Danja Đokić


Umjesto posvete

(s ljubavlju)

kad te ne mogu dodirnuti
daljinom

ja sanjam
tvoje ruke
krila ptice
i oblačim oblak

ne mogu te ne sanjati

ne dodirnuti
kao što te mogu
krilima ptice

Uvertira

Govorila sam ti uvijek
nije vrijeme za predstavu
u parteru kao glumci beskućnici
grle se lažni osmijesi

ti imaš golube u glavi
zacrtano sutra na staklu
prstom kojeg brišeš rukavom
ja imam cvrčka na koži
koji pjeva svome suncu
kad se smije čini mi se
kao duge ditirambom
se osipaju tuge

govorila sam ti svjesna
varka je arka nesretnicima
obojane snove buncamo
prevodimo ih u smijeh kao
neimari lica i naličja ničega
kao nečega u vrijeme
generalne probe

Ledeno doba nježnosti

o čemu ćemo pričati
jedini

leđima okrenuti
(naslonjeni
na suprotne rubove leda)

daleki
kao sibirske tundre
zaboravljeni

ispijenih vjeđa
obješenih
kao iscurene
brojanice vremena

bezdušna
hladnoća

modrinom usana ne progovara
promrzlinama na rukama
ne zapisuje

na raskrižju
svijeta umrlih i polumrtvih
hladnoća

isijava led, led, led
u slojevima

u transu
šamanskih bubnjeva

(u oštrim
uglačanim bridovima
leda o leđa)

Glavobolja

Drska su buđenja
zveckanjem porculana
svejedno što ispijam
šalicu toplog jutra
nakon ustajanja
uglavljen dim
među usnama
pometnju stvara

brojim od deset
unatrag po jedan
do devet puta tako
glas nečiji zakuca
na kapak, kao ekser

u sljepoočnicama
otkucava zamorna
škripa zidova

Šaputanje na otiraču

S večeri
me sumornom
s umorom ključa
ispod otirača
zatekla

poruka opet
voli te tvoj pas

prvi put je ličilo
na vjernost

Na kraju zapisa

IV

uplašim se
veličine
straha očiju
gdje čovjek je sam
sebi gdje sama sam

III

sebi čovjek
(kidajući zubima
čvorove slutnje)
u povratku
rijeke riječi
razlije se
između dva očaja
razmili eto

II

tu sam ti
srce gdje samo
nit sebi si
nit drugima
vez razvezeni
(šutnjom bez povratka
pregazi me

gdje si sad
kao pelud s ruže
vjetru vjerujući
otresao)
da vrisak je pjesma
zatočena
vjekovima u njedrima
tišinom onom tek

I

srcem
onog što voli

Advertisements