BILJANA GAJIĆ



RIJEČ DVIJE SA VIRDŽINIJOM
(boji li se neko vidžinije…)

pitala bih te gosopđo vulf
da li bi i danas režala između svetionika i talasa
studiozno pripremajući čajanku
u svom vlastitom ženskom prostoru
da li bi iskezila očnjake nagoneći prisutne u bijeg
iz svog prelijepo oslikanog očaja
i pitala bih te gospođo vulf preko mirisa indijskog čaja
da li si mi podastrla ili uskratila pravo na sitne pomodne depresije

slučajno je danas bezobrazno sunčan dan draga gosopođo vulf
to ledeno sunce nije prava pozadina za naš razgovor
ovaj dan nije kao preključerašnji
onaj koji je bio daleko prihvatljivija pozornica
onaj u kome je veteran iz samo jednog od zadnjih ratova
nevidljiv prolaznicima svirao gitaru u gospodskoj ulici
obavijajući je savršenim zvucima
nagoneći prolaznike da zavire u vijekovni stid ljudskosti

ćutite gospođo vulf u svojoj nametnutoj vam zaštićenosti
stečenim pravom baveći se sobom

istina
ona sam koja nije imala vremena da gradi plemenitu lozu
ona sam čiji su oci ratove vodili na svojim pragovima
i čije kuće nisu imale vremena da postanu muzeji
ili barem turističke atrakcije
ona sam koja gonjena ledenim suncem
nema pravo na frivolne depresije
ona sam koja jednu od tri gvineje
krijući spusti u otvorenu kutiju gitare umornog veterana
ni sama ne znajući šta bi sa preostale dvije
i ona koja je u kap soli neželjeno zavirila
i vijek ostala naučivši gdje i kako spavaju hladne duše

iz svog istorijom zaštićenog horizonta
i danas režiš iz svog ženskog dvorišta draga gospođo vulf
po nasleđenoj navici stečenoj rođenjem
baveći se samo svojim ja
vjerujući da je plavo samo odgovarajuća elitistička boja čarapa
u tvom ušuškanom svijetu
koji vapi za po nekim spektakularnim očajem
pod uslovom da se taj isti očaj dobro osmisli

i pitam te gospođo vulf
šta bi se desilo kada bismo sučelile naša dva očaja
tvoj nasljeđen i prelijepo oslikan listićima egzotičnog čaja
i moj zanavljan sa svakim plavo ledenim suncem
sa svakom dosadnom maglom
sa svakim malim ratom na mom kućnom pragu
uskraćenom za mogućnost da pruži korijenje
da ostari
sa svakim umorom koji ne da san
sa svakim susretom sa veteranom bez ordena
kojeg bih morala voljeti kada bih imala vremena

pitam te ja majka nerođenih sinova
uskraćenih za mogućnost da se rode ko plemići
predodređeni da ratuju po svijetu
osvajajući sva čajna polja jer ovaj razgovor nema smisla
ako se ne vodi u pet poslije podne uz čajne kolačiće

TRAKTAT O KAJANJU

ponovo i uporno pokušavala je
da se prisjeti načina i puteva koji vode vremenima
nepodnošljivo lakog voljenja
kao i uvijek to je izgledalo lako
kao i uvijek raskršća nisu bila zahtjevna
činilo joj se

bila je tu samo jedna smislena potreba
dva sna i jedna sjena
pod jastukom mandragora
nesmislena potvrda dva naslućena kajanja
nalik na ona iz doba u kojima je grijeh za nagradu proglasila
u kojima je dodirom svjetla palio
pogledom gasio
nezabrinut po njoj se poput mladog mlijeka prelivao
dok je vrijeme činilo ono što mu je činiti
samo lagano proticati
i poricati
i njih spletene u gluvoj noći
dok osluškuju i reda radi čekaju
onog neznanog
sa prvim kamenom u ruci skrivenim

da se kajem
šaputala je
i pokajem
u kap kiše da se skrijem
klečeći oprost da molim
i izmolim
sa sebe
za tebe
za nas
morala bih kajući se
da okajem sva stara kajanja
i morala bih da zastanem zapitana
da li sam iskreno neiskrena
ili neiskreno iskrena pred tim nametnutim kajanjima
anđele sanjati morala bih
pored plavih vatri kako krila tetoviraju maglama
i sanjati u liriku pretočeno beskrajno a nepotrebno vrijeme
sanjati da si vidio i okusio moj san
da si ga uhvatio
orobio i zarobio
da ga razumiješ
da si me u tom mom snu razobličio
i probudio
i takvoj budnoj
razlog za neželjeno kajanje nametnuo

lažu te dušo svi koji ti kažu
da je ljubav bezuslovna
sve da joj je dozvoljeno
da ponos je nepotreban balast
da čast joj je nije međa
lažu te i oni koji strast eteričnom nazivaju
boga u pomoć prizivaju
iza skuta mu se sakrivaju
jer ljubav moja nekajanjem je okovana
i takva je
uspravna
uvijek nasuprot ljudi
zvjerinja i vjetrova
naspram međa
i nema tu ničega od tvari
od svijeta
od glasa
od ljudi
tek dva para krila
dva zrna duše ponad svega
sasvim izvan vremena

od svih boja sačinjena
od crnila preko sivila
od duginih prepleta
do led bjelina
do vatri
i sve je tu
osim kajanja

Biljana Gajić

IZ UGLA U KOME ISTINE NE POSTOJE

iz ugla u kome istine ne postoje
u kome samo po neka paradigma obitava
iz koga su laži odavno protjerane
možda je davno trebalo da vrisnem
preklinjem i proklinjem
skverove da zaobiđem
u rukavce da ne zalazim

možda lakše bi bilo

možda je trebalo da me prezreš
da me obezvrijediš
riječ ljubav
(pa i pomisao na tu riječ)
da obesmisliš
blud i strast da stopiš
pakao i raj da poistovjetiš
i da mi tako ogoljenoj prazninu ponudiš
jer
mi nedonoščad ovog jeftinog novog doba
satkani po modelu neizostavne čežnje
učeni da je plakanje luksuz vrijedan i žezla i krune
mi neprilagođeni novim istinama
mi stjerani u kut
prisiljeni da nismo od ovog svijeta
znamo da je svaki nabor duše puka početnička greška
da su nemiri nepotrebni tereti
sa uživanjem griješimo uvijek nanovo
i greške svoje ljubimo
mazohistički

a oni
sveprisutni novoljudi
ne znaju oni ništa o zbilji
jer ovo je samo jedna neobična priča
o običnosti suludog doba
samo nama smislena potreba
jer kome je uopšte važno postoji li granica
između jave i nedosanjanih snova
kako to izgleda kada se pogled otkine
nekontrolisano
i ko đule
ko nož
krene u susret ti
i kada nikome nije važno da li ćeš se skloniti
ili zastati
pred njim zlo ukloniti
baš kao što sam u davnoj pjesmi stihovala
da li ćeš htjeti taj otkinuti pogled prigrliti
s vremena na vrijeme
da li ćeš u njemu biti sretniji
zaštićen zagrljajem bajatih istina
čuvan nožpogledom

kome je važno što te istine mogu i da se vole
da razaraju
da tvore
da unište
kome je važno što su samoobmane
istovremeno i samoodbrane
samoizrečene kazne
ili samo skrovišta
jer gledanje je zanat koji se uči
jer otkinuti pogled suvišan je luksuz
jer kiše padaju i cijede se sa obrva niz obraze
jer pred tim mokrim pogledom nema odbrane ni iza ponoći
jer tamo nema ničega
samo poljubac okamenjen
skrajnut negdje između jutra i sutra u škripac vremena
i tako javi nepredat
snu skriven čami i zla vremena vreba
svaku glad da napoji
pa i onu za koju kažu da je nema
da je ne smije i ne može biti
oni koji misle i kažu da znaju san i javu
dok mi ćutimo osmjeh
i poljubac u kamenu čuvamo
sigurni da je tu i ono čega nema
prividno lako trpimo i nagradu i kaznu
u sitosti
u gladi
u vremenu
izvan svakog vremena

Biljana Gajić

IGRA

trebalo je da znaš
da nisu ista sva moja ćutanja
da je svaka od mojih tišina
različitom bojom zidana

trebalo je da znam
da svaki put ponovo i drugačije
neke tajne riječi
sakrivaš na različita tajna mjesta

trebalo je da znamo
da nisu iste sve slagalice
jer da jesu djeca bi davno zaboravila kako se igra
jer da jesu naučili bismo tajnu svih tišina
i blagorodno zaronili u dosadu

Biljana Gajić, rođena 1960. Godine u Tuzli, živi i stvara u Banjaluci, po zanimanju pravnik-kriminalist, sada penzioner.
Piše poeziju, prozu, po malo slika, bavi se i fotografijom.
Izdala je zbirku poezije “Snovi na dlanovima” u okviru izdavačke kuće ARTE iz Beograda. Radovi su joj objavljivani u mnogobrojnim zbornicima, književnim biltenima i književnim časopisima, kao I na mnogobrojnim književnim sajtovima, npr. u zbornicima: “Garavi sokak” – Inđija (2010. I 2011.), “Kapija istoka i zapada” i “Duhovna konekcija” – Sarajevo, “Sinđelićeve čegarske vatre” – Niš, “Voda, život, ljepota” – Derventa, “Beskrajni plavi krug” – Bijeljina, “Ćirilica, ogledalo srpske duše” – Popovac, “Naša knjiga” – Banjaluka, u književnim časopisima: Kandelaber, Pesnička reč, Jesenjin, Biltenu Miloš Crnjanski, Katalou “STONEEXPRO 03” i mnogim drugima.
Njeni radovi su nagrađivani, te je osvojila 3. Nagradu na konkursu u Mrkonjić Gradu, a za pjesmu “Pjesma od pjesama” nagrađena je književnom nagradom “Zlatni pečat ćirilice. Radovi su joj uvršteni u antologiju “Tvorac grada”.
2010. i 2012. Zbirka Snovi na dlanovima je uspješno promovisana na sajmu knjige u Beogradu.
Član je umjetničke grupe “Arte – agencija za umetničko stvaralaštvo” iz Beograda, Književnog kluba Miloš Crnjanski iz Bijeljine i Saveza književnih stvaralaca Zapadnog Balkana sa sjedištem u Banjaluci.
Kada god joj je to moguće rado učestvuje na umjetničkim kolonijama I okupljanjima
Napisala je i pozorišnu dramu “Sajber samoubistvo pjesnika”
Trenutno radi na pripremama za izdavanje trilogije pod nazivom O ljubavi bez imenice LJUBAV i glagola VOLJETI” i zbirke poezije “Mrvice”
Za svoju poeziju kaže: “… To je po malo opora poezija zrele žene koja pita … ne očekujući odgovore…”

Advertisements