Put putuje Latif aga
sa jaranom Sulejmanom
Moj jarane Sulejmane
jel ti žao Banjaluke
Banjalučkih teferiča
kraj Vrbasa akšamluka?
Advertisements
ŠEKI RADONČIĆ: DNEVNIK (odlomak)
05. jun
Danas ja ležim na operacionom stolu plastičnog hirurga, dr. Zlatka Berberovića. Ubrizgava mi botoks. Nije da ne boli. Ustvari, sam čin ubrizgavanja botoksa više je neprijatan nego bolan, ali dok doktor rutinski zabija iglu između mojih obrva snažno grčim vilice. Tokom sljedećih nekoliko mjeseci u tom predjelu neću imati duboke bore i neću moći da se mrštim. Izgledaću opušten kao Buda.
Ako je vjerovati doktorima, u sljedećih nekoliko mjeseci neću imati ni napade migrene, što je glavni razlog botoksovanja. Sa migrenama se nosim još od srednje škole. Naučnici su u međuvremenu, veli dr. Berberović, sasvim slučajno utvrdili da nakon plastičnih operacija čela kod većine pacijenta nestaju napadi migrene. Povezuju to sa dva nerva iznad obrva koji, kad se oslobode pritiska čeonih mišića, više ne izazivaju migrenozne napade. Botoks je samo proba: ukoliko se njime zaustave napadi migrene, idem na operaciju čela. Tako ću se, možda, osloboditi užasnih glavobolja.
A sve sam probao da ih zaustavim. Pio razne lijekove, Kinezi su mi radili akunpunkturu, sprovodio sam masaže, vodio računa o ishrani, te izbjegavao sir, čokoladu, suvomesnate proizvode… Pomogao mi je samo stari Abdulah hodža: osam godina nijesam imao migrenu. Čudna priča. Abdulah Hodžić je iz Sarajeva izbjegao u Plav, gdje imam vikendicu. Uoči agresije na BiH, kao učesnik NOR-a i prekaljeni borac, Abdulah hodža je držao vojnu obuku sestrićima kako se repetira pištolj, i da se cijev pištolja obavezno okrene ka zemlji. I upucao sebe u nogu. Tako je Abdulah hodža vjerovatno postao prva žrtva agresije na BiH. Onda ga je, na moju veliku sreću, porodica prebacila u Plav kod njegove sestre. Tamo se brzo pročulo kako hodža uspješno liječi glavobolju i miri posvađane supružnike. I ja sam, mada stari skeptik, otišao k njemu: muka te na sve naćera.
Iako je imao više od osamdeset godina, bio je bistar kao kakav mladić. Pratio je političku situaciju, predviđao neizbježni rat i klanicu u Bosni, čak je čitao i moje tekstove u Monitoru. Pitao je šta me muči, kako mi se majka zove. Sve je bilježio polako, kao da je njegovo sve vrijeme ovog svijeta… Rekao mi je da sjednem na pod, pored starog mindera na kojem je sjedio. Stavio mi je lijevu ruku na glavu. U drugoj ruci je držao Kur'an. Počeo je da uči. Nakon nekih pet minuta, taman kad sam pomislio da je sve ovo samo gubljenje vremena, osjetio sam čudnu studen u nogama. Imao sam osjećaj da gazim u sve dublju vodu. Hladnoća se polako dizala prema stomaku i prsima. Osjetio sam strašnu bol u grudima. Iako je trajalo nekoliko sekundi učinila mi se čitava vječnost. Oblio me hladan znoj. Nesnosna bol se prenijela u glavu. Imao sam osjećaj da će eksplodirati. Potom me zaslijepila neka jaka svjetlost. Izgubio sam svijest…
Ležao sam na podu. Hodža me polivao vodom i dozivao sestru da mu pomogne. Zašećerila je vodu, podigla mi glavu i napojila. Nijesam osjećao bol, nijesam osjećao mučninu, ali nijesam mogao ni da ustanem. Smetala mi je košulja natopljena znojem…
Nakon nekoliko minuta sam se oporavio i uputio ka kući preko puta, gdje živi moja sestra. Kada me je ugledala, zakukala je. Tražio sam da mi izmjeri pritisak. Bio sam ubijeđen da me strefio srčani ili moždani udar. No, pritisak je bio odličan, kao u pilota.
Narednog dana otišao sam kod hodže. Dok su mu staračke ruke podrhtavale, s unutrašnje strane staklene činije, zelenim mastilom je nešto pisao na arapskom. Kad je završio, u činiju je sipao malo vode. Vještim talasanjem vode sprao je zapis sa zidova činije i tu sada već zelenu vodu usuo u flašu. Rekao je da pijem tu vodu izjutra i naveče, sedam dana. Dao mi je i već pripremljen zapis koji ću tri mjeseca nositi ispod desne miške, a potom oko vrata. Hodža me upozorio: ako neko prođe između tebe i ovog zapisa – prestaće njegovo dejstvo. Tako je i bilo: osam godina nijesam imao napad migrene. Onda sam doživio udes: zadobio sam tešku trzajnu povredu vrata. Stavili su me u gips, od pojasa do vrha glave. Bio sam ko teletabis: samo ruke i lice nisu bili okovani gipsom. Dok su mi spašavali život, ljekari su skinuli zapis sa mog vrata. Tako je prestalo njegovo dejstvo. Migrene su se vratile.
Abdulah hodža je u međuvremenu doživio težak moždani udar. Odveli su ga u bolnicu. Teško je govorio, jedna strana tijela mu je bila posve oduzeta. Ljekari su kazali porodici da se spremi na najgore. Hodža je tražio da mu dovedu plavskog imama, Sinana Latića. Rekao mu je šta treba da mu prouči, koje zapise da napiše na staklenoj činiji i pomiješa ih sa vodom, te da mu to donese. Narednog dana Abdulah hodža je ustao iz postelje i otišao kući. Kada je to čudo vidjela njegova snaha Zineta Šabović, ljekar u Domu zdravlja u Plavu, bogobojažljivo je rekla: “Allahu dragi, došlo mi je da pocijepam diplomu“.
Tri godine kasnije, Abdulah hodža je umro: otkazali mu bubrezi. Za to nije imao adekvatnu medicinu. Ne daje Bog sve.
/Preuzeto iz časopisa Sarajevske sveske br 29/30/
Jasmina Hanjalić: DEDO
DEDO
Dedo moj je dobar i učen bio bez sumnje
(široko stablo i dubok korjen teško se svija)
uz ruski čaj iz samovara i stambolsku lulu govorio mi:
ne oblijeći one od kojih zavisi ti nešto
to ti je sine sukob interesa
kad god dobiješ nezasluženo
ostaće tajna koliko vrijediš
igre na sreću zalud novac mi troše
jedino meni traže kartu u tramvaju
debele knjige učim do korica
stojim u redu i kad ne moram
okrećem oba obraza
uz to i čiste dlanove
sve mi se čini da dedo odozgo
pomno me gleda
dok svakog jutra pijem ruski čaj
bez samovara
(2010)
/ Povodom odluke Općinske komisije u Peći da jedna ulica nosi ime mojeg dede Abdulaha Hodžića (1906-1994)/
BRANKA M. KASALOVIĆ: CRNA ZEMLJA I SMOKVINO DRVO
CRNA ZEMLJA I SMOKVINO DRVO
Putopis
Prosvetljenje je najavljeno. Proročki putokazi čekali.
U kočijama je izašao iz palate. Pre mnogo hiljada godina.
Moj kočijaš vozi reno-punto kosov(ar)skih tablica. Dve hiljade i osamnaesta, dva dana pre i četrnaest godina nakon martovskog pogroma Srba. Zakazano mi je gostovanje u RTK2 u Prištini. Drugi program je namenjen nacionalnim manjinama.
U novčaniku su mi dve lične karte, u jednoj sam Kosovar, u drugoj državljanka Republike Srbije.
Ko sam ja?
Kočijaš, Srbin iz Gračanice, svoje goste sa Severa sačekuje kod „barikada“ u Bošnjačkoj mahali. Kaže da ne ulazi u severni deo Kosovske Mitrovice zbog mogućih neprijatnosti.
„Nije to više to, druže. Potpisano sve što je potpisano, a narodu je postalo svejedno. Niko ne bi ni primetio tvoje tablice.“- objasnih mu.
Momak se nasmeši. Politike se menjaju, a jednu glavu na ramenima najbolje čuva ona sama.
Govor tela plavokosog je izgovorio prethodnu misao. Dobro sam je upamtila.
Upijam sunčeve zrake kroz staklo šoferšajbne. Koncentracija seratonina raste. Ne želim da vidim ono što je između graničnika: neba i zemlje. Nervira me. U sebi ispisujem putopis. U tišini koju delim sa vozačevom opreznošću.
Ravnica me vodi u poniranja. Dodiruje duboke pukotine u mojoj utrobi iz kojih čujem klopot strarog autobusa „Kosmet-prevoza“. Čujem galamu putnika u dva jezika. Jedan je grlatiji i nerazuman.
Dva različita mirisa tela dele ljude koliko i jezici.
Ponornica kaže da je osamdesest i deveta, sat na mojoj pokazuje drugi datum. On je jedina nit sa vremenom.
„Jesu li ono vrhovi Šare?“ – upitah kočijaša.
Klimnu glavom.
„Uspori.“ – rekoh u pola glasa.
Prekrivena snegom i odsjajima Sunca, Šar-planina je iz daleka ledenom belinom udarala u damare. Zagrlih masiv najširim rasponom zenica. Škljocnih kamericom telefona. Slike poslah preko vibera mom kolegi, poreklom sa Brezovice.
Rasplinuta u sijaset emotivnih opiljaka, osetih zbirnu nesreću svog naroda. A skoro da ništa ne rekoh o njemu, kao da ne postoji…
Pred očima mi sevnu lik pesnikinje Darinke Jevrić. Bila sam u petom osnovne kad je gostovala u mojoj školi. U beloj širokoj košulji izazivala je moje divljenje i zastrašenost zbog senke tragike u pesmama o „srpskom Jerusalimu“. Osetih da je Kosovo zemlja bola i straha. Zemlja čiji prah podrhtava pred dečanskim zvonima iz Darinkinog glasa. Kroz krv, nas balavih, bez svesti iz kog tla smo iznikli.
Uspinjemo se kroz Orloviće.
Drugi devin plan.
Vidim prostranu crnu ravnicu. Krvlju natopljenu. I srpskom, i turskom, i arbanaškom… Hoću u takvu zemlju da me sahrane, tu, neću u krš! Želim da iz mojih kostiju niknu bulke. Gospode!
„Oćeš kurac!“ – progovri zli demon iz moje ponornice.
Sruši patos!
Gazimestan osta s leve strane, iza, u daljini gotovo neprimetan. Psuje u meni, kočijaški: lažne demokratije i mimikrijske autokratije; političke floskule, civilnu građansku parcitipaciju, kvazi-pomirenje. Besan je, gnevan, neposlušan, pristrasan, ranjen, zatrovan. Demon!
„Sve ove zgrade su prazne. Napravili a nemaju kome da prodaju. Kriza!“ – objašnjava vozač pri ulasku u Prištinu. „Mnogo se iseljavaju.“
„Umiru li od kancera?“
Kočijaš ćuti. Ćutanje je sferična tišina sastavljena od dve polulopte. Kad tone jedna, tone i druga.
Dok prolazimo bivšom JNA, pogledah u pravcu drugog sprata, na stan u kome je živela junakinja jedne moje priče.
„Zastaklili terasu!“ – pomislih. Momak kao da ču moju misao, osmehnu se. Milimo kroz gusti saobraćaj od Dragodana ka zelenoj pijaci gde je i nekada bila Televizija Priština. Selektivnih percepcija, zanemarujem luksuzne izloge butika, restorana, kafića. Imam svoju topografiju ulica. Na istom mestu je šata. Diskutabilno uverenje. Rekonstruktivno sećanje.
„Možete slobodno pričati, s obzirom na to da ste pisali o Prištini devedesetih. Nemamo mi nikakvih problema sa slobodom govora na ovoj televiziji.“ – reče mi voditelj pre početka emisije. Osmehnuh se kao moj kočijaš na početku putopisnog putovanja, s onom njegovom mišlju u svojoj glavi. Govorih o knjigama, o utiscima nakon deset godina od poslednjeg dolaska u moj grad, hladno i neuverljivo. Oprezno. Iskreno pohvalih ekološku svest sugrađana. Ostalo prećutah.
„…Pod ovim nebom su stvarali Radosav Stojanović, Petar Sarić, Darinka Jevrić. Sretala sam ih. Pod ovim nebom su ostale zabeležene reči. One su žive. Da li ih čujete?“ – izgovorah poetski, iz taloga grčevite autocenzure.
U povratku, vozač me provoza kroz Aktaš do studentskih domova. Sve umiveno, drugačije, a opet prepoznatljivo. Renovirani domovi, tamo gde je bila „Palma“ sada je mali restoran. Hram Svetog spasa u šiblju. Nedovršen. Sablasan. Ječi gluvoćom.
Prekstih se.
Bože, znam da si tu!
Pada prvi sumrak. Na izlazu iz grada vozač rukom pokaza ogromnu zgradu u staklima.
„Američka ambasada!“
„Briga me.“ – ogovorih mu.
Pogledah ka nebu iznad kolosalne građevine. Ceo vazdušni pojas ka Gazimestanu je bio u grimiznocrvenim pečatima. Rasute bulke po nebu se uznele u sumrak, iz gustih slojeva crne zemlje. Prože me jeza grešnosti. Zabole jaram sadašnjice svog naroda.
Unutrašnjim plačom dodirnuh smiraj smokvinog drveta.
Znam ko sam!
JASMINA HANJALIĆ: NA PUTU
Prošlost se promijeni,
ono što jeste nije moguće,
što će biti već je bilo!
I list breze nije list, vjetar
nije vjetar, ni pjesma nije
kad riječi ubiju slova!
Zjenice k'o jame zjape,
ruke su razbacale lomne
prste i brazde dlanova.
Beskraju nedokučivi,
gdje zatvori vrijeme
sunca u pogledu?
Zemlja nije zemlja,
vrela zora nije zora,
na putu konačnom!
Jasmina Hanjalić
SEVDALINKA: STADE SE CVIJEĆE ROSOM KITITI
Stade se cvijeće rosom kititi
stade se biser zlatom nizati
stade se srebro srmom srmiti
stadoše momce cure ljubiti
Samo ja nemam nigdje nikoga
samo ja nemam svoga dragoga
samo ja tuzna tugu tugujem
samo ja ničem se ne radujem
RASIM ZLATAN PRŠTE: IZBOR IZ KNJIGE AFORIZAMA “MOJ KONAČNI ODGOVOR”
Ako je neko vješt u laganje,
to je sasvim dovoljno za uspjeh
u politici.
*
Kompromis nema alternativu.
I s protivnicima kompromisa izlaz je
u kompromisu.
*
Ako primijetite gubitak pamćenja,
nemojte tugovati, Upravo je poželjno
da puno toga što prije zaboravite.
*
Zaboravite na ružne puteve.
Pamtite ljepotu putovanja.
*
Mladi su nepopravljivi optimisti.
Oni svoj optimizam vežu za neku od
najrazvijenijih evropskih destinacija.
*
Neki se prave ludi.
A zbilja nemaju potrebe.
ANTO ZIRDUM: IZBOR IZ KNJIGE “ZAVRZLAME NARCISA PRED IZLOGOM”
STRAH JE UBOJICA LJUBAVI
bojao sam se da ti neću biti dobar
a ti da mi nećeš biti dovoljna
dva straha u kvadraturi ljubavi
dovoljna da potkopaju
oslonce i najstamenije veze
BRAČNA ZAJEDNICA
(ČAK I KAD JE NEFORMALNA)
ozakonjenje uzajamnosti
dostignuta homeostaza
za uzgoj kućnih ljubimaca
i odgoj naših slika i prilika
sa što manje neprilika
ZAVRZLAMA KLUPKA
klupko je nešto najzamšenije
što namotava ljudska ruka,
u savršenstvu svoje zapetljansoti
osigurava odmotavanje bez zapetljavanja
tu je početak kraj a kraj početak
MARIANNE LARSEN: IZBOR IZ KNJIGE “DVOJNI JEZIK”
I OVAJ NEMIR
i ovaj nemir će nestati
slučajni uzdah
bez zvuka i snage
stanje bez porijekla
kao kap krvi koja se izgubila
u mraku
među sredstvima za umirenje
među knjigama na policama
među cvijećem na stolu
među poroznim tišinama abecede
na jeziku
među zvukovima ambulantnih kola na ulici
i ovaj nemir će nestati
u susjednim stanovima
ljudi su možda već utonuli u san
daleko od njega
TAMO GDJE SU
tamo gdje su
kamen i nebo
tamo je i
prošlost
sadašnjost
budućnost
drugih vremena ima
u ljudima i drugim materijalima
utisnutih jedno u drugo
BUDUĆNOST
Budućnost
nije to
što će cvijet djeteline koji vidjeh
ovo veče
ovdje i sutra stajati
i da ćemo ja ili neko drugi
ponovo naići kraj njega
ugledati ga
i sami sebi reći:
divan je
ne smijem ga zaboraviti
/Prijevod s danskog jezika MIlena Rudež/
OBJAVLJENA KNJIGA “ZAVIČAJNI NOKTURNO, KNJIGA 2”
Zavičajni nokturno, knjiga 2
Druga knjiga edicije “Zavičajni nokturno” kao i prethodna donosi afirmisane i neafirmisane pesničke glasove današnjice, ali i glas pesnika koji su davno ostavili trag. U prethodnom izdanju, pored poezije autora koji danas stvaraju na teritoriji opštine Mladenovac, objavljene su i pesme Milorada Petrovića Seljančice i Mijoslava Stevana Sredojeviċa Polimskog. Što se tiče ove knjige u njoj se nalazi izbor iz poezije Živka Milićevića.
Oslanjajući se na polaznu uredničku ideju i ovde nisu objavljene samo pesme koje se tiču klasičnih asocijacija na zavičaj već se pred čitaocima nalazi i ono što živi (stanuje) u poetskom mikrokosmosu naših autora koji je neminovni produkt njihovog okruženja. Zajednički imenitelj za sve autore jeste Mladenovac, varoš u kojoj obitavaju, stvaraju, pate, raduju se, sanjaju.
Autori zastupljeni u knjizi Zavičajni nokturno 2: Živko Milićević, Ivan Nisić, Sanja Raščanin, Jasna Jeremić, Aleksandar Ignjatović, Nikolina Beljaković, Ivan Petrović, Miloš Šabić, Ivana Milošević, Milan Matejić, Smiljana Janković, Lena Ninković.
Priređivač i izdavač: Zoran Antonijević
Smiljana Janković
Manifest ljubavi
Volela si da se šetaš
nevidljivo ogoljena u svojoj silueti,
da pogledaš preko ramena i namigneš obali,
da krotiš vetar i gustu maglu
dok u tvom oku ne postane kap,
volela si
da se prepuštaš glasovima sa druge strane obale,
sa druge strane života…
O, sa kim se sve nisi sastajala!
Za običnog čoveka,
bila bi ti neverna žena.
I svake se noći
sastaješ sa drugim.
Drugim bićem, drugom tobom
i probudiš se
kao neka nova slika u starom okviru…
A oko je tvoje
novo more, za stare svetove
osvrni se neverna ženo,
svim građanima sveta,
nema i slepa.
Bespogovorno ćuti smirena
i dotakni svaki deo svog daha,
u tuđim jutrima, koja nisu tuđa.
Lezi u zrak prolivene misli.
Kamenim osmehom pozdravi
arhitekte vajare i pisce
što ukrotiše kamen kojim hodiš.
Odmori još malo na pragu svom
što ti dade misao pokret i reč,
da mogu da te čujem.
I ne pravdaj mi se uz prvu jutarnju kafu.
Ja slavim svakog damara
i stražara tvojih izgubljenih puteva,
u koje kad-kad svratiš,
slavim sve grobnice i kuće pesnika
u koje ukleto nestaješ,
slavim i one obične ljude koje si ostavljala
i koji su te ostavljali,
slavim trenutke koji su ti dali ruke žene,
košmare urezane u krhki purpur
ispod tvojih očiju,
slavim jutro
koje mi donese tvoje lice.
MILAN DRAŠKOVIĆ: HAIKU ZA MILENU
Dani detinjstva
behu tako bezbrižni
u Požarevcu.
Mlada devojka
rastavu roditelja
teško podnosi.
Sva očarana
Rudolfom Valentinom
na filmskom platnu.
Minhenska zima,
znana akademija
i naporan rad.
Dugogodišnje
majčino ulaganje
u njen talenat.
Crteži, slike
i autoportreti,
važne izložbe…
Njeni stihovi,
puni sete, spajaju
vale i zvezde.
Zar u Srbiji –
za nju, vrednu Milenu,
da nema posla?!
Vrela Španija,
andaluzijske noći
uz kastanjete.
Na gramofonu
Mocartova sonata –
i nostalgija.
Američki san:
sa obiljem gorčine –
i bez buđenja.
Gledaju zvezde
urnu podno čempresa,
dok huče vali…
NA VIJEST O SMRTI DINA POROVIĆA: PRERANO, DRUŽE!
Dino Porović rođen je 1963.god u Brčkom. Bio je bosanski književnik, pjesnik, crtač, kantautor, rezervni oficir JNA i demobilisani časnik ARBIH. Idejni osnivač PLANET POEZIJE, član Pedagoško – glazbene skupine PRAVO LICE, Udruženja novinara i Udruženja pisaca BIH.
Objavio je zbirke kratkih priča i pjesama: „Kalendarom požutjelih listova bijele starke hode“, „Ili smrt fašizmu ili sloboda narodu“, „Neurohirurgija bez anestezije“,
„Homorominjanja“, ” Pred vigvamom bijeli čovjek crven pod kožom“.
Umro 08.8. 2019.
ZELENO
Imamo mi
puno toga jedno drugom
reći,
ali nemamo vremena.
Kad pratim nogomet,
ona bi se smilovala bez
glavobolje.
U vrijeme svršetka “El
Clasica”
protežu se reprize španskih
sapunica.
Imamo mi
puno toga jedno drugom
reći,
no se nekako mimoilazimo.
Zato smo otvorili profi na
Facebooku, Twitteru,
Skype-u, MSN…jer,
Imamo mi
puno toga jedno drugom
reći
kad pozelenimo.
Dino Porović
