Rajko Glibo: KARIKA


Hm! Nemam vremena! Nema vremena! Svima fali vremena. Snobizam – da! Pomodarstvo- da!? Malo, malo, pa – nemam vremena? A nije to novo. Nije! Ovaj što prođe ne kuka. Njemu ne fali vremena. Pokapa loko budale i gospodski kruh jede. Ni za jedno, ni za drugo ne fali mu vremena. Leptir vrijeme ne mjeri mjesecima, nego trenutcima pa opet ima vremena, kaže Tagore. Ne znam je li znao da leptir živi samo jedan dan, ali znao ne znao, ipak je u pravu. Poslije teške noći dolazi težak dan u kojemu nas vrebaju stresovi. Stkra i frka surove borbe za život strah u kosti ugone. To je to… Potenciranje surovosti i sirovosti nema granica. Smrkne nam se u pola dana. Zastanemo šokirani. Oslobodimo se s mukom jednog stresa, drugi nas lovi, ali idemo dalje. Moramo. To je to.
Zastao sam s pogledom zabodenim u niz od četiri fotografije, one male kao za putovnicu. Na poleđini niza piše: Zagreb, 22. siječnja 1998.g. u 02 sata. Da! To je ta noć mira, noć dosade i na koncu – stresa! Gledam svoje četiri slike u nizu. Automat za slikanje na slikama je sakrio bore koje je na licu narisala taština. Zima je. Na meni zagasitomodri, futrovani, od zeta davno darovani mantil. Tu je i namješteni osmijeh. Lice sa suženim prostorom smionosti prilično uspješno skriva otmjene neuspjehe srca. Nošen gibanjem sjećanja pogled mi klizi nutrinom. Zamutila se bistrina izvora. Zastajem osupnut. Mirišem kiticu fesliđana nabranu u podstanarskoj sobi. Je li to jedna starost usput Boga moli, ili moje ime diše vilinskim pričama…?
Duga je zimska noć na zagrebačkom kolodvoru. Hrvatski radio javlja te noći ponavljajući kako je cesta preko Plitvica neprohodna. Veliki su nanosi snijega i kada će postati prohodna upitno je. Oko njega sve nepoznate face. Ništa im ne mogu, ali ne mogu ni one meni, pomisli. Tako bi trebalo biti.
Ustade i hoda prikrivajući nemir. Ode da se pomokri. Svjetla su vani ponešto oslabila. Par stotina studenata ostat će bez nastave. Tebi se smrkne, njima svane. Samo na to misliš, pomisli. Biti sam pod stare dane i boriti se za koru kruha i mrvu dostojanstva? Surovo, ali neizbježno. Ne smijem zaboraviti insulin i tablete večeras i ujutru, ma gdje bio. Upamti, inače u pričuvi te čeka koma. Da, da, koma, pajdo dekoncentrirani. Upamti, ćelavko, šapnu sebi. Onda mu se sažali na trojicu Šipta koji priđoše i zapodjenuše s njim razgovor. Nadničari bjelosvjetski, pomisli. Intuicija mu zaspala.
– Dobri su – reče. –I u zla vremena zbijaju šale, bore se i vole se. Idu u
bijeli svijet nadničariti od adrese do adrese. Skromni ljudi srednjih godina. Teška vremena, vele. Kako je kod vas ovdje? Dobro! Bolje nego kod vas, odgovori im. Niske su kod nas prosvjetarske plate. Nije ni kod vas dobro, vezu Šipte. On im veli kako mu je supruga nedavno išla autoputom prema istoku. i nu ti vidi? Nigdje prometala. na autoputu. Umjesto auta ovce na auto-cesti. Stada ovaca pasu s obje strane i ništa ne remeti njihov mir. Kod nas se ipak osjeća dah Zapada. Poharao nas je rat. Ipak, bježimo vam najmanje tri desetljeća. Nismo ratni gubitnici. Pobjednici smo na iznenađenje namrgođenog svijeta. A pobjednik je pobjednik i to je to. Mi imamo sada svoju državu pa makar u njoj jeo goli kruh s vodom. Imamo je, imamo. A kao ozeb’osunce čekali smo je, tučeni i mučeni kroz duga stoljeća. Vi ćete svoju još počekati. Samo narodi sa sličnom sudbinom mogu nas razumjeti. Vi ste tu negdje.
Nitko mi ne spori da sam se na ljestvici naobraženosti izdigao visoko.
Jaka sam jaka karika, ćaskaju srednje jake i nejake karike, ali sam mentalnim sklopom skroman i vrlo pristupačan svima, bez razlike. Tako o meni misle naglas mnogi. Intuicija mi zatajila. Ne razumijem govor povremenih unezvijerenih pogleda svojih noćašnjih pajdaša Šipta. Učini mi se kao da traže utočište u mojim mirnim očima. Kao da smo svi zajedno postali zarobljenici trenutka u kojemu zlo postaje privlačno.
Naspram mene gegaju starac i starica. Po govoru i odjeći locirao sam ih u područje oko Tuzle. Pogodio sam. Ubrzo sam postao duboko dirnut iskrenošću i strahom dvoje nesretnih ljudi. Koraci im teški, spori kao zimska zora. Pričljivi su. Pošli kćerki koja se udala i odselila u Australiju. Sele i oni, samo taje. Kao sjena prati nas dečko sa svojih dvadesetak godina. Cijelu noć je sam. Uvijek je blizu nas, a nikad s nama. Ne govori ništa. Kada ga pogledam i uputim mu pokoji kratak komentar, blago se nasmije, blago i suzdržano. Šuti… Utuvio sam sebi kako je dečko zapravo sin ovog bračnog para od Tuzle. Punoljetan je i živi za sebe. Zamišljen je. S roditeljima ništa ne priča. To me čudi i provocira me na propitivanje. To mi stvara nelagodu. Razlike u godinama. Sukob generacija. Nešto jest, ali što? Drži se cijelu noć blizu nas, ali ne i s nama. Poštujem njegovo pravo na meditiranje i mir. Zbunjuje me njegova nezainteresiranost za roditelje. Cijelu noć s njima nije progovorio niti jednu riječ. Nije ni sa mnom, ali to je već druga priča.
Vratio bih se u svoju podstanarsku sobicu u Prečko. Noćni taxi je skup, a
pitanje je trenutka kada će radio javiti da je cesta preko Plitvica prohodna. Misao mi spora kao zimska zora. Priče noćašnjih suputnika spore, obeshrabrujuće. Jaka Karika usporeno kodira misao da u životu postoji i druga šansa. Osvajala je slobodu i osvojila utamničenje. Opet krenula u osvajanje slobode i upala u ratni kovitlac. Čupala se i iščupala dva infarkta i uz njih snopić bolešćurina. Ipak, pobjednici smo – ja i moj narod. Pobjednici smo! Pupoljci slobode su svuda oko nas.
Ovo je noć zatišja i odmora koji oslobađa dušu. Spora zimska zora samo što nije stigla. U Jakoj Karici poče tinjati slutnja i sve napetija priča neočekivanog preokreta koja je drži na tankoj crti između svjetla i tame. Prilazi mi nekako utučeno bračni par Tuzlaka u trenutku kada se zora penje da zajaši noć. Šest je sati. Muž i žena sada su s prestravljenim licima i sumanutim pogledima. U nevolji sam. Samo me čudo može spasiti, pomisli Karika. Pred njom je nasmrt preplašeni Tuzlak sa suprugom. Pritisnuti su oboje nevoljama, a nevolja ne bira ni vrijeme, ni dane. Zovu me za svoj stol. Muž vadi pljosnatu bocu od pola litre rakije šljive i tri male čašice. Nasu svima i nazdravi. Šećeraš i rakija su antipodi, ali piće, zapljusnut strahom, ne odbijam. Pokušava dati oduška svojoj ustreptaloj duši koja traži, ali nikako da nađe svoj mir, pomisli. Tko zna što im se dogodilo. Onda ih upita naglas:
– Zašto vaš sin ne sjedi s nama, već tamo s onim nepoznatim tipom?
– Nije on naš sin. Mi ga i ne poznamo.
– Pa, zašto mi to ranije niste rekli?
– Niste nas pitali!
Motre me sažaljivo. Imao sam anđele čuvare cijele noći. Namještale su
mi ih crne silnice u vrijeme bivše zajedničke države i ja sam se izvlačio iz njihovih obruča poput jegulje. Ali čemu sad ovo? Još u mojoj predugo čekanoj državi? Noćas su me uhodili svi. Sve doušnik do doušnika na kolodvoru, a svaki s obrazinom nevinašca. To je nešto najžalosnije od svega što sam mogao doživjeti noćas. Mladić preko puta nas sjedi i podnosi izvješće svome nadređenom, meni poznatoj faci. Šipte se negdje izgubile. Tuzlak i njegova žena vidno su razžalošćeni. Plaše se da im se ne zapriječi put u Australiju, ili sažalijevaju mene? Mislio sam da sam konačno daleko od svih zamki, obmana i lukavština, ali jok! Jaka Karika djelovanjem silnica zla postaje najslabijom i isključena je onda kada svoju ocjenu o njoj kažu drugi. To je to. Možda nije trebalo da kontaktiram s bilo kim ove noći. Ne mogu tako. Ne mogu i – kvit.
Odvojio sam se nasamo. Za desetak minuta kreće autobus. Zašto sam baš ja na njihovoj meti cijelu noć, upita se. Bilo mu je teško to shvatiti. U jednom trenutku shvatio je kako nije sve baš tako crno kako se njemu bunovnom čini. Jake karike podmeću klipove jedna drugoj kako bi kariku koja im je trn u oku učinile najslabijom i maknule je iz lanca na rubnicu. Da, da, da! Ona gmićka budala je prije šest godina na sve važne adrese u našoj metropoli poslala iz druge države ocrnjujuće pismo puno objeda, puno izmišljotina i crno da crnje biti ne može. Pismo je poslano kao službeno izvješće iz protektorske države i moga rodnog grada tako što mu je ofrlje dodat izmišljeni broj jer nije protokolirano uopće, niti ima kopije u arkivi, ali ima potpis načelnika policijske uprave i pečat lokalnog mupa, a tom pečatu se vjeruje i sve ispred njega napisano prihvata se bez pogovora i neporecivo. Ova čudna kolodvorska noć, noć je mog spasa, a ne ponora, pomisli. Snimili su mene i moj teatar mundi da provjere točnost davnog optužujućeg pisma. Otkrili su prljavštine koje u pismu i iza pisma stoje, ali za mene je najvažnije da ja u mojoj domovini nisam na listi proskribiranih i nepodobnjaka. Čestitka mi je stigla s golemim zakašnjenjem. Ostajem i dalje Jaka Karika. Istina zna biti gorka, ali u mom slučaju je slatka i kada kasni.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s