Časopis BOSANSKA VILA, utemeljen, davne 1885., u Sarajevu, okupljao je duhovnu elitu iz svih naroda Bosne i Hercegovine, a uređivali su ga majstori raskošne pisane riječi, brojni urednici i članovi redakcijskog odbora, od Nikole Kašikovića, Alekse Šantića, Jovana Dučića, Petra Kočića, Tina Ujevića, Osmana Đikića, Isidore Sekulić, itd. Koliko su značajna posložena imena prošlih redakcija Bosanske vile treba danas samo napomenuti radi duha i kulture horizonata, koje je ova revija širila i isijavala na prostoru južnoslavenskih naroda.
Dvobroj koji danas promovišemo, čiju redakciju čine samo dva člana, čini se označava duh štednje i maksimalnog korištenja časopisnog prostora, budući da su na unutarnjim stranicama korica objavljene dvije perle svjetske književnosti: genijalna Balada Branka Miljkovića i Podela zemlje Fridriha Šilera. Poruka tih pjesama sa korica podsjeća na simboliku slova helenskog alfabeta: alfa i omega. To su energije Bosanske vile koje ona nesebično širi nad svojim simboličkim prostorom.
Za ovu promotivnu priliku ja sam izdvajila pet sliejdećih priloga: prozu Jasmine Hanjalić, pod naslovom Ni dijete ni djevojka, prijevod čuvene Karen Blixen Priča malog od palube, studiju Anele Hakalović Bijeg sa «neurotičarevog kauča» u «šizofreničnu šetnju», Nevene Ćeklić, Refleksija društveno-političke konstelacije na stvaralačku moć u umjetnosti, i esej Melide Travančić Konstrukcija sjećanja i pamćenje u knjizi Ljubice Žikić «Slike raspuklog vremena».
Spisateljica Hanjalić piše o djevojčici Tahiri, kćerki bosanske kraljice Katarine Kosača i posljednjeg bosanskog kralja Tvrtka. To je maštovita storija o djetetu koje su u Skopju usvojili bračni par: Saliha – hanuma i Mehmed, čovjek koji je upućen u desetak derviških učenja. Usvojena djevojčica je svakog dana, poslije doručka odlazila da se igra i gleda «gore prema tvrđavi», a kad bi je Saliha – hanuma zbog toga korila «da nije dobro da puno tumara okolo, jer nije više dijete, ona bi kratko rekla da mora ići na tvrđavu, jer joj je tamo najbolje». Trećeg dana kurban – Bajrama djevojčica se okliznula i pala. Povrijedila je ruku, tako da je iz rane «prvo potekla krv», a potom je počela da curi crna gusta tekućina, privila je na ranu list bokvice, najprije ju je peklo, a onda «osjeti toplinu u cijelom tijelu».
Nekoliko dana kasnije djevojčica je oboljela, dobila jaku vrućicu, i u buncanju govorila ove riječi: Bukovice, Bukovice, moja hladna rječice, kraj Bobovca grada šećeš li i sada! Saliha – hanuma i Mehmed su se zabrinuli i odlučili da dijete povedu babi Maruški koja je salijevala stravu. «U djevojčicu je ušao džinn, ili još gore, šejtan, i to kroz ruke», zaključila je Maruška priznajući da ona tu ništa ne može, nego da idu hodži, koji je poslije molitve pitao Salihu – hanumu «ko je ova ni dijete ni djevojka», na šta mu je odgovorila da o tom ne može govoriti, jer je «Ona rođena u jednoj vjeri, a prebrzo je prihvatila drugu!». Kad ni hodža nije mogao pomoći preporučio je da idu kod šejha Saliha iz Konje, čije su molitve pomogle mnogim bolesnicima.
Ljepota stila autorice, posebno dolazi do izražaja kad opisuje bolno stanje u kome se nalazi djevojčica za čiju dušu se bore tri različita duhovnika, slijedećim riječima: «Dušu joj pritišće nemjerljiv teret, širi od cijele Rumelije, visočiji od bosanskih planina i oštriji od humskog kamena. U procjepu između naizvjesnosti i neodlučnosti uvukli su se džinni i šejtani koji joj dušu vuku na tri strane». Tu spisateljica dovodi drevnu mudrost Bosne do riječi, nalik Lessingovom Natanu mudrom, i čuvenoj kanconi O iskonu Amre Dake, i kaže: «Nju može spasiti samo zajednička molitva najuzvišenijih molitelja tri vjere…Javi sandžakbegu Isa-begu Ishakoviću», u Sarajevo, «da najbrže što može pronađe Gosta Radina, najučenijeg u bosanskoj vjeri, koji spravlja najbolje lijekove od trava, te onoga fratra Zvizdovića, čija je vjera toliko jaka da može popiti otrov a da ne umre. Jedini je spas za nju da njih dvojica dođu ovdje i da zajedno, svaki svojom molitvom, istjeramo džinne i šejtane!».
Autorica ove priče Jasmina Hanjalić rođena je 1963. u Peći. Završila je u Sarajevu studij medicine i radi kao ljekar. Piše poeziju, kratke priče, prikaze i recenzije. Nevjerovatnom maštovitošću ona, u ovoj priči, bolne i sjajne rekonstrukcije pokazuje kako je u umjetnosti sve moguće, ljepše od zbilje.
2. Karen Blixen je danska spisateljica (1885 – 1962), čuvena po autobiografskoj knjizi Moja Afrika po kojoj je Sidni Polak 1985. snimio film, koji je dobio sedam Oskara, u kome glavne uloge igraju Meril Strip i Robert Redford. Jednu od njenih najpoznatijih knjiga, Zimske priče, prevela je Đurđica Žlebačić-Sorensen, a objavljuje je izdavačka kuća «Vrijeme» iz Zenice.
Priča malog od palube objavljena u ovom dvobroju ima svoju metafizičku dimenziju. Zapetljanog sokola na vrhu jarbola broda koji plovi Sredozemnim morem, oslobađa Simon, «mali od palube», čija razmišljanja spisateljica opisuje slijedećim riječima: «Taj soko je poput mene: bio je tamo, a sada je ovdje…Ta pomisao izaziva u Simonu duboki osjećaj zajedništva, pripadnosti svega živog jednom istom». «Osjetio se ponosnim i sretnim, kao da je tim svojim pothvatom dokazao da su nebo i more, oblaci i soko i on sam, svi jedno isto». «Osjećao je da velika sreća dolazi iz istog izvora kao i providnost i slanost atmosfere, i da će kod njega uroditi nekom novom, čarobnom dobrotom…» U nastavku priče Spisateljica dalje govori o Simonovom susretu sa djevojčicom Norom, koja će mu kasnije postati žena, o tragičnom susretu s ruskim mornarom Ivanom, koga će mali od palube s povodom ubiti, o dolasku Laponke Sunnive koja spašava Simona govoreći mu da je ona bila soko koga je otpetljao na jarbolu.
3. Anela Hakalović, zavržila je studij komparativne književnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, u Bosanskoj vili objavila je studiju Bijeg sa «neurotičarevog kauča» u «šizofreničnu šetnju», koja predstavlja suočavanje sa dva Kucijeva romana: U iščekivanju varvara i Fo, gdje autorica postavlja pitanje: «da li je i kako moguća književnost koja aktualizira problem traume, ali bez pretenzija na apsolutnu transparentnost ili pristajanje na simplificirani realistički mimetizam»?
«Kucijev model pisanja može se usporediti sa onim što su Deléz/Gatrí nazvali «šizofreničnom šetnjom», odgovara mlada autorica pred kojom je sigurno uspješno bavljenje teorijom književnosti, što uostalom dokazuje i ova analitičk studija.
4. Nevena Ćeklić, koja je završila odsjek klavira na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, i ima objavljene 4 knjige, u svojoj studija Refleksija društveno-političke konstelacije na stvaralačku moć umjetnosti, daje interesantan prikaz stilova u kulturnoj historiji Evrope, od Grčke i Rima, preko Renesanse, i baroka do romantizma i 20. vijeka, s tendencijom da se uoče bitne karakteristike određenog vremena i njihovo prisustvo u umjetničkim djelima. Tu je važna kulturna politika, pa se autorica poziva na Noama Čomskog, koji kaže: «Ako se ljudi mogu kontrolisati uz primjenu sile, onda nije toliko važno šta oni misle i osećaju. Ali ako se izgubi sposobnost da se ljudi kontroloišu silom, postaje neopohodno da se kontrolišu njihovi stavovi i mišljenja».
Na brojnim primjerima autorica prikazuje u tom kriteriju tragičnu sudbinu umjetnika i umjetnosti. Npr. čuvenu treću simfoniju Betoven je najprije oduševljeno nazvao Napoleon, da bi je, razočaran, preimenovao u Eroika. Autorica ne istražuje i ne prikazuje u svojoj studiji samo svijet muzike, nego poseže za primjerima iz literature, npr. Tolstoj, Pasternak, Salman Ruždi, uzima primjer Maje Pliseckaje iz baleta, da bi zaključila: «U mnogo slučajeva društveno-politička konstelacija u vidu raznih totalitarnih modela i oblika represije nastoji na destruktivan način da podredi svojim interesima stvaralačku moć umjetnosti i umjetničke tokove. Na taj način opstruiše i guši najvažnije predispozicije umjetničkog stvaralaštva – individualnost i slobodu».
5. Posljednji prilog u ovom broju Bosanske vile o kojem želim nešto reći napisala je Melida Travančić, pod naslovom: Konstrukcija sjećanja i pamćenje u knjizi Ljubice Žikić Slike raspuklog vremena.
Autorica ovog eseja piše o knjizi objavljenoj 2005. godine, gdje gotovo na samom početku eseja kaže: «Ljubica Žikić posjeduje vanredan pripovjedački dar – dar govora jednostavnošću i lakoćom, tako da čitalac ima osjećaj kao da se nalazi pred licem pripovjedačice koja mu nježnim glasom priča svoju priču, a ne da čita retke ispisane u ovoj knjizi».
U ovom kontekstu izdvajam nekoliko rečenica iz knjige Slike raspuklog vremena: «April 1992. Hladno je. Ni proleće neće u ovaj grad. Rat se naslućivao (…) Maj je, prve trešnje se dosta skupo prodaju na pijaci. Oslabljenog pamćenja, većina nas nije ni primetila kako je vetar raznosio trešnjin cvet na sve strane sveta».
Prema autorici eseja: «Dva su ključna mjesta njenog pamćenja, mjesta u kojima je provela djetinjstvo i jedan dio života, po mnogo čemu presudno važna, kojima će se na razne načine, ponekad i primorana okolnostima, neprestano vraćati, to su mjesta koja se mogu nazvati koncentracijom pamćenja: Sarajevo i Mladenovac. Na toj relaciji izgradit će se ova knjiga i priče unutar nje; to su mjesta gdje se javljaju, konkretiziraju i realiziraju suštinska iskustva sjećanja i pamćenja koja otuda nosi». To je storija «iz sadašnjosti» kroz koju se «vrši povratak u prošlo», dolazi do nužnih selekcija i konstrukcije sjećanja «kroz neponovljivost prošlog, proživljenog, iskustvenog». «Kroz slike prošlog ona obilježava i sadašnjost» postavljajući pitanje: «ko sam ja u odnosu na druge»? Na kraju prikaza autorica zaključuje da književnica Ljubica Žikić, odgovarajući na postavljeno pitanje «gradi vrlo uspjele priče, sklopljene u korice knjige, prikupljene u Slike raspuklog vremena».
Želim na kraju pohvaliti likovnu opremu Bosanske vile, doduše u crno-bijeloj tehnici, prilozima iz slikarstva Moma Kapora, (Botičelijev anđeo i Metamorfoza), Milene Pavlović Barilli, (Djevojka s lampom, Madona), Karavađa, (Na putu za Damask, Obraćenje svetog Pavla), Salvadora Dalija, (San). Izuzetak je slika u boji tehnikom akvarela Pogled s balkona čuvene Mice Todorović, koja krasi korice Bosanske vile.
Prof. Dr. Milanka MIKOVIĆ
KNJIŽEVNI KUTAK 