Branka Vojinović Jegdić: NEĆU O DODIRIMA…



(PRIKAZ KNJIGE “ZA ODBEGLA SVITANJA” Verice Đaković)

Čitajući knjigu ,, Za odbegla svitanja ’’ Verice Đaković sa radoznalošću nalik djetetu koga su poveli prvi put na ringišpil, željno okretanja i ja se dugo vrtjeh između ljubičastih korica i svaki krug je uzbudljiviji i ljepši i traži još više obrtanja.U toj čarobnoj vrtešci poželjeh da viknem nešto glasno, da nadjačam rečeno ali poslije mudrih i prekrasnih riječi uvaženog Peka Laličića, bojim se da moja vika neće imati odjek.Usudih se nadovezati na ovaj blistavi lanac dodavajući nekoliko malih alki ne narušavajući sklad i dostojanstvo.

Prvo da kažem da je ova knjiga dar svima nama koji se još uvijek ogrćemo kaputom romantizma, nama koji još uvijek vjerujemo u ljubav, nama koji budni sanjamo,…i zbog toga se zahvaljujemo poetesi na divnom daru.Otvarajući vrata ove kule građene od čarobnih pjesama, dobrodošlicu mi poželješe nježne riječi prostrte kao latice a nade uzidane zablistale.I sve su čežnje pohitale da me sretnu govoreći : Ti nas razumiješ i ja ih privih čvrsto u zagrljaj ne dajući im da više nikad odbjegnu.Neću o dodirima…

Poezija impulsivnosti, puna požara koji rasplamsali osvjetljavaju tamne noći nespokoja i griju ozeble rane sjećanja.Pomiranost i očekivanje, oporost i mekoća, uzaludnost i želja prepliću se među sobom i prave neraskidivo tkanje koje se nikad neće pohabati. Nagovještaji koji ostavljaju čitaocu mogućnost da daje odgovore ali i da vjeruje i sanja i tako pronađe veoma lako i svoje poskitale snove.

Pjesnikinja daje svo svoje biće pjesmama nadalicama vjerujući u nova, vedrija svitanja a šalom čežnje presreće hladne noći.S kapima kiše promiču sjetno sjećanja a uska haljina puca po šavovima očekivanja.Davanje ljubavi bez ostatka je osnova ove knjige, pomirenost da ničega više ne bude ni prije ni poslije tog jednog trenutka kada nestaju juče i sjutra i kada je sve u tom trenu, i početak i kraj.Snagom svoje istrajanosti prkosi vjetru ne uzmičući pred njegovom ohološću, kroti ga i pretvara u slugu dok bosonoga čeka da joj mokri pramen s lica skloni nečija ruka što obećava, i trči dok kiši, kiši,kiši…žaleći za vajarom čijih bi ruku bila savršeno djelo.Neću o dodirima…

Poetesa završava pjesmom beskraja u kojoj krila nanovo rastu pa se sa njima leti…I ja imah predivan let na krilima ovih pjesama koje me nosiše u visinu gdje nema granice između sna i jave, u širinu gdje se na dlan smještaju modri horizonti a daljine se kao ptice ugnijezde u srce.Ako želite sve ovo da doživite pročitajte ovu knjigu i znaćete da sam u pravu.Srećan vam let.

SUZA OLOVAČA

Neka,
neka bude meni,
navikla sam…
Bolje i ne pamtim.

Neka,
lakše je meni,
žena sam.

Ja smem da kažem,
slaba sam.
Da pustim suzi na volju,
da zagrabim iz vrča plača.
Ko će meni da zameri?
Suza je od žene jača.

Ali za tebe brinem…

Što ne mogu kao dete
u krilo da te svinem,
da te zagrlim
kao sestra brata.

Da tebe sklonim,
da tebe skrijem,
od svakog bola,
od tog u tebi rata.

Uvek tu bitku gubiš…

Da mi je da kraj tebe budem
kad ti iz oka krene
ta suza olovača,
pa neka na moju dušu padne
samo da tebi bude lakša

Neću o dodirima….oh, kako bole.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s