Ensar Bukarić



Film za nezaborav

Upaliti televizor i početi pratiti film
sa Jamesom Belushijem u glavnoj ulozi
putem signala Federalne televizije
(moj TV i prima samo njen signal)
sasvim je pristojan način izazivanja sna
nakon iscrpljujućeg dana
nalik zrelom mediteranskom šipku.

Na malom ekranu nazire se scena ubistva,
(žrtva bi trebala biti zgodna, mlada žena)
ali se ne događa,
moji kapci su teški, dok poezija vri iz mene
na jako čudnovat način,
(možda je upravo to što bi htjela Vesna)
ne znam koliko ću moći još
izdržati budan, a da ne zaspim?

Odavno je već i ponoć prošla
u danu u kojem je moj sin prvi put proplakao,
a moja supruga saznala šta porođaj znači
(kažu da muškarci ne bi bili u stanju izdržati takvu bol).

Vrijeme je da okrenem stranicu,
nova će zora uskoro
u danu dobrog raspoloženja nježnijeg pola.
Kroz prozor slušam pucanj u daljini
(najavljena je egzekucija pasa lutalica na primitivan način)
baš predveče čula se tužakaljka jadnih stvorenja
(pretpostavljam da su predosjetili zlu svoju kob).

Film je negdje napola puta
(ne pitajte me za sadržaj, ne bih vam znao ništa reći),
ja svoje stihove privodim već kraju
(hoće li neko ipak shvatiti da su to stihovi?).
Treba mi sna, čeka me veliki dan,
pun slika i zvukova za nezaborav;
još večeras spavam sam!

Boja djetinje nevinosti

Prošlost prekrivena patinom
pregaženog vremena
sagorjela je u vatri
ženske ljubavi i čežnje
sa osjećajem voljene osobe,
srca istopljenog u vječnosti,
i duše snu prepuštene.

Drhtavo i trepetavo
pružala je ruke djevičanske,
kao rijeka, što od iskona
pomamno traži more svoje.

Davna vremena nestala su joj
u sjaju tužnih zjenica,
dalje od beskraja,
odnoseći tihe uspavanke
boje djetinje nevinosti,
razbijajući mitove
o sultanima i vezirima,
vitezovima i junacima.

Tamo gdje ne postoji
ni mjesto ni vrijeme,
u ludilu mjeseca,
znala je da niko
nije plakao, dok je čeznuo.
Avaz su duše puštale
što nisu bile voljene,
kad stihovi ne bi
istinom postali.

Slutila bi svjetlost
i bez prognoze
o sunčanom danu,
jer svjetlo je isijavalo
iz svake njene riječi
isklesane od
okamenjenih suza,
a tugu bi svoju
ljubomorno čuvala
za sebe,
ne dajući da je
nesmotreni osvijetle
prije vremena,
znajući da uvijek neko
slijedi korak pjesnikov,
dok kao srebrna prašina
leti visinama.

Vojnici

Pod beskrajem plavetnim
u stavu “Mirno”
nestaju,
ljudi poput nas,
isklesani za mozaik
turobne istorije
predaka svojih,
istrenirani
na naličju svome
za one što
trijumf slave.

Pod zastavama
najdražih boja,
uz jezive zvuke
svečane pjesme
gube se
u izmaglici sutona.

U čudnome grču
polaze,
sretni u slavu,
a drugi u smrt,
u zemlju
nesretnika,
obalu tuđih običaja,
u pustoš
kojom će duhovi
njihovi zaludom lutati,
i nikada
smiraja njima
dok Sunca i Mjeseca
bude.

Bukarić Ensar rođen je u Bugojnu (1968). Živi i radi u Gornjem Vakufu – Uskoplju. Diplomirani je inženjer mašinstva. Sarađuje sa časopisima, zastupljen je u zbornicima

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.