevarenih nada sa ovog sveta krete. . .
Prekrasnih pesama zamukoše zvuci
I nikad se neće razlegati više,
Onemela lira u njegovoj ruci,
Divna mu se usta navek zatvoriše.

Vas ja žigošem, nadmene potomke
Podlošću strašnom čuvenih dedova
Što ropskom petom zgaziše odlomke
U igri sudbe propalih rodova !
Vas koji oko prestola puzite,
Slobodi, Geniju, Slavi kobite !
Zakon vas štiti silni, svemoćni,
Sud su i pravda pred vama nemoćni !
Al’ ima Boga, vi čeda razvrata !
Sudija strašni vas će dostići,
Nepokolebljiv pred sjajem zlata,
Vaše će misli, dela pronići.
Ništa vam neće tad pomagati
Pred njime padati, podlo lagati !
Svu vašu poganu krv uzalud ćete dati.

 

SAM U NOĆI IDEM PREMA DRUMU

Sam u noći idem prema drumu,
Što kroz maglu ljeska se u gori.
Sad pustinja nijemo sluša boga,
I sa zvijezdom zvijezda sada zbori.

Veličanstvom sijaju nebesa.
Plavim sjajem nebo zemlju zali.
Što to bolno osjeća mi srce?
Čeka l’ nešto il za nečim žali?

Ne nadam se ničem od života,
Niti žalim za ičim, što minu.
Samo mira tražim i slobode,
Zaspat žudim – nestati u tminu.

Al ne žudim hladni san mrtvaca;
Zauvijek usnut ja bih htio tako,
Da mi život u grudima dršće
I da grudi dišu mi polako.

Da noć i dan, mazeći mi uho,
O ljubavi slatki glas mi zbori,
Da nada mnom silan, vječno zelen,
Stari hrast se njiše i šumori.

Mikhail_lermontov

 

NOVA KNJIGA JAGODE KLJAIĆ – CRVENI KARANFILI

 

Crveni karanfili - korice (1)

Iz štampe je nedavno izašla knjiga Jagode Kljaić pod naslovom Crveni karanfili i podnaslovom: Izbor 100 kolumni. Kronološki su složene kolumne objavljivane od 2011. do 2019. godine na nekoliko internet portala. Izdavač knjige je Radnička Fronta Zagreb. Autorica je za Književni Kutak odabrala sljedeću kolumnu:

Bez vlaka i bez voznog reda

Na Olimpijske u Sarajevo

Poželim tako nekad, pravo glupo ženski, podijeliti tugu s nekim. Sve je manje onih kojima se, u stanju na rubu suza, jada, bijesa i žalosti, mogu javiti. Nije da poznanici mi imaju ili više ili jačih svojih tuga, nego, ne zanimaju ih moje. Ni bilo čije druge a koje su im preblizu, pa bi se morali u njih unijeti. Najprije, ako bi im unišla u dom, isključiti televizor, bez zijevanja slušati, a kad bih zavapila: ne javljaj se, ne prekidaj me … na pjesmu mobitela, samo iznenađen pogled koji govori: tko si ti da meni zapovijedaš hoću li se ili neću javiti.

Jutrošnju tugu podijelih sa prijateljem mailom. Poslala sam mu ovaj link. https://ww.tportal.hr/vijesti/clanak/pogledajte-kako-sablasno-danas-izgledaju-napusteni-olimpijski-objekti-u-sarajevu-foto-20180118/slika-bccd90e65968a9a4b6e13e99d5672980. On ima okruglih sedamdeset godina, nije pristojno misliti koliko onda imam ja, ali, neku manje. On je bio branitelj Hrvatske. Da li je slao granate i u moje dvorište, nikad ga nisam pitala, zašto je došao u našu kuću dva-tri mjeseca nakon Oluje izraziti saučešće zbog pogibije oca mi u istom tom dvorištu od nikad ničijih poslanih granata, nikad ga nisam pitala, je l’ dao kome moju adresu u Zagrebu a da bi me uznemiravali i prijetili, nikad ga nisam pitala, a ni puno toga drugoga nikad ga nisam pitala. Ima braniteljsku penziju, koliku, nikad ga nisam pitala, razveo se od žene, zašto, nikad ga nisam pitala, živi sam, zašto, nikad ga nisam pitala.

Kao da je znao da će mi se uskoro srce smanjiti i stisnuti, prije, bit će tome dva tjedna, iz čista je mira rekao: Znaš, da opet netko organizira omladinske radne akcije, ja bi’ se prvi prijavio, gdje god bilo u Jugoslaviji … opa, ali nije prvi put da mu se omakne to ime države predamnom, pa nastavi nabrajati gdje je sve bio i kako mu je bilo divno, žao mu današnje mladosti što nikad neće upoznati ni sresti takvu radost. Onda smo još brbljali o „Turniru četiri skakaonice“, onim novogodišnjim skokovima u Garmisch Partenkirchenu, ali i na ostale tri skakaonice: Oberstdorf, Innsbruck i Bischofshofen, o fenomenalnom uspjehu Poljaka Kamila Stocha i tako, još neke sportske teme. A razgovarali smo prije nego što je počelo Evropsko prvenstvo u rukometu. Kad još nismo imali pojma da će Jovica Cvetković, izbornik reprezentacije Srbije, reći: „Živjeli smo 40 godina kao braća, pomiješane krvi, zajedničkih slava, Božića i Bajrama, bilo nam je lijepo. Izrekao sam istinu koja ne smije da se kaže”, dodatno je objasnio Cvetković. I pozvao Hrvate – navijače da u ogledu Srbije i Francuske navijaju za Srbiju, a oni sami, hrvatski navijači, valjda imaju toliko pameti i znaju računati na prste jedne ruke da bi zaključili kako im pobjeda Srbije ili neriješen rezultat mogu biti od velike koristi. Reprezentacija Srbije više nema što izgubiti jer se već „pobrinula“ za povratak kući, ali, ali … ima li svjetla na kraju tunela. Elem, Cvetkovićeve riječi prijatelju-branitelju nisu mogle biti podsjetnik, kad smo onda, prije petnaestak dana, razgovarali o omladinskim radnim akcijama.

Rekoh, a hoće to u ovim godinama biti i da se ponavljam, da sam mu jutros proslijedila link prepun prevelike tuge. Usnimljene na 31 fotografiji. I evo njega za sat vremena na mojim vratima: nisam popio kavu, ne ide mi se sa dečkima, nego … bi li ti u Sarajevo … čujem kako mu srce lupa, ruke pomalo drhte a nije alkoholičar i nema PTSP, bio je uredan, discipliniran i jednostavan branitelj, jebiga, morao sam … kako ja nisam morala … Molim te, hajmo u veljači, on ipak govori „veljača“, mora tako stalno, da se ne zabuni na šalteru banke, pošte, u kakvom državnom uredu, ja ću: ne razumijem te … ma nemoj me zajebavati, misliš li da mi nije dosta moje tuge, hajmo u Sarajevo u februaru, na one naše Zimske olimpijske igre. Podsjećam ga, kao da on ne zna, namjerno ga vrijeđam i podcjenjujem, kao da nije muško, da je ovogodišnji februar rezerviran za XXIII Igre u južnokorejskom gradu Pyeongchangu … nikad Koreja ne može stići, a kamoli prevazići Bosnu … Idemo, pristajem.

U kasno prijepodne javlja, na čistom hrvatskom, jasno mi je da čita sa Googlea: vlak Zagreb – Sarajevo ukinut je 11. prosinca 2016. godine te ne prometuje do daljnjega, ali imaju četiri autobusne linije, dvije noćne, jedna dnevna i jedna poslijepodnevna, idemo li …

Ma idemo, naravno, eto odmah javljam Sarajevu! Neka nitko ne sklanja ono granje sa bob staze i ne popravlja ni jednu odavno potrganu stolicu, neka ne mijenja ni jedno razlupano prozorsko staklo i ne ubacuje ležaj u razrušene spavaonice … sve ćemo mi to sami uraditi. Samo neka u Morića hanu pristave begovu čorbu …

22. 1. 2018.   http://www.xxzmagazin.com/na-olimpijske-u-sarajevo;

FOR FOREST – ZA ŠUME

download

Prema ideji Klausa Littmanna osmišljeno je umjetničko djelo, projekat koji je dostupan publici od 8. septembra do 27. oktobra 2019. na nogometnom stadionu  Wörthersee u Klagenfurtu,  i pretvorilo ga u najveću austrijsku javnu umjetničku instalaciju.

Oko 300 stabala pažljivo je presađeno preko postojećeg nogometnog igrališta kako bi se stvorio utisak središnje evropske šume.

Od 10 do 22 h (besplatan ulaz) publika će iskusiti jedinstvenu panoramu drveća, danju i noću, pod prirodnom svetlošću ili reflektorom. Susret sa Šumom izazvat će mnoštvo odgovora i osjećaja, a ovisno o doba dana ili noći stabla će oblikovati krajolik koji se stalno mijenja.

Klaus Littmann odrastao je u Bazelu, u Švicarskoj, studirao je na umjetničkoj akademiji u Düsseldorfu kod Josepha Beuysa. Nakon dugogodišnjeg rada u galerijskim i muzejskim prostorima, počeo je predstavljati tematsko izložene umjetničke izložbe u javnoj areni. U osnovi svakog njegovog složenog i jedinstvenog projekta se naglašava preokupacija umjetnika svakodnevnom kulturom.

IMG-78822ccbd7dc791739d5dbd603679e13-V

 

Пеко Лаличић: СЈАЈЕМ ПОТВРДИО ТАЛЕНАТ

 

56533758_1190949907742980_1065280940290342912_n

 

 

Пеко Лаличић

 СЈАЈЕМ’’ ПОТВРДИО ТАЛЕНАТ

 Дејан Златић: ’’Сјај’’, Ауторско издање, 2019.

 

После ”Безимене”, ”Зрења” и ”Бдења” пред љубитеље писане речи се појавио ”Сјај”, четврти роман већ афирмисаног писца, Мајданпечанина, Дејана Златића.

Као веома комплексно, слојевито, аутентично, очито дуго брушено и штиво чија лакоћа израза држи пажњу читаоца и подстиче на размишљање, “Сјај” је  животна прича Боривоја Јовановића, званог Бора Дрнч, који је живот започео као дечачић-пастир, на ливадама Миљаковића засеока, код села Свраковца у имагинарној општини Мали До, а завршио га као бравар на одржавању багера у руднику надомак те вароши.

Но, “Сјај” није само прича о животном путу тог малог човека, већ верна и као поентлес брижно стварана слика духа једнога времена и човека у њему. Она у коју се уживео и с лакоћом нам и уз обиље лирских елемената приповеда аутор, јер се о  добро познатом, свакодневно виђеном и скоро проживљеном једино тако снажно и са уживањем и може, чиме негира Франца Курелца  да је “Књижевник – мученик”, али и потврђује ону Фокнерову “Треба бити човекољубив да би се могло писати”. А он то устину и јесте. То и овим делом потврђује. То аргументује оним што оставља за будућност, за новог човека. За онога који можда неће бити у прилици да једе хлеб са седам кора. Онај до каквог су мукотрпно долазили Бора Дрнч, његови другари и доловски рудари, међу које ће се препознати бројни ауторови суграђани. Они чијe здравље и судбине гута земља из чијег срца ваде живот, оживљавају наду и планету чине оазом љубави. Чији је свет другачији и поглед даљи и дубљи. У чију је психу овај писац дубоко зашао, као јунаке рада доживео и чиотаоцу живописно предочио.

“Сјај” је роман пун драмских заплета и неизвесности кроз које Златић води читаоца и дочарава му одрастање, пуке жеље и дилеме, пороке и кошмаре, успоне и падове и укупно битисање његовог главног јунака који је отишао трбухом за крухом јер у породичној кући за њега није било места. Који није спознао праву љубав ни осетио нежност и људску топлину и који, иаоко очито добродушан човек и вредан и радник одан послу, због оданости алкохолу и недостатка самопоуздања не уме са људима те га је тешко волети. Који и поред тога што има жену, која би како рече Мерима Аранитовић, рецензе-нткиња ове књиге “била добра неком другом, али емотивно рањеном и несигурном Бори никако, јер је лечила своје емоционалне празнине које је он покушавао да испуни, али су оне за њега биле већа непознаница и дубље од јама рудника због чега није умео да се избори са њом, њеном породицом и “својом” децом”. И зато бива усамљеник који живи у сопственом мраку надајући се срећи и сјају долазећих дана.

Комплексност роману даје и верни приказ нарави и судбина још неколико њему блиских људи, живота на селу и у граду, акцентовање тегобног сменског рада, патњи, међуљудских односа, бројних неизвесности, људске зависти, себичности, све присутније отуђености и свега  што чини животну збиљу радника-рудара. Што осликава Мали До, па и тадашњу нам државу.

“Сјај” је и књига која ће засигурно заинтригирати психологе, па и социологе, јер поред побројанога на упечатљив начин намеће потребу да струка дâ одговоре на све присутније поремећене породичне односе и друштвене појаве.

И коначно, ”Сјај” је и својеврсно остварење овог аутора, потврда његовог зрења, дугог и упорног бдења до утемељења међ’ писце чија се дела читају у једном даху, јер правом мером, чврстом и поетичном речју бацају светло на малог човека, његова хтења стремљења, животну збиљу и на једну епоху.

_____

 

Povodom likovne izložbe “Druga priča” – Collegium artisticum, Sarajevo 08.10.2019.

72463768_1131058090420452_2845011814616399872_o

 

 

OD TROJE DO TOMAŠICE I NAZAD

/Džeku Hodžiću/

 

Crvenim žicama njegova bića vrije mistika trnke

ritmom plesača kruga suprotno kazaljkama sata

umjesto bijelog ogrtača (na)nosi muk iskopine

 

dok stvara razapet je između istine i urasle boli

nema spasa ljudima iz sjene, licima bez dlanova

orošene jame skupljaju ruke vertikalom zla

 

u njegovoj dolini stradanja Tvorac se odrekao mjesta

tu gdje smrt pobjeđuje od Troje do Tomašice i nazad

on hvata dram svjetla i miješa ga s nijansama pakla

 

na tom polju crna vrana kljuca usirenu krv stradalnika

oko debele hijene zjape kolaži ljudskog mesa i kame

zalud vrijeme, još tinjaju zgarišta silovanih noći,

 

eto tu, gdje bivši čovjek opet je bio besmislena meta

mula Zahid  tiho moli milost za svog unuka

ovog što mu ruka jeca nad uvijek mokrim platnom.

 

Jasmina  Hanjalić

 

collegium 8.10.19.

Ljiljana Vujić Tomljanović: Nad knjigom pjesama “Otpusti noja i druge ptice” Jasmine Hanjalić

AAAA

GLASOVI LJUBAVI

(OTPUSTI NOJA I DRUGE PTICE, Jasmina Hanjalić, PLANJAX KOMERC DOO Tešanj, 2017. godine)

 

Putujemo bez prestanka, vidljivim i nevidljivim tračnicama, iako svako ima svoju marš- rutu, kako bismo spoznali da je prolaznost privid na peronu vječnog svijeta Ljubavi. Kad to shvatimo, vidimo je u sjaju oka, u sjećanju… Šta je ono što jeste ako ne ono na što se misli?! A to što Jeste, jeste Ljubav, koja kroz proosjećanu misao stvara naše nevidljive odnose svih sa svima, te čini da se i u ovoj realnosti, fizičkoprostornoj, možemo osjećati srećno i zadovoljno, zaljubljeno…, samo ako to želimo, iako pripadamo onoj drugoj, virtuelnoj i neograničenoj.

 

Sinoć su pragovi moje korake

brojali, vozovi jednako dolaze

i odlaze, tračnice jednako sjaje,

………………………………………………

dugo sam sinoć gledala prugu

sve su iste samo što vozovi

jednima dolaze a drugima odlaze,

……………………………………………….

 

(Iz pjesme Sjaj tračnica)

 

     Otpusti noja i druge ptice Jasmine Hanjalić, pjevanje je o putovanju kroz ovu starnost, čiji je smisao potraga za znanjem o sebi i o svijetu koji nas okružuje, ali o životu kao trajnom procesu, te knjiga možda upravo iz tog razloga nema ciklusa pjesama, nego se one ,,nasta-vljaju jedna na drugu“ i međusobno dopunjavaju, čineći jedinstvenu cjelinu.

Slučajno ili namjerno, tek, knjiga upravo započinje riječju ,,otpusti“. Drugom riječju, dopusti; dopusti Ljubavi da te ispuni, jer Njen zakon (kosmički zakon kojem smo i sami poidložni), počiva ili temelji se, na slobodnoj volji, ne na prisili. A misao će već učiniti svoje. Ona je ta,

koja nas ,,uvijek spremnih kofera“, vodi do leta i lepeta – do spoznaje da smo oduvijek slobodni poput ptica i da u svakom trenutku možemo ,,opipati“ neomeđenost“ kojoj pripada-

mo i upoznati Ljubav koja ne zna za strah, jer on nije, ne postoji u svijetu vječnosti; prozvod je našeg uma, za razliku od Nje koja jest, koja je istina (Pjesma Istina o ljubavi) i označava početak i kraj, ,,alfu i omegu“, dubinu i visinu (pjesma Neizmjerno); iz Nje sve proishodi i nastaje, pa i čovjek.

Znanje o tome je naše unutrašnje svjetlo, naše biće i naš kod, vodilja i putokaz. Dakle ne misliti nego znati. Ne (stalno) željeti nego imati. Imati ,,ono nešto“, dakle osjećati – imati srce(a).

Hanjalićeva pjeva i o čežnji, bolu, strahu…, neizbježnim ljudskim osjećanjima na putu potrage. Kaže, ,,nemoj mi više dolaziti ljubavi“… No, kaže i, ,,ništa neobično za ljude“. Osjećanja su smjernica i putokaz na putu ka novim idejama i susretima. Ona su ,,ptice“ koje nas nose ,,s kraja na kraj“, bez obzira ko smo i odakle smo. Samo po njima prepoznajemo se; ,,u tragovima tuđih cipela“.

Nismo tu da bismo patili u samoći i u mraku svog ili opšteg (globalnog) neznanja, nego da bismo traganjem, ,,letom“ za znanjem, otkrili da je Ljubav u nama, ne izvan nas. Tu je. U svaka doba i na svakom mjestu, da nas podržava i pridržava kao pticu krila.

Sunce je dokaz. Uvijek izlazi iza oblaka i zadržava se na svačijem ramenu. Stvara dugu kao obećanje da nikada nećemo biti ostavljeni i napušteni od strane Onoga koji stvari posmatra drugačijim očima, za razliku od nas koji vrlo često sami sebi činimo nažao a da to i ne znamo.

,,Dosta je srodnih duša“, ali ih u sumanutoj jurnjavi besmisla ne primjećujemo. Ne sjetimo se da ,,treba popustiti kočnice“. Zastati i bar na trenutak osmotriti ljepotu oko sebe, Božje darove koji u nama ,,pale svjetlo nade“ i rastjeruju crne oblake nad našim nebom. Dopustiti moćnoj energiji stvaranja da u nama probudi buru pozitivnih osjećanja, koja će upraviti naše korake i nepoigrešivo nas povesti tamo gdje želimo.

Sumnja, koja dovodi do ,,preispitivanja“, neizbježna je na putu potrage. Bez nje nema vjere, čija je suština vjera u povratak izgubljenog svijeta sveznanja. No, čak i u njenom nedostatku, što podrazumijeva i nedostatak vjere u sebe, nesvjesno žeđamo za Ljubavlju, jer nam je suđena; kad-tad, prije ili kasnije, upoznaćemo njene vrline.

Kroz dva suprotstavljena svijeta, vidljivi i nevidljivi, zemaljski i nebeski, koji se prepliću u nama i oko nas kao u vijencu cvjetovi, u osami, sami kroz sebe, ,,batrgamo do sebe“. Niko ne može ući u našu glavu i gospodariti našim mislima, da bi nas uvjerio u „ovo ili ono“.

Sami treba da postanemo ljudi-rijeke, nezaustavljive i nepresušne, bez izvira i uvira, koji ,,ne misle“ na opasnosti struja i virova, baš kao i ,,Onaj koji po vodi hoda“,  poput pjesnikinje u pjesmi Nevjesta bez svadbe. Evo nekoliko njenih stihova:

 

……………………………………………….

Pusti da koračam tvojim valima

umjesto po ćilimu na kom sam

snivala, darivala, čekala ga,

ja, nevjesta bez svadbe!

Pusti me da hodim po vodi, između

dva svijeta, između vode i beskraja,

da lutam tragom ljubavi,

ako uopšte postoji.

 

Ali, u nezdravom okruženju propalih intelektualaca, profesora bez stida i srama,  kratkotrajnih zadovoljstava komercijalne vrteške vremena – jame bez dna u kojoj se lako gubi i moral i identitet, izgubljene mladosti i zamagljenih vidika, palanačkih navika bez smisla, ,,bez reda i protokola“…, ona to još uvijek čini sa dozom nesigurnosti, što potvrđuje posljednji od nave-denih stihova.

Svjesna da ne može učiniti ništa, osim da radi na sebi, to jest ,,da zrije“ tiho i neprimijetno kao dragulj u tami kamena, Jasmina je tužna, jer saosjeća sa drugima. Sa onima koji nikada nisu doživjeli istinsku radost i mir, skrivene u posebnim, rijetkim trenucima koji Ljubav znače, odnosno nikada nisu, spoznali veličanstvenu moć vječne misli, koja nas kroz mikro-makro kosmičku povezanost, vodi, do Ljubavi.

U epicentru zbivanja je ,,igra života“. Trajno kretanje. Nestajanje i ponovno buđenje. Pre-

puštanje vatri ništenja i ponovno dizanje iz pepela. Kao u ovim stihovima iz pjesme Dunja:

 

Jutros je otac posjekao dunju

posađenu s mojim polaskom u školu,

……………………………………………………

a sve do lani mirisao je

sa ormara dunjin život,

………………………………..

od nje je ostao šupljikav panj

mravima izjeden iznutra,

i gle, oni isti mravi već hrle

prema mojim stopalima.

 

Na sličan način, kroz cikluse života jabuke, tu neprekidnu nit života dočarao je i jedan od najplodnijih pisaca ovih prostora, Ranko Pavlović, u svojoj pjesmi ,,Ogrizak“, odnosno u knjizi pjesama ,,Izmaglica“, objavljenoj prošle, 2018.godine, što  svakako ide u prilog zrelosti ove poezije.

Upečatljiva je pjesma Čistač ulica. Ne moraš biti viđen, biti ,,veliki“, imati ugled, da bi razumio ,,učene priče“. One koje nude ,,drugačiju istinu“ (pjesma Učene priče), koja rađa pitanja čiji počeci sežu do u prapočelo, a kraj se sluti po skorašnjem kraju vremena, kada ćemo na dlanu imati sve odgovore.

Pjesma Uoči praznika  slika je naše nesrećne stvarnosti s sva lica. Jedno je dobrostivo i pravično, a drugo nepravično, bolno, unakaženo zabludama i predrasudama.

Tajne veze i čvorovi, razriješene i nerazriješene smrti i njene posljedice, u središtu su sva- kodnevice, u kojoj od početka preovladava pitanje grijeha. A upravo je grijeh taj, koji je u još u Edenu proizveo prvo i nerješivo pitanje –  pitanje smrti, koje se potom, globalnim ogreznu-

ćem u grijehu, ,,umnožilo“ u njih bezbroj.

Otuda, pjesma Čiji li sam grijeh (čiji upitan naslov nimalo nije slučajan) kao i neke od pjesama koje slijede i koje liče na nastavak (nastavke) prethodne. Odgovaraju na važna pitanja: postoji li mjera grijeha, postoji li oproštaj i važi li on za sve.

Pjesma Dobra, o uginuću voljenog psa, daje najpouzdaniji odgovor na postavljena pitanja.

Svako je povezan sa svakim, svi i sve sa svačim,  poručuje pjesma. U toj kosmičkoj igri, zbog spleta nesrećnih okolnosti, često stradavaju i nevini, oni ,,iz čijih duša niču vrbe, a iz srca ruže crvenije“.

Put ka zapadnoj strani, u središtu je oduzetog raja, odnosno u središtu središta svih pitanja, na koje nemamo pouzdane odgovore.

 

a na jednom mjestu

među igračkama sivim od pepela

ugledah novu geografsku kartu

sa iscrtanim putevima

ka zapadnoj strani

 

(Iz pjesme Put ka zapadnoj steani)

 

Metak za mog sina, pjesma je puna neizrecive boli. Rasovski: ,,Rođeni mrtvi“.

 

Dedo, pod majčinim srcem

kad čedo svojim bilom kucne

metak za njega već spreman je.

 

(Iz pjesme Metak za mog sina)

 

Posljednji let, onda kad prestanu sve naše tuge, radosti i ushićenja, dočekamo nespremni.

 

moj brat je želio

uvijek ostaviti utisak,

osvojiti neosvojeno,

dosegnuti nedosegnuto,

upiti ljubav svih oko sebe,

…………………………………….

i posljednji put nespreman

za ledeni dom u vlažnoj ilovači

…………………………………………..

i ceste kojom je dokazio,

moj brat se konačno vrato

da nikad više od nas ne ode.

 

(Iz pjesme Beli se konačno vratio)

 

Riječ dolazio, sa zarezom, bez tačke, kao i riječ vratio, takođe bez tačke, slučajno ili namjerno asociraju na vječni život, odnosno na život kao trajni proces. Iako je raz(um) sklon da svemu postavlja granice, duša želi da ih pređe, odnosno da ih nije. Otuda ta ,,nespremnost“.

Želja za životom je nešto što je prirodno, i zato dželatu koji se ponavlja pod novim starim imenom, za neprirodnu, nasilnu smrt, nema oproštaja.

Nobelovac poslije pola stoljeća, tjera suze na oči. Ako je život dar, a jeste, za voljene a izgubljhene, jedini dar je bolno sjećanje na njih.

I dar pisanja zaslužuje hvalu, ali ne i počasti u društvu u kojem je ,,nesreća jedina adresa“ i u kojem je sve postalo neprirodno, izvještačeno. I ovjenčani vrhunac bilo čije slave, tu podsjeća na zatvor ili logor pod zapovjedništvom zlikovaca u ,,crnim odorama“.

 

a večeras vidim ti se utapaš

u mnoštvo  elegantnih frakova

crne boje

kojom sam zatočena

skoro pola vijeka.

 

(Iz pjesme Nobelovac poslije pola stoljeća)

 

Jasmina Hanjalić piše i o neviđenim fejzbuk prijateljima. (,,To nisam bila ja/nego moja predstava o meni, zapisuje u pjesmi Zajedno sami, a u nekoliko stihova koji slijede: ,,svi zajedno, sami,/postali smo demonski kopači,/egzibicionisti svojih života,/paunovi ispred ekrana.) zatim, o proteklim ratnim dešavanjima na ovom prostoru i opšem bezumlju koje i dalje traje i čiju  gorčinu ,,tužnim šarom domovine“ i sama kuša (,,Vjetar jednako puše/s obje strane Neretve,/raznosi latice maka,/kolovozom, avlijama./Sunce se dolinom razliva,/crni kamen leti,/ali  dogovora još uvijek nema!), o nevinim žrtvama u pjesmi Grafiti meleka, kao i u pjesmi Nesavršeno prošlo vrijeme, u kojoj, nedavnu prošlost naziva ,,ljuskom bez ploda, koja ne prestaje da nas izjeda“, tim prije, što Riječju živom, koja je sinonim za Ljubav, kolektivno, ispočetka, svakodnevno, pripovijedamo o njoj; ,,povraćamo u pamet“ njene stravične prizore, koji ne daju nazreti nove početke, dokazujući koliko je naša vjera ,,prazna“ u tami opšteg neznanja, jer naša nedjela protivrječe snazi njenih riječi, smišljenih da nam život, čak i u ovoj surovoj realnosti, bude lak i ispunjen

 

Samo nam treba rame na koje bismo naslanjali umornu glavu. Ono, ,,koje bi znalo“,/da ljubav nije izvan života./To je priča u koju vjeruješ ako je doživiš,/i san koji živiš ako mu potpuno vjeruješ., poručuje pjesnikinja stihovima ,,dušu dalih“ za kraj, svjesna da samo u sebi, nakon niza iskušenja moramo začuti Njene glasove, koji nas danonoćno dozivaju.

 

                                                                                                Ljiljana Vujić Tomljanović