Mahmić Enesa: KONCEPTI ŽENSKOG PISMA U DJELU “KUĆA INCESTA” AUTORICE ANAIS NIN


“Dok smo pisali erotske priče za dolar po strani, shvatila sam da vijekovima postoji samo jedan model za ovaj književni žanr-muško pisanje. Već sam bila svjesna razlike između muškog i ženskog odnosa prema seksualnim iskustvima. Znala sam da postoji velika razlika između Millerove nedvosmislenosti i moje dvosmislenosti, između njegovog rableovskog pogleda na sex prožetog humorom i mojih poetskih opisa. (…) No, iako je ženski stav prema sexu potpuno drugačiji od muškog, još nismo naučile da pišemo o tome.” Anais Nin

1. Upisivanje ženskog iskustva: marginalna pozicija, trauma, potlačenost

Kuću incesta je žanrovski teško odrediti, najbliže određenje bi bilo nadrealistička poema s elementima proze. Od čvrste romaneskne strukture razlikuje se ponajprije nedostatakom čvrstog fabulativnog okvira. Suprotno instrumentima falocentričnog jezika, pripovjedačica čije je jastvo razmrvljeno, “leti” kroz jezik pričajući jednu intimnu, subverzivnu priču koja evocira dubinsko stanje bola. Odbacujući linearnu temporalnost prisjeća se incestuoznog iskustva s ocem i od fragmenata sastavlja cjelinu. Takav način pisanja je tipična transgresija, narušavanje pravila svojstveno ženskom pismu koje je antinstitucionalno, oslobađajuće i heterogeno.
Anais Nin se suprotstavlja bestjelesnom zapadnjačkom modelu filozofiranja (prosto muškom) koji se proširio na (skoro) sve discipline, koji je u ime duha ubio tijelo, što ga, inače skoro po inerciji u ime prvog, ubija drugi član binarne opozicije (muško/žensko, duh/tijelo, kultura/priroda). Primjetno je nastojanja autorice da se ženskost upisuje svjesno kao napor, kao stav, kao puštanje maha podsvjesnome glasu tijela, svojevrsnoj imaginaciji. Ali ta osobenost nije samo reprezentirana na tematskom, referencijalnom području, nego koja je ugrađena u sam tekst, gdje je upisano jedno žensko iskustvo koje se bitno razlikuje od muškog. Lirski subjekt pričajući tj. verbalizujući traumu, ispljuje svoje srce, :

“Jutros sam ustala i započela ovaj libreto kašljući. Nešto je izašlo iz mog grla: to me gušilo. Razbila sam nit koja me držala i naglo je trgnula van. Vratila sam se u krevet i rekla: Samo sam ispljunula svoje srce.”
U ovom djelu nema takozvanih velikih tema i vječnih istina. Pošto se žene nalaze na ivici vladajuće patrocentrične (ne) kulture, njihovo mjesto je margina. No, marginalna pozicija je nerazgovetna, jer margine nisu oštro odrubljene i jasno oivičene, tako i autoricina priča vremensko-prostorno destruisana, dešava se negdje i nekad, ali se dešava intenzivno i stvarno.

Luce Irigaray u knjizi „Spol koji to nije“ navodi kako žena zapravo ima seksualne organe skoro po cijelom tijelu i da su stoga i njena seksepilnost i užitak prilikom seksa svestraniji. Sve se to premješta u sferu jezika ženskih tekstova, koje ispisuje žensko tijelo. Što naravno ne znači da je ovo djelo manje “umno” od nekog djela koje je napisao muškarac, jer tvrditi da žene pišu prosto iz maternice, a muškarci iz uma, na tragu je one kulturološke pretpostavke na koju upozorava Judith Butler – a to je da se kroz cijelu kulturu od Platona nadalje stvara ta ideja da muškarac pripada svijetu metafizičkoga, a žena pripada svijetu biološkog.

Žensko pismo je uvek subverzivno, ono narušava konvencionalnu logiku jezika, suprotstavlja se gramatici i sintaksi. U njemu se artikulira neobičnost i nehijerarhiziranost ženske rečenice, naspram uobičajene i hijerarhizirane muške rečenice. Primjetna je osjetljivost za jezičke formule; sklonost kvaziusmenom izražavanju, pitanjima, usklicima, oslovljavanju I upotrebom određenih motivi koji se uvijek iznova pojavljuju kao metafore i simboli npr. tijelo, kuća, voda:

“Sjećam se svog prvog rođenja u vodi. Sve okolo mene sumporna transparentnost i moje kosti se miču kao da su od gume. Njišem se i plutam, stojeći bez kostiju na nožnim prstima osluškujem udaljene zvukove, zvukove izvan dosega ljudskih ušiju, vidim stvari izvan dosega ljudskih očiju. Rođene pune uspomene na zvona Atlantide. Uvijek sam osluškivala izgubljene zvukove i tražila izgubljene boje, stajanje vječno na granici poput nevolje sa memorijama, i hodajući sa plivačkim dugim korakom. Ja režem zrak sa široko-prorezivim perajima, i plivam kroz zid soba.”
Anais Nin unosi svoje tijelo u tekst, piše iz perspektive tijela, istovjetno Cixous-inoj odrednici ženskog pisma, ona “ponovo otkriva svoje organe” da bi potakla “nepregledne izvore nesvjesnog”.

2. Potraga za identitetom

Budući da je marginalna pozicija je ambivalentna, u njoj se oblikuje subjektivitet kome odgovara određenje ja-kao-drugi. Subjektivitet marginalnog ja bitno je određen time što preuzima svoju drugost kao konstitutivni momenat razumevanja sopstvenog identiteta. Osobitost marginalne pozicije izgrađuju razumevanje sopstvene drugosti i potreba za razumijevanjem subjektiviteta koji tu drugost uzrokuje, s jedne strane, i njena mito-onto-loška podloga, na drugoj strani. Dakle, ambivalentnost subjektiviteta ja-kao-drugi ukazuje na odnos prema sebi i na odnos prema drugom. Međutim, za odnos prema sebi je presudno samorazumijevanje koje polazi od pozicije drugog.

“Moja prva vizija zemlje je bila prekrivena velom vode. Ja sam od rase muškaraca i žena koji vide sve stvari kroz ovu zastrtu zavjesu mora, i moje oči su boje vode.
Gledala sam kameleonskim očima na promjenljivo lice svijeta, gledala sa anonimnom vizijom na svojenedovršeno sobstvo.”

Ta praktično egzistencijalna autoreferencijalnost je odlučujuća za marginalnu poziciju. Ona se nalazi između mi (rasa muškaraca i žena koji vide stvari kroz zastrtu zavjesu mora) i drugi (koji ne vide) . U praktičnom samoodnođenju subjektivitet mi-kao-drugi se ne izvodi naknadno iz mi i drugi, već im prethodi kao faktički i egzistencijalno-praktični a priori. Međusobna ukrštanja, prelamanja i sukobljavanja marginalnog i matičnog subjektiviteta izgrađuju osoben svijet života. Tako njegova posebnost proizilazi iz istovremene potrebe za otvaranjem prema drugom svijetu i pružanjem otpora prema njemu u kojem je subjekat svjestan svog nedovršenog sobstva. Međutim, taj otpor je dvosmislen: u njemu samom postoji nerazređen sukob između preuzimanja tradicionalnih partocentričnih normi (osjećaj težine zbog njihovog kršenja) i upornosti da se istraje u drugosti, samim ličnim priznanjem da je drugačija nedovršenog sobstva.

Tragajući za prostorom identiteta Sabina pokušava da se preuzme kontrola nad vlastitim životom, ali ne pronalazi “mjesto za sebe”, baš kao i autorica Anais Nin, koja je tražila da joj nakon smrti tijelo kremiraju i prospu pepeo po Atlantskom okeanu, između Amerike i Evrope , između starog i novog. Između, na granici.

Advertisements

One Comment Add yours

  1. Edin kaže:

    Pitanje za milijun kuna, ko je reinkarnacija Anais Nin? 🙂 Enesa, odličan esej!

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s