Osvrt prof. Vjekoslava Trboglava na zbirku pjesama „Sve u jednom, jedno u svemu“ Jasmine Hanjalić


Pjesme su refleksivne, vješto uobličene kako bi sakrila svoj unutarnji život i borbu same sa sobom i sa svijetom koji ona ne shvata gdje vodi i kuda vodi. Teško se snalazi u ovom beznađu i vrijednostima kojima ona ne pripada.
Svakodnevna kolotečina je čini nezadovoljenom ( posao, brak, obaveze)
Osjeća veliku žudnju za promjenama u ljubavi, životu.
Međutim, nemoćna je da išta promijeni.
Traži utjehu u nauci, umjetnosti, pa i u religiji, ali je ne nalazi.
Puna je čežnje i ljubavi koju ne može dati.

„Zato idemo utabanim stazama,
u strahu da ne zalutamo k sreći“

„Postelja napuštena na brzinu
Iako vrela uvijek brzo se ohladi“

„Znamo da je sigurno bez ljubavi
Životariti i nikome se predavati“

Možda bi se i prepustila ljubavi, ali obaveze i strah od promjena je parališu.

„Čuješ li kako drhtim jer ne smijem te pratiti
Moraš dalje al okreni se još jednom
Da upamtim raskošni sjaj tvojeg osmjeha.“

Najradije bi pobjegla od stvarnosti, a po mogućnosti i iz vlastite kože.
Sve je borba za profit, bogatstvo, a niko ne razmišlja o tome da je sve prolazno, da život prolazi i da nas sve čeka starost.

Iako grad buja i ima šmeka
„Samo korak daleko su Beneton i Prada
putnici veseli ne gledajte iza ugla
sebi ugodite i svjetla grada okom ponesite
vrijeme brzim korakom će proći
nije zabavno vam starost spominjati
no ona će nezvana doći“

Sve se gleda kroz naciju i dijelimo se, a mi smo samo jedno- čovjek.
Razmišlja o našem postojanju i pita se da li smo i zaslužili bolji život i bolju budućnost kada ovako živimo.
Za svakog ima riječ utjehe, međutim gdje ona da je nađe i ko da je utješi i povede u bolji život.
Sve u svemu u pjesmama se osjeća jedna duboka rezignacija i nesnalaženje u vremenu i prostoru gdje su sve vrijednosti obezvrijeđene i gdje se ne cijeni intelekt, ljubav, prijateljstvo i sve ono na čemu svijet opstaje. Piše zrelo, duboko, promišljeno, jake ekspresije i nastoji sakriti svoja prava osjećanja. Ona je pravi pjesnik koja sve osjeća, shvaća, ali ne zna kako da promijeni. Ona svojom poezijom potpuno opravdava stih Antuna Branka Šimića : „Pjesnici su čuđenje u svijetu.“
Kako je jednom rekao, „Oni idu zemljom i njihove oči velike i nijeme rastu pored stvari“.

Advertisements