Branka Vojinović Jegdić



TAVANI
Zoranu Raoniću

Ne moraš čekati toliko
Da bi napravio brvnaru na Tavanima.
Napravi je ovog ljeta
Pa da se okupimo
( oni što su ostali )
I da gledamo nebo.

I ja ću ti pomoći.
Donijeću jedno brvno.
Visokim smrčama ogradićemo se
Na mjesečini dok zvijezde trepere.
Ćutaćemo neremeteći zrikavce u pjesmi,
Gledaćemo svice u letu,
I osluškivati…
Tamo na kraju Tavana
Gdje je onaj stari izvor
Kreketaće žaba
Zbog koje nismo smjeli
Otvoriti usta,
Da nam ne prebroji zube
( kažu umrijeće nam majka .)

I nabavićemo ponovo
Starog Alata
Jahati ga bez sedla,
Zagrliti ga oko vrata,
Dok vjetar mrsi kosu i grivu.

GOST

Uđe u mene nezvani gost
Pa ore , krči , rovari ,
Iako nisam dobar domaćin
On neće da me ostavi .

Danima već bitku vodimo
On navalio čupa i otima ,
Jednu mu glavu odsiječem
On ih još bezbroj ima .

Brzo uvedoh drugog gosta
Pa nek se u meni vodi rat ,
Klin se klinom izbija
On je jedan drugom brat .

Kome ću staviti vijenac
Ispleten od lomljive nade ,
Pješčani sat gledam
Dok bol mi dane krade .

Čak je i lipa odustala
Mirisom da me opija ,
Moji otrovi lome koplja
Čija ću biti teritorija .

Taman kad mislim da je kraj
Počnu oluje da haraju ,
Drhtava nada strepi
Vene nabrekle pulsiraju .

Neznam ode li nezvani gost
Ili pritajen čeka priliku ,
Polomljenu snagu sakupljam,
Oštrim mač za novu bitku.

USUD

U svoje me klupko
Evo motaš vješto
Pokažeš mi lice
Dječaka što ište
Ljepotu i nadu,
A malene ptice
U grudima tište.

Naivnim se čunom
Otisnuh lagano
U te vode hučne
I bijele pjene
Dižu me i lome
A dubina vuče,
Mrki vir zjapi
Raširio zjene.

Umjesto dječaka
Krotki sluga čeka
Anđeoskog lika
I Vražijeg glasa,
Krvavijeh ruku
Postade gospodar,
A ja se nijemo
U tom crnom krugu
Dok duša talasa
Predadoh usudu.

LET

Otključah kapije dvorca stihova
I uđoh u tu čarobnu baštu,
Pijana od mirisa razigranih slova
Iz kaveza ispustih svoju maštu.

Pa se otisnuh na njenim krilima,
Otkrih u javu pretočene snove
Dok lepršaju tkani zastori rima,
Milujem na svodu zlatne lampione.

Pjesnici stražare kao visoki borovi
Na odajama bez vrata i prozora,
Odavno polomljeni svi su okovi
U noć zagazila purpurna zora.

Mijenjam kao od šale bezbroj lica
Oblačim plavu haljinu neba,
Kroz dušu leti Paunova mala ptica
Dok sadim Bodlerovo cveće zla.

BIĆU…

Dugo sam bila
Ono što jesam
Umorna žena
Zablude rob,
Sjenka što čeka
Osmjeh tvoj.
Večeras biću
Ono što nisam
Lupiću hrabro
Šakom o sto.

Ma, dosta više
Glas mi odzvanja
Ko orla krik,
hrabro siječem
nožem prkosa
sve prošle dane,
duša narasla
buja i tuče
šavovi pucaju
na sve strane.


Branka Vojinović Jegdić
Rođena 1962 u Pljevljima. Piše poeziju, prozu, haiku, aforizme. Objavljuje u mnogim časopisima. Zastupljena u zbornicima, nagrađivana.Haiku poezija prevođena
i našla mjesto u mnogim antologijama. Objavila zbirku pjesama I TAMO ME IMA.
Živi u Podgorici

Advertisements