Pobjednica srednjoškolskog literarnog konkursa u Crnoj Gori na temu vršnjačko nasilje
KAD KROZ KRV POTEČE
Sužene perspektive, u vidnom polumraku, gledao je svoje čedo kako leži i igra igricu na telefonu. Ne bi ušao unutra ni za šta na svijetu, pa pokušava da se odlijepi od ključaonice i umiri poriv za plakanjem. Gore-dolje s ove strane vrata, tiho, da on ne načuje te korake, disao je duboko, razbijajući naslage tuge i nervoze. No, te su naslage kamenac na dnu čajnika, nemoguće ih je skloniti, samo se mogu smanjiti žestokim trudom.
Žena ga je gledala sa stolice, uzrujana, možda sada i više nego kada je tek vidjela dijete. Njen muž je bio miran čovjek, ali je sada u njegovom hodu osjetila nešto što nikada u njegovoj blizini nije imala prilike da osjeti. Vidje ga kako ulazi u spavaću sobu, pa izlazi; ulazi u kupatilo pa se polako vraća, kao da ubija vrijeme do nečega što očekuje. Ne bješe joj jasno zašto je odbijao da vidi dijete, a kao munja je došao kada ga je zvala. Gledala ga je u tišini kako čuči pred vratima, ne znajući da li da priča ili ga pusti da izvodi ovaj ritual, ne obazirući se na njeno postojanje. U tome mu zazvoni telefon, on kratko potvrdno odgovori, poljubi je u čelo, reče da ima važan sastanak i ode. Ostade sama pa i ona proviri kroz ključaonicu, da ne probudi sina u slučaju da je zaspao. Doktori su mu, nakon ušivanja rana, dali jake tablete protiv bolova, a njoj su rekli da mu stavlja hladne obloge. Desetinu puta ih je, u serijama od po pola sata stavljala, ali muža još nije bilo. Prvo se ljutila na njegovu spremnost da ode na posao u takvoj situaciji, a onda se zabrinula, jer se ni običnim danima ne bi ovoliko zadržavao na poslu. Ovo nije bio običan dan. Premorna od cjelodnevnog stresa i trčanja po bolnici, legla je na kratko, samo da zatvori oči, onako ne oblačeći pidžamu, prethodno provjerivši sina, koji je bio u dubokom snu.
Spuštajući posljednju čašu na šank, a ovo je bila već deseta za koju je rekao da je posljednja, obamrlog pogleda i bolnih sljepoočnica, uhvati se za novčanik, plati i izađe. Napolju je pljuštala kiša, uobičajena za ljetnji period. Bio je tužno pijan, ali ne previše, taman toliko da malo ubije bol pred otvaranje Pandorine kutije svog života na putu do kuće. Osjećao je grižu savjesti zbog odlaska i okretanja cijele situacije samo oko svoje muke, kada mu izubijano dijete leži u krevetu, a majka brine oko njega. No, neke su stvari jače od nas samih. Makar on to zna; vjerovao je u kletvu koja se nadvila nad njegovom porodicom, a danas mu je sin bio njena žrtva. Njihova žrtva – dječak ga je napao sa pet drugova iza škole, a on je bio sam.
Zatrpao je bio tu kutiju tako duboko, ali ženin titravi glas preko telefona kojim mu je saopštila novosti iskopao je za dvije sekunde. U bolnici mu je rekla kako im je sin maltretiran već mjesecima, a da se nijednom nije požalio. To joj je saopštila nastavnica.
-
Pa kako nam nije rekla? Kako je mogla da nam ne kaže?
-
Rekla mi je da on nije htio da nas nervira, jer je umio sa time da se nosi. – reče majka.
-
Kako dijete od dvanaest godina umije s time da se nosi… Ni stariji ne mogu.
Njegov otac prvi; od njega je sve i počelo. Uvijek je bilo nepremostivih razlika – otići u grad u opancima bilo je naivno. No, bezosjećajno izvrgivanje smijehu i batinama ubilo je naivnost u ocu. Ne samo to, već je i probudilo zvijer koju nikada prije nijesu vidjeli u njemu. Vršnjaci su od njega stvorili mnogo puta žustrijeg nasilnika od njih samih, a on se potrudio da to dobro ucrta u svoje gene. Dva su mu sina ispaštala zbog njegovog ponašanja; cijelo školovanje pratila ih je sjena očevog bahatog načina života, kao i djeca ljudi kojima se zamjerao. Brat je preuzeo sudbinu ispod očevih nogu i nastavio lozu po tom uzoru, dok je on bio žrtva. Cijeloga života sa sobom nosi traume iz tih dana; prošao je kroz paletu raznih oblika nasilja, uvijek sam, kao njegov sin danas, tamo iza škole. Sve je traume spakovao i potisnuo, stvorivši krasnu porodicu sa dvoje anđela – kćerkom i sinom. Po njihovom rođenju u mozak mu je ušao crv sumnje, crv straha da možda i oni… Međutim, to su bile zabranjene misli. Njegova supruga nikada nije znala za mračne hodnike, krv i modrice. Svoj je život tako uredio da nikada ne dovede svoju djecu u situaciju u koju su njega doveli otac i brat. U dubini svoga bića znao je, nasilje teče kroz njihovu krv, samo se pitao koju će stranu naslijediti njegova djeca – stranu nasilnika ili žrtvi. Podjednako bi mu teško palo i jedno i drugo, ali posljednja ptica iz Pandorine kutije do sada ga je držala u normali. Kćer, pet godina starija od sina, otišla je na studije u drugu zemlju – pravi ponos familije. Ona je bila očev dragulj, a mali njegovo bolno mjesto. To savršeno okruženje dalo mu je oduška od njegove muke i dušu mu ispunilo mirom. Mir je danas poljuljan.
Pred ženom nije mogao da iskaže svoja osjećanja, nije mogao da joj pokaže horor kroz koji prolazi i kroz koji je prošao. Kukavički, nije ni pogledao dijete, niti smio da ostane kući gdje bi morao da ga vidi. Osjećao se bijedno, bespomoćno, ne samo u borbi protiv toga što je on zvao kletva, a što se danas obistinilo, već i zbog toga što nije tu za svoje najdraže kada im treba, zbog onih nevrijednih koji su ga davno načinili ovakvim.
Kao da se trže iz polupijanog magnovenja, već potpuno mokar, i shvati da mora da ide kući. Mora da zagrli svoje dijete, da mu pomogne, da bude tu za njega i sa njim pronađe način da prođu kroz sve ovo. Iznenadni polet ga natjera da trči po tom pljusku; da ga je neko u tim sitnim satima vidio, mogao se slatko ismijati tom nespretnom brzom hodu, a njemu se to činilo kao najljepši let – širom raširenih krila. Pomažući svome sinu, pomoći će i sebi. To je trebalo ranije da shvati. Kako se približavao kući, tako je i rasla oluja nervoze u njegovom stomaku, jer je u očima svoga sina očekivao olakšanje i smirenje. Ako ga ne bude, on će mu ga sam dati, stekao ga je kroz godine uz tu divnu ženu, koje nije zasluživala da ikada išta sazna. I stvarno nije znala – u dubokom snu od kako je na kratko prilegla, nije mogla da čuje nevješte korake svoga muža.
Vrata djetetove sobe bila su širom otvorena, a iz sobe je dolazio sladak smijeh. Otac se smrtno uplaši. Kada dođe do vrata ugleda budno dijete kako gleda neku komediju na televiziji. Strah pred katarzu je rastao u njegovim koljenima i grlu, a ovaj čudan prizor ga samo uveća. Kako je mogao da se nakon nečeg tako okrutnog smije? U bolovima i zavojima on je ležao kao anđeo.
-
Oče, nisam te vidio. Uđi.
Oluja vani doživljavala je svoj vrhunac, on, sav mokar, sjede na ivicu kreveta. Tokom trčanja nije razmislio o tome kako bi započeo razgovor, pa sada dugo ostade nijem dok konačno ne skupi hrabrost.
-
Sine… ti si moje svjetlo. Ti, tvoja sestra i majka ste sve što imam. Vi ste ti za koje bih život dao. Ne samo u smislu da bih umro, već bih posvetio cijeli svoj život da ga vama olakšam. Ako se vama nešto desi, ja… ja ne bih mogao… to bi bio moj kraj. Morao si da nam kažeš za sve, mogli smo da ti pomognemo.
-
Ali oče, stvarno nije bilo potrebe.
-
Kako nije? Pa ti si još dijete! Ti ne možeš sam da se boriš protiv zlih ljudi. Treba ti naša pomoć, a znaš da smo uvijek tu za tebe.
-
Imam vas sada. Mene nije bilo strah ni prije, jer ja sam pametniji. Takvi ljudi mi ne mogu ništa, nije on mene maltretirao mjesecima, već ja njega.
Ču se nenormalan krik groma, a kroz prozor nešto kasnije bljesnu ogromna količina bijele svjetlosti.
-
Pa… Ti si nasilnik? – reče otac ishitreno i uplašeno.
-
Ne, nijesam. On je pokušavao da me maltretira, ali ja nijesam odgovarao na njegove provokacije. Na taj način ja sam njega maltretirao – neodgovaranjem.
Otac nije znao šta ga je snašlo; da li ovo pred njim stoji dječak od dvanaest godina ili iskusni odrastao čovjek? Srce mu poraste i rasprši se po cijeloj sobi kao svjetlost one munje. Dođe mu da grli i ljubi dijete, ali ga zaustavi pogled na njegovo izranjavano tijelo.
-
Ali tukli su te…
-
Taj dio ni sam nijesam očekivao. Ali sve se desilo u dvorištu škole, tako da će dobiti kaznu koju zaslužuje. Ja sam pobijedio.
Ocu krenu suza niz lice i brzo je obrisa. Knedla u grlu je počela da mu gori, a tijelo kao da mu je bilo preplavljeno gorućim mravima. Nježno poljubi djelove njegovih ruku koji nijesu bili prekriveni tragovima udaraca. Poželi mu laku noć i ode u svoju sobu. To je bila najljepša noć njegovog života. Kako je dobio ovako pametno dijete? Bio je srećan i zahvalan. Leže konačno u krevet i zagrli snažno ženu koju voli. Sa širokim osmijehom zaspa u tišini, jer je oluja napolju konačno utihnula.
Probudio se bez nje sa kojom je zaspao. Već je sunce dobro zagazilo na putu ka najvišoj tački, a njegova glava je pucala od mamurluka. Sjeti se događaja od sinoć i zaboravi na jak bol. Nekako se izvuče iz kreveta i uputi ka kuhinji. Glavom su mu prolazile divne riječi sina; tako mali, a tako pametan. Otvarajući vrata od kuhinje, udari u nešto. Proba još jednom, ali se nije dalo pomjeriti. Treći put uspjede, ali mu prizor na podu oduze dah. Njegova žena je ležala u moru suza, cvileći kao ranjeni pas. Probao je da je podigne, ali ona kao da je izgubila moć pomjeranja tijela. Krenu da je ljubi i nježno je zamoli da mu kaže šta se desilo, ali ona je samo tiho jecala, lica crvenog kao pakao. U tome zazvoni telefon i on potrča da ga dograbi. Bila je to kućna prijateljica.
-
Draga moja, tako mi je žao… Ne mogu još sebi da dođem. Ovo je najtužniji dan ikada. Kako je to moglo da nam se desi… – jecala je žena.
-
Šta se desilo?
-
Oh, to si ti. Ja… zar nisi… jesi li pričao…
-
Šta se desilo?! – viknu.
-
Pa… nije na meni….
-
Govori, ženo božja, ja ništa ne znam. Molim te, kumim te, govori!
-
Ona se ubila. Tvoje čedo se ubilo sinoć. Kažu da je imala problema, kako to zovu, vršnjačko nasilje… preko interneta. Tako mi je žao… Sinoć se ubila.
Zagrmlje iz vedra neba, a sunce se sakri iza ono nekoliko nježnih oblaka. Izaći će za koji trenutak, a onda će opet zaći. Igra dana i noći nikada neće prestati.
Na ulicama su se vidjele posljedice oluje – počupana stabla stabla, prevrnuti bilbordi, slomljena auta i pokidane strujne žice. Ljudi su se vrzmali po ulicama, smišljajući kako da smanje ogromni gubitak.
Ilma Jarović, Razred: IV
Škola: Gimnazija ,,Slobodan Škerović“Grad: PodgoricaA
