Berislav Blagojević: Priče “SUSRET” i “PROZORI”


Moglo je to biti jednog proljeća. Možda je to bilo i jedne od onih gladnih zima, nisam siguran. Pamtim da su ljudi u to vrijeme još uvijek sa zebnjom čučali oko tranzistora priključenog na akumulator, očekujući najnovije izvještaje sa ratišta. Bio je to običan dan: iskrzana mladost je u dokolici tumarala školskim hodnicima, profesori odsutnih pogleda bili su tek izblijedjele aveti autoriteta, a blago retardirani domar je pozivao na nastavu mahnito udarajući u metalni predmet nalik na sač. Hodnici bi uskoro odavali samo šum, tih poput onog koji daje školjka prislonjena na uvo.

Nakon uvodnih minuta komešanja profesor je prozvao desetak prezimena, među kojima se našlo i moje. Pomislio sam da ćemo iznova detaljno prežvakavati opise sela u Ani Karenjinoj, ili nešto slično. Kada je profesor svečanim tonom objavio da mi, prozvani, idemo u gradsku biblioteku da se upoznamo sa jednim književnikom, učionicom su zamirisali tajac i nevjerica. Kolutanja očima, namrgođeni pogledi i nejasno gunđanje koji su uslijedili su mi jasno dali do znanja da sam, uz profesora naravno, jedini obradovan ovom posjetom. Da budemo načisto, nisam bio ni najbolji đak, vjerovatno ni najbistriji u razredu, ali sam volio čitati. Osim toga, ovaj nenadani izlet bi me oslobodio nastave do kraja dana, a takav poklon se nije smio protraćiti. Čudan poklon, pomislih, nema šta. Koji pisac? Kakva književnost u ovom izgaravljenom i izrešetanom crvotočnom stolu čije noge samo što nisu poklekle? Zar uopšte postoji išta osim rata i koliko čovjek mora biti lud da dođe u ovaj haos sa knjigom u ruci a ne sa puškom? Odmahnuo sam glavom i pokupio svoje stvari.

Vazduh je u gradskoj biblioteci bio poseban. Vlaga koja je izbijala iz zidova miješala se sa mirisom požutjelih stranica knjiga koje su se naizgled bez ikakvog reda klackale na sklepanim policama. Iznad vrata, odakle nam se do prije nekoliko ljeta mistično poput Mona Lize osmjehivao drug Tito, visila je slika Branka Ćopića. Branko je imao ozbiljan izraz lica, kao da je kudio bibliotekara koji ga je prikucao na memljiv zid da visi ovako ispresavijan i bez rama. Nije znao da ga bibiliotekar namjerno nije želio stavljati u bilo kakve okove ili okvire. Sjećam se da su pažljivo odabrane najbolje školske stolice, one presvučene prljavo-sivom tkaninom, i da su uredno poredane u krug. Iako je sve mirisalo na ishabanost, izmorenost i oskudicu, osjećao sam neku čudnu svečanost u tom skromnom ambijentu. Sjeli smo. I dok su ostali nervozno cupkali i osvrtali se preko koščatih ramena, ja sam sjedio mirno i gledao u izlizane korice u vidokrugu. Ruska književnost, pa malo dalje engleska književnost, a sa boka napada ogroman broj naslova domaće književnosti. Na toj gorostasnoj skalameriji od poda do plafona redaju se Andrić, Crnjanski, Šćepanović, Bulatović, Ćopić, pa Krleža, Ujević, Dizdar, Prešern…

U to vrijeme smo već bili dobro izdresirani da i u pola noći, u mraku i gotovo na njuh, prepoznamo „naše“ od „njihovih“. Možda su baš zbunjujući signali koje je emitovala stalaža domaće književnosti bili razlog Brankovog mrgođenja? Sumnjam. Činilo se da se svi oni, i Ćopić i Crnjanski i Krleža dobro slažu. Istina, Krleža i društvo su bili na dnu, nekako zaklonjeni od pogleda i prašnjaviji od, recimo, jednog Andrića.

A onda su zaškripala vrata. Da li zbog toga što sam sjedio ili zbog toga što je bio vrlo mršav, ali čovjek koji je upravo ušao kroz vrata mi se učinio neizmjerno visok. Bio je sijed, upalih obraza i koščatih ramena blago povijenih prema naprijed. U jednom trenutku, dok je stajao nekako nakošen u poluprofilu, neodoljivo me podsjetio na Ostoju, mog djeda po majci. Već u sljedećem trenu, međutim, ponovo je to bio on – uglađen, obrijan stariji gospodin u sakou, koji se na neki grandiozan ali nikako nadmen način razlikovao od drugih, mahom umornih i neuglednih lokalnih muškaraca. Sjedeći skamenjen, gledao sam u njegove ruke koje su bile u ravnini mojih očiju. Bile su duge i tanke, a šake u kojima je držao nekoliko knjiga su bile kvrgave ali lijepe i, činilo mi se, barem dvadeset godina mlađe od ostatka tijela. Naš profesor ga je predstavio, a on se blago naklonio kao da smo mi neki veoma važan auditorijum.

Zbog graje koja je još uvijek trajala nisam čuo njegovo ime. Nakon što je sjeo, rekao je da potiče iz našeg grada, da je kao mlad otišao i da živi u Beogradu. Pričao nam je detalje iz djetinjstva, zatim crtice iz karijere, pitao nas je kakvi smo đaci. Često se blago smješio, onako pažljivo, roditeljski. Onda nam je govorio o svojim djelima, a mi smo ga zapitkivali o književnosti i omiljenim knjigama kao da smo, tobože, skup kakvih kritičara. Pitanja koja smo postavljali je osmislio naš profesor, a mi smo ih pamtili kao pjesmicu na putu od škole do biblioteke. Kad malo bolje razmislim, čini mi se da je samo on razumio piščeve odgovore.

To i nije bilo bitno jer je njegova besjeda bila vrlo zanimljiva, pa su čak i oni najnemirniji pažljivo slušali svaku riječ. Kada je isteklo vrijeme predviđeno za naše druženje, on je ustao, predao nekoliko svojih knjiga na poklon bibliotekaru, okrenuo se prema nama i rekao: Život je, djeco, ponekad jako čudan. Vidite, ja sam star čovjek i može se lako desiti da sad umrem. Zamislite da mi na grobu piše da sam rođen u Bosanskom Brodu, a da sam umro u Srpskom Brodu. Ljudi bi bili u zabludi i mislili bi da su to dva različita grada…

Još jednom se okrenuo prema nama, osmjehnuo se i otišao. Nikada ga više nisam vidio.

* * *

Dugo nisam pomislio na ovaj susret. Zato i ne mogu tačno da utvrdim da li je to bilo nekog proljeća, ili možda jedne od onih gladnih zima. (Tih su godina sva godišnja doba ionako mirisala na raspadanje i ništavilo.) Nisam siguran… Znam samo da sam dan nakon našeg susreta pitao profesora za ime čudaka koji nas je posjetio.
Bio je to Voja Čolanović.

PROZORI

Ustao sam okićen podočnjacima, modrim i nabreklim, kao zrelim dudovima. Pogledao sam kroz prozor: neki čovjek pored kontejnera baca smeće; radnici idu ka gradilištu noseći letve; majka sa djetetom u naručju šeta.
Skuvao sam kafu. Gorku i pomalo kiselu, valjda od ječma i kukuruza koje joj dodaju. Nadam se da su u pitanju samo ječam i kukuruz. Uz prve gutljaje i misli se bude i nadiru poput gladnih komaraca iz zamočvarenih skrovišta.

Boc! Majka danas dolazi u posjetu.
Boc! Nemaš mnogo vremena.
Boc! Trebaš pospremiti ovaj nered.

Majka je dobra žena. Dobra majka. Ali, kada su u pitanju čišćenje i drugi kućanski poslovi zaista je naporna. Sve mora uvijek da bude čisto i složeno prema njenom naumu. I to „čisto“ nije onako „čisto“ kako većina ljudi to shvata. To je čisto! Gotovo hirurški čisto. Uvijek se ljutila na moje nerazumijevanje te njene potrebe za sterilnim, frkćući kao uvrijeđena mačka. Nebrojeno puta mi je objašnjavala kako je to važno, podjednako i za fizičko i za mentalno zdravlje. I svaki put bih sjedio mirno, potvrdno i neuvjerljivo klimajući glavom. Činilo mi se da će se ta moja glava svakog trena otkinuti i otkotrljati do nekog šanka ili parka iz kojeg dopiru raštimani gitarski akordi. Ponavljala je kako se prašina mora brisati temeljno, kako se usisavati treba barem dva puta sedmično i kako je prozore neophodno prati svakih petnaest dana. Čitavo djetinjstvo ponavljala mi je ovaj govor, a da nikada nije preskočila ni zarez. Poput profesora koji po hiljaditi put predaje neku lekciju. Doduše, majka je to radila sa mnogo više žara. Smatrao sam, kao uostalom i većina nas u tim godinama, kako je sve ovo potpuni gubitak vremena, traćenje goleme energije podivljalih hormona. Umišljao sam da znam bolje. Da sve znam. Sve o svemu. Jedino mi je bio nejasan taj dio sa prozorima, meni inače najomraženijem poslu od svih navedenih.

– Zašto se prozori moraju prati tako često? – upitao sam jednom, nekada davno.
– Pobogu sine! Pa da bi vidio! – odgovorila je snebivajući se.
– Ova je potpuno poludjela – rekoh u sebi i odmahnuh rukom.

Popio sam dozu brže nego inače i prihvatio se posla. Bio sam uvjeren da ću sve stići prije nego ona pokuca na vrata, ali nisam bio svjestan u kakvom je haosu brlog u kojem živim. Gomila prljavog suđa, mrve oko stola i po tepisima, nošena garderoba prebačena preko fotelje, prašina debela kao pola table ćevapa… U trenutku kada se zglob njenog kažiprsta poljubio sa ulaznim vratima, ja sam sklanjao usisavač u ostavu. Dok smo prolazili ka dnevnom boravku, primjetio sam kako gleda unaokolo zadovoljno se smiješeći. Ali, njenom izvježbanom oku nije promaklo ono što se stidljivo krilo iza zavjesa. Prozori. Muzgava prozorska stakla išpricana smogovitim kišama spolja i oblijepljena žutilom duvanskog dima iznutra iskezila su se na nju kao kakva čudovišta. Nije rekla ništa. Nije mi uputila ni njen čuveni prijekorni pogled. Otišla je po lavor i krpu da obavi ono što nisam stigao da uradim. Ono što nisam želio da uradim. Ono što nisam razumio. A nerazumijevanje, u to sam potpuno siguran, porađa mržnju. I ja sam zaista mrzio pranje prozora!

Kada je završila, pozvala me i rekla mi da pogledam kroz prozor. Zapravo, zvučalo je kao da mi je naredila da to učinim. I pogledao sam: neki čovjek je prevrtao po smeću tražeći nešto jestivo; radnici su mahali letvama na kojima su bile okačene nekakve parole; majka sa djetetom u naručju drži ispruženu ruku ištući milostinju ili koru hljeba.

*******

Berislav Blagojević rođen je 1979. u Slavonskom Brodu.
Odrastao i školovao se u Bosanskom/Srpskom Brodu, Pančevu i Banja Luci. Magistar geografskih nauka.
Trenutno živi i stvara u Banja Luci.

Bibliografija:
1. Lamentacija po Sofroniju, proza (2005, Narodna biblioteka Branko Ćopić, Bosanski Brod);

2.Trebao sam biti riječ, poezija (2005, Narodna biblioteka Branko Ćopić, Bosanski Brod);

3. Ja, revolucionar, proza (2010, Besjeda, Banja Luka).

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s