Okamenjena ljubav


Između visokog stjenovitog gorja, sa obje strane vijugave rječice Zgošće, zora je kasnije svitala, a večer se ranije spuštala nego drugdje. Tuda je Toja često prolazila malenom stazom sa kozama koje je čuvala dok su brstile obilato rastinje oko rijeke i uz padine planine.
Još kao djevojčica prestala se plašiti divova, vukodlaka, šumskih duhova i vještica. Majka ju je naučila da govori izbavljujuće molitve u satima kad je bila sama u divljini, riječi koje su je štitile od svih demona. Osim toga, riječna vila Zgoda je uvijek bila oko rijeke i brižno pazila na sve ljude, a posebno na djecu.
– A, kako ću znati da je Zgoda blizu mene, ako mi pomoć bude potrebna? – pitala je Toja majku jednom prije polaska na ispašu.
– Zgoda se može vidjeti ako priđeš rijeci, zagledaš se u nju čistoga srca i snažno poželiš da je vidiš!
– A, kako ona izgleda, majko? – nastavila je Toja sa ispitivanjem.
– Oh, kad je vidiš, znaćeš!
Radoznala Toja je istoga dana pustila koze da se popenju uz brdo, a ona sama ostala kraj rijeke, zagledala se u nju i jako zaželjela da vidi vilu zaštitnicu. Zaista, na površini vode se smiješila vila raspuštene zelene kose, u haljini nejednake dužine i sa dugim resama. Toja joj se nasmiješila i mahnula, nakon čega Zgoda nestade pod vodom.
Desetak godina nakon što ju je prvi put vidjela, sada već zrela djevojka tanke svilenkaste kose, vitkog tijela i veselog osmjeha, Toja je čuvala koze kraj rijeke na ravnom mjestu pored hrasta, baš tu gdje se rijeka dijelila na dva kraka oko velike stijene. Dok je kvasila noge u prohladnoj vodi i pjevušila sjetnu pjesmu dalekih predaka, trgnula se na šum iza sebe i ugledala mladića tamne kose i širokog osmjeha.
– Ti si Toja, zar ne?
– Kako znaš?
– Vilenjaci znaju te stvari, a mene je Zgoda naučila mnogo čemu!
– Ti poznaješ našu vilu Zgodu?
– Mi smo oduvijek zajedno.
Te večeri, nakon što se vratila sa ispaše, Toja je sjela pored vatre i na brzinu pojela obrok, a potom brzo legla na svoje mjesto u nevelikoj kolibi. Majka je primijetila njeno čudno ponašanje i upitala se da nije na nešto nagazila ili da nije učinila što loše, možda tako izazvala gnjev bogova… Toja je, međutim, vraćala sliku sa mjesta ispod hrasta, gdje se njena rijeka dijelila i vilenjaka Mudrina koji se smiješio dok je ulazio u rijeku i rukom hvatao vodu sa pijeskom, tražeći ima li zlata u njoj.
Sutra se ponovilo isto, a njihovo druženje se nastavilo svakim narednim danom. Jednom, u sunčanom i prohladnom jutru, uzeo ju je vilenjak za ruku i počeo se penjati s njom uz stijenu prema vrhu brda. Kad su došli do mjesta gdje je još bilo kostiju od žrtvovanih jagnjadi i pjetlova, nježno je privukao Toju i poljubio je. Drhtala je u njegovom čvrstom zagrljaju, gledala mu tamne oči i ćutala. Iako po prvi put, osjeti da taj pogled nikad neće izblijediti iz njenog sjećanja, a unutarnji drhtaj koji ju je odvojio od nje same kakva je do tada bila, neće izaći iz njenog tijela dokle god diše.
Sljedećeg dana, vila Zgoda se pojavila čim je Toja došla na svoje mjesto kraj rijeke. Nije se smiješila kao obično i čim ju je zaljubljena djevojka pogledala, uronila je u najdublji vir. Toja ostade zbunjana na obali i poče se okretati, očekujući svoga vilenjaka. Mudrin se ubrzo pojavio niotkuda, a zabrinutost se mogla vidjeti na i njegovom licu.
– Toja, Zgoda je inače dobra vila i štiti sve ljude od demona ovdje kraj rijeke, ali kad god se pojavi neka djevojka koju zavolim, ona je začara da umre, utopi se ili na drugi način strada. Ovoga puta ću se boriti za tebe…
– Plašim se! – plačnim glasom svijala mu se Toja oko vrata.
– Ne brini, moliću boginju Ljelju da nam pomogne!
– To je tvoja boginja, Mudrine! Da li će nam htjeti pomoći, pošto su moji preci došli sa sjevera?
– Boginja Ljelja zna da ljubav jednako drhti na svim stranama svijeta, voljena moja! – milujući Toju po kosi, šaputao je Mudrin i stezao joj nježne dlanove.
Krijesnice su letjele oko njih dvoje po završetku toga dana, jer su već predugo stajali zagrljeni tu kraj rijeke i nisu ni primijetili da je pao mrak. Odjednom se stvorilo mnoštvo krijesnica, toliko da se vidjelo kao usred dana. Mudrin se odmah dosjetio da ih je to Zgoda poslala, da bi ih gledala dok se nježno miluju i drže za ruke. Iako i sam vilenjak, protiv Zgode nije mogao ništa, jer je ona tu bila eonima, a on tek nekoliko stoljeća. Sama činjenica da se još mogao pojaviti u ljudskom obliku činila ga je slabim i ranjivim.
Sutra je Mudrin sam otišao u planinu i usred najgušće šume našao boginju ljubavi, Ljelju.
– Ljeljo, boginjo moja, nikad te, kroz stoljeća, ništa nisam molio, ali sad sam došao od tebe tražiti pomoć! Znam da ih voliš i primi ih kao znak poštovanja! – reče Mudrin i prinese joj ogroman buket zlatnih planinskih ljiljana.
– Hvala ti Mudrine, divni su! Zaista, nikada me nisi molio i ovom planinom gaziš po prvi put!
– Boginjo moja, zavolio sam Toju i ona voli mene; naša je ljubav čista kao što je nebo danas i velika kao što je dobrota tvoja. Ali ti znaš da Zgoda nikada nije dozvolila da se moja ljubav ostvari…Preklinjem te da mi pomogneš! – skrušeno je Mudrin sjedio pred Ljeljom i tiho joj govorio.
– Mudrine, ti si dobar vilenjak i ja ću uslišiti tvoju molbu, ali moraš znati da je Zgoda uvijek u dogovoru sa Perunom. Ona je prelijepa vila i kad god joj je potrebno izvodi Perunu takve plesove da on nakon toga udovolji svim njenim željama. Njemu ništa ne mogu, samovoljan je i snažan, prži munjama i kamenom satire, a u ljutnji može svakog okameniti. On sve vidi i sve zna, jer nadlijeće nebo u obliku orla i slijeće na hrastove. Ali, nećemo gubiti nadu! Uvijek štitim one koji se potpuno vole i pokušaću, koliko god mogu, da vam pomognem. Predugo si je čekao i zato vaša ljubav mora opstati! – završi Ljelja i ode putom između dvije velike jele noseći prelijep buket zlatnih ljiljana, poput njene duge zlatne kose koja joj se spuštala niz leđa.
Narednih dana Toja i Mudrin nisu primjećivali krijesnice kada bi u svom ljubavnom zanosu zaboravili da je Pojezda predao uzde Večernjači. Zgoda se nije pojavljivala, pa su njih dvoje slobodno uživali u beskrajnoj sreći. Ali, gotovo nestvarna ljepota nije dugo potrajala.
Prvoga dana ljeta, dok je silazila ka rijeci, Toja je iznenada začula tutnjanje niz brdo i brzim skokom jedva izbjegla udarac kotrljajuće stijene, koja bi je survala u provaliju da je nije za dlaku izbjegla. Poslije nekoliko nedjelja, prilikom prelaska Zgošće, odjednom je započela gusta kiša i snažan vjetar, tako da se skliznula sa malenog drvenog mostića i pala u nabujalu rijeku, ali je uspjela da se uhvati za otkinuti komad stabla koji je plutao baš u tom trenutku pored nje. Nemalo zatim, dok je sjedila ispod hrasta i nadgledala koze, gotovo iz vedra neba pukao je grom tik pored nje, no srećom, udario je u stablo.
– To je Perun! – s bolnim grčem na licu rekao je Mudrin grleći Toju. – Znao sam da će ga Zgoda zavesti i uspjeti u namjeri da ti nanese zlo i što je najgore, neće stati…Srećom, Ljelja još uvijek uspijeva da te odbrani.
– Voljeni, nije nam suđeno! – plakala je Toja naslonjena na njegovo široko rame.
– Moram govoriti sa Zgodom! Povešću je na mirno mjesto, negdje kraj izvora i cvijeća. Moliću je za nas!
Mudrin je znao da sa Zgodom nema mnogo razgovora na temu djevojaka koje je on volio, jer je više puta pokušavao, ali ona ga je uvijek odbijala riječima: Nećeš nikada pripasti drugoj! Kad nije sama uspijevala da ga rastavi, Perun, bog groma i vatre, bi joj pomogao u zlonaumu. Ipak, morao je pokušati…
– Zgoda, zašto mi ne dopustiš da barem jednom budem sretan sa djevojkom koju iskreno volim? Ja te preklinjem da nas pustiš! – rekao joj je Mudrin te noći pored izvora dobre naravi molećivim glasom.
– Nećeš joj pripasti dok ja postojim!
– Zgoda, ovaj put volim cijelim bićem, kao nikad prije! Volim je toliko da bih radije postao kamen nego da ostanem bez nje! Zar nemaš nimalo milosti?
– Nećeš joj pripasti, zapamti to dobro! I nikad odavde neće živi otići oni koji se vole! – reče Zgoda i ode pravo prema rijeci.
Sutradan, čim se našao sa Tojom i odšetao na desnu obalu Zgošće, prije njenog račvanja, Mudrin ju je zagrlio čvrsto i nježno ljubio. Slutio je što će se desiti, ali je ćutao, jer je nije želio plašiti…
– Nisi uspio sa Zgodom, zar ne? – šaputala je ona dok ju je držao u naručju.
– Nisam, ali sam joj rekao da bih radije postao kamen nego da ostanem bez tebe! Pomolimo se još jednom da ovdje vječno ostanemo zajedno! Onda će nas Zgoda zauvijek gledati i neće nas moći razdvojiti – reče Mudrin i zagrli Toju, osjećajući njezin dah po svome licu, a njene vrele suze niz grudi.
Dok su se, stojeći kraj rijeke, njihove tople usne nježno dodirivale, a prigrljena tijela drhtala spojena u jedno, sa hrasta uzleti ogroman orao i poče kružiti nad njima. Toja se uplaši i privi uz Mudrina. Vilenjak je znao da je to Perun i još čvršće je pivuče k sebi…

* * *

– Hej, hajde da ovdje parkiramo auto i siđemo do rijeke! – smiješeći se, zaustavljao je nov automobil sportski obučen muškarac, dobro raspoložen. – Kako je samo zaklonjen ovaj lijepi predio i ne vidi se odozgo sa ceste!
– Ovo je tako nestvarno! Vidi kako se tok rijeke dijeli oko ove stijene! Kako se zove ova rječica? – upita vitka žena sa sunčanim naočalama.
– Zgošća!
Izašli su i, držeći se za ruke, sišli niz malo brdašce do obale. Hladovina ogromnog hrasta privukla ih je u svoje okrilje gdje su se gledali sjajnim, vodenim pogledima košute i jelena. Prišli su do rijeke, on je izuo tenisice i zagazio. Objema rukama je dohvatio malo pijeska s čistom vodom…
– Ko zna, možda je ovdje nekada bilo zlata? – šalio se.
– Da, a sada ga sigurno nema, no ti si moje zlato!… Pogledaj gore ovu stijenu na desnoj obali!
– Vidi što je ovo čudno! Sad ću snimiti apartom! Pa ovo su dva zagrljena tijela; vidi i dvije glave: njegovu i njenu!
– Izgledaju kao da su se okamenili u zagrljaju! – zamišljeno je nastavila žena.
– Dođi bliže! Želim da ih snimim kroz tvoj pramen kose!
– Ovo je dvoje neko okamenio da budu zauvijek skupa! Možda oni sad gledaju nas?!
– Ha, ko to zna! Zaljubljeni mogu mnogo više od ostalih! Mora da su se silno voljeli kad su vječno ostali zajedno…
U tom trenutku, baš dok je muškarac pravio nekoliko snimaka stijene u obliku dva spojena ljudska tijela, sa dvije odvojene glave, odnekud pade veliki kamen, kao odvaljen od stijene, tik pored njih i uroni u rijeku. Pogledaše oboje ka mjestu gdje je tonuo i kroz krugove na vodi učini im se da se spustio na njedra žene duge kose. Valovi se obojiše u neobičnu zelenu boju, a sa hrasta odleti veliki orao prema planini.
Njih dvoje, bez riječi, priđoše jedno drugom u zagrljaj i u tom trenutku pogledaše prema stijeni okamenjenih ljubavnika. Neobična žena u haljini do zemlje i duge, raspuštene kose boje zlata, spusti buket planinskih ljiljana na stijenu, a dva cvijeta baci odozgo u rijeku i ode ka planini.

Jasmina Hanjalić

(Objavljeno u Bosanskoj vili br 50, 2010:38-40)

Advertisements