KUĆA IZNAD IZVORA KISELE VODE


Juče popodne sam nakon dugo vremena poslala e-mail prijateljici Selmi iz Bijelog Polja, pitala je može li saznati bilo šta o babi Stanki Novović iz obližnjeg Sutivana i zamolila da mi odmah javi. Isto veče stigao je odgovor da je baba lani umrla; našli je na stolici kraj prozora tek kad se prodorni smrad njenog leša proširio na ulicu.
Čudila se Selma otkud mi je ta baba sad pala na pamet!
Propustila sam učiniti dobro djelo prije dvije decenije, a danas je zakašnjela istina postala beskorisna…- odgovorila sam kratko.

Prije nedjelju dana sa vrha regala u mojoj djevojačkoj sobi skinula sam pisma, razglednice i fotografije prekrivene dugogodišnjom, već ulijepljenom prašinom. Tražila sam dnevnike koje nisam željela ostaviti iza mene, pošto se uskoro udajem i ne bih svoju intimu prepuštala nečijem ljubopitljivom oku koje će jednom možda naletjeti na njih. Istresala sam i knjige sa police, jer imam običaj na brzinu u njima ostavljati važne papire, pisma, a ponekad i novac. Po običaju, to kasnije ne mogu da pronađem. Iz jedne je ispao zatvoren plavi koverat na kojem ništa nije pisalo. Pogledam, potpuno nova knjiga se zove „Svijest i stvarni život“ autora Veljka Vlahovića. Bogapitaj otkud mi ta knjiga? Kao dijete građevinca, selila sam i mijenjala škole četiri puta u četiri tadašnje jugoslavenske republike, sve dok otac nije napravio našu veliku kuću u Sarajevu. Knjige sam uvijek vukla sa sobom.
Otvorim plavi koverat. Kao da ugledah utvaru na fotografiji! Bila je to starica, baba Stanka iz Sutivana, mjestašca u dolini Lima u kojem sam živjela dvije godine dok je otac radio na izgradnji nekog tunela.
Misli mi tad odlutaše na jednu daleku, staru, omalenu kuću kraj rijeke. Smještena između Lima i ceste koja povezuje dolinu sa cijelim svijetom, jednospratna tipska kuća s podrumom bila je posebna samo po svojoj tajnovitoj stanarki. Pored kuće se vijugao strmi kratki puteljak kojim se moglo sići do rijeke. Baš na polovini te staze izvirala je kisela voda. Kratka česma od uske betonske cijevi bila je zabodena u zemlju riječne obale i bila poduprijeta odozdo metalnim postoljem. Na tom mjestu se uvijek osjećala vlaga, a miris zemlje miješao se sa mirisom rijeke. Vrbov hlad i u najtoplije dane bio je svjež.
Odlazeći na česmu sa nelagodom i strahom sam očekivala da ću jednom sresti babu koja skoro nikad nije izlazila iz kuće i koju je poznavao samo mali broj ljudi. Čula sam od neke djece da je dibidus luda; drugi su tvrdili da je vještica, a čak je bilo pretpostavki da u kući krije vezanog sina nakazu.
Približavajući se ukletoj kući, kako su je djeca zvala, gledala bih netremice pomiču li se navučene tamne zavjese od neprozirnog platna. Ali, ne, nisu nikad. Pusto stubište bez cvijeća, koje je u ostalim kućama raskošno cvalo u kantama od biljnog masla, vodilo je na malu praznu terasu naslonjenu na ulazna vrata kućice. Brzo bih sišla stazom do česme i u požutjeli plastični bidon usula vode. Još brže sam se vraćala, a zbog svega što sam pri tom osjećala počela sam mrziti goste.
Došlo je ljeto i čim su dani otoplili počeli smo tražiti osvježenje u kupanju u rijeci. Nosili smo automobilske gume i u njima se spuštali do obližnjeg visećeg mosta u Konatarima, baš tamo gdje je rijeka široka i plitka. Tu se preko visećeg mosta prelazio Lim i dalje išlo za selo Bistricu i druga bihorska sela.
Jednog dana pri silasku padoh, guma se zakotrlja niz put, odskoči više puta i uleti u nabujali Lim. Prije nego li sam išta rekla, guma se valjala po talasima i zauvijek otplovila. Djeca su, uz smijeh, sišla i prepustila se uživanju, a ja čučnuh kraj česme i počeh plakati.

– Zlato, dođi! Daću ti drugu gumu! – začuh glas negdje iznad sebe, kao s neba. Okrenuh se. Tik pored mene stajala je neka sitna baba u crnini. Htjedoh je upitati odakle mi zna ime, no pomisao da će mi dati gumu bila je najdivnija vijest koju sam mogla čuti, pa zaboravih na sve ostalo. Kratko sam se dvoumila, ali kad me pomilova po kosi uz osmijeh, pođoh za njom. Baba skrenu prema ukletoj kući. Pratila sam je, sve dok ne priđosmo do drvenih stepenica. Dalje nisam smjela. – Hajde, Zlato, ne boj se! Nema niko u kuću! Pusti đecu šta pričaju!

U babinom glasu bilo je nešto nježno i toplo što me je ohrabrilo. Popeh se s njom i nađoh u hodniku iz kojeg se ulazilo u četiri sobe. Tri su bile mračne, a samo jedna, ona koja gleda prema rijeci, bila je svijetla. Miris dunja donekle je davao svježinu ustajalom zraku, pošto su svi prozori bili zatvoreni.

– Na! Uzmi slatko! – reče i prinese mi ga uz čašu kisele vode.

Pogledah je bolje. Bila je to starica – paučak. Potpuno bijelo, mršavo, ovalno lice probijale su svijetle oči umornog i praznog pogleda. Ispod crne marame, svezane na vrhu čela, virila je prosijeda kosa.

– Uvijek žuriš na vodu! Da se ti mene ne plašiš? – započe krhka starica – Neka, naučila sam ja, nek ispiraju usta!
– Imaš li djece? – upitah je za svaki slučaj.
– Zanijela sam samo jednom davno i porodila se u Beograd. Rodila sam mrtvo muško dijete – Starica obori pogled i spusti dlanove na koljena. – Stigla me kletva jedne žene iz Bistrice!
– Kakva kletva? Ko da bi neko želio da ti umre dijete?
– Čuvam pismo koje mi je poslala, mada ja njoj nisam pisala no joj sinu! Šta ću?! Tako bilo suđeno!! Mala si još, da te ne mučim više! – završi baba i iz zelenog kredenca uze napolitanku pa mi je prinese.
– Za dva mjeseca se selim za Sarajevo! – nagonski promijenih temu kad vidjeh kako se sklanja da ne vidim njene plave oči okvašene suzama.
– Znam. I ja sam ođe došla iz primorja. Kamo puste sreće da nisam!!

Nakon tog prvog susreta više puta sam išla babi Stanki u goste. Kuhala mi je jaja, kolače, iznosila slatko od dunja i šljiva, davala suho voće i druge slastice u kojima svako dijete od dvanaest godina uživa.
Tako sam vremenom saznala da ne izlazi često iz kuće, jer pod tim krovom ima sve što joj treba. Ne voli srećati ljude koji uvijek turaju nos u tuđe avlije. Nije imala rodbine ni prijatelja, a sve što joj je trebalo donosio je prodavač jednom sedmično. Predveče je išla na izvor kisele vode, koji još uvijek jednako teče poslije toliko godina..
Jednom je bila sretna i zanijela. Kad je rekla mužu silom je odveo u Beograd, ali rodila je mrvo dijete. Poslije dvije godine muž je poginuo na poslu od struje, a ona se vratila u kuću nad izvorom kisele vode. Živi što dalje od ljudi skoro tri decenije.

U tek otkrivenom pismu iz plave koverte, koje sam pročitala sa dvadeset godina zakašnjenja, baba Stanka me kratko moli, ako imadnem vremena i ne bude mi teško, da pokušam naći Amira Redžepagića iz Bistrice rođenog 1930. godine. On dugo živi u Sarajevu i oženjen je. Drugo ništa nije saznala. Čula je kako je to veliki grad, ali nema koga drugog zamoliti. Ako ga ikad nađem, moli me baba dalje, da mu dam sliku i kažem kako stalno gleda česmu i Lim. Na kraju piše da se cijelo ljeto premišljala, jer mnogo joj je nezgodno što opterećuje dijete… Zato je sve prepustila sudbini i nada se možda ću jednom razumjet i oprostit joj…

Prvo sam uzela telefonski imenik. Bilo je tu preko desetak ljudi tog imena. Zvala sam redom. Ništa. Sjetila sam se da telefonski broj može biti na ženi ili pod zabranom. Onda sam na poslu ušla u registar imena zdravstvenih osiguranika i našla dvanaest ljudi. Dalje sam tražila prema matičnom broju. Ostala su samo dvojica. Jedan je umro. Prijatelj iz policije mi je na osnovu matičnog broja dao adresu i telefon zadnje osobe sa tim imenom i godištem.
U kratkom telefonskom razgovoru s „pravim“ Amirom predstavih se i predložih da se nađemo u blizini njegova stana kako bih mu predala nešto od Stanke Novović iz Sutivana. Nakon poduže pauze, koja me malo zbuni, samo je rekao: Dobro!
Konačno, juče sam se upoznala sa osamdesetogodišnjim starcem iz Bistrice u trgovskom centru na Otoci. Iz lifta je izašao dedo sa crnom beretkom i u sivom mantilu, usporeno koračajući uz pomoć štapa i neprestano pokušavajući da obuzda svoje drhtave ruke.
Samo što smo se kratko upitali i naručili kafu i čaj, prije bilo kakvog razgovora o babi, vrlo nestrpljivo mu dadoh fotografiju i bržebolje naoštrih sva svoja čula. Stavio je naočale i dugo, dugo gledao.
Očekivala sam zaprepaštenje, radost. Ne. Neka mučna tišina se spustila za naš sto. Uhvatih brz grč na njegovom licu i ledenu ljutnju, možda i prezir u pogledu. Poslije tri-četiri minute tog neprobojnog muka, poče polako govoriti gledajući mutnu Miljacku kroz prozorsko staklo. Izgledalo je kao da ga se baba ne tiče…

Davno, kad je bio momak, biciklom se vraćao iz Bijelog Polja kući u Bistricu. Na pola puta, baš prolazeći kroz Sutivan, jako je ožednio. Prvi ko je naišao reče mu da ispod obližnje kuće ima izvor kisele vode. Napio se, podigao glavu i na prozoru ugledao mladu i lijepu ženu – Stanku. Kao da je Lim tekao u njenim očima, a umjesto kose imala je gustu crnu svilu.
Dolazio je skoro svakog dana. Malo – pomalo, Amir se nađe u Stankinoj kući u kojoj je živjela sa dosta starijim mužem. Mada pet godina vjenčani, još nisu imali djece. Izgleda su joj doktori bili rekli da nije do nje…
Amir i Stanka su se viđeli četiri mjeseca i počeli planirati kako da pobjegnu.
I onda iznenada ona je nestala kao da je neko oteo.
Danima je dolazio na izvor, vrtio se oko kuće, ali nikog nije bilo na prozoru. Čekao bi po nekoliko sati, odlazio, vraćao se. Tako je uzaludno čamio u vrbovom hladu sve dok mu neka žena iz komšiluka jednom ne reče da su Stanka i njen muž prodali kuću i odselili za Ameriku.
Mnogo je patio. Nije mogao vjerovati da mu je lagala. Iz dana u dan sve je bilo gore i gore. Majka mu se puno uplašila, sve je lomila prste i tiho molila Allaha dž.š. da mu pomogne. Ona je uvijek bdjela nad sve troje djece, ali on je bio njen ljubimac. Kad je na kraju vidjela da jednako kopni, otišla je hodži Ramizu u Godijevo i donijela dva zapisa. Jedan mu je stavila oko vrata, a drugi ispod praga. Svakog jutra pio je naštesrca vodu kojom je ispran hodžin zapis sa kristalne zdjele ne bi li mu se razum vrnuo a šejtani i džini iz njega izašli.
Malo poslije toga došao je majčin bratučed i poveo ga u Sarajevo, gdje je tih godina bilo dosta posla za omladinu.
Čim se snašao oženio je tihu i skromnu djevojku iz Ilijaša i dobio tri kćeri za pet godina. Proživio je s njom solidan život. Udovac je već dvadesetak godina, žena mu je naprekočas umrla od moždanog udara. Živi sam, kćerke se udale i rasule po svijetu… Majka i otac su davno preselili, rahmet im duši, a brat i mlađa sestra su u Novom Pazaru.
Njihova stara kuća od opeke ostala je pusta kraj modrozelene rijeke Bistrice.
Sa porodicom je par puta išao u rodno selo, ali nikad više na izvor kisele vode. Kad je otišla u Ameriku ni pismom mu se nije javila…

Nakon što završi svoju priču, polako se okrenu prema meni. Posmatrao me je preumoran starac koji se nakon besmisleno iscrpljujućeg putovanja po bihorskim predjelima vraća zadnji put, bez snage i bez želje da više bilo gdje krene. Otkriti mu sad na kraju puta da je mogao proći lakim i čarobno lijepim stazama, samo da je bilo malo više istrajne volje i malo manje zle sudbine, bio bi još jedan uzaludan grijeh.

– I, šta ono reče, odakle ti ova slika?

Jasmina Hanjalić

Advertisements

6 thoughts on “KUĆA IZNAD IZVORA KISELE VODE

Add yours

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

Create a free website or blog at WordPress.com.

Gore ↑

%d bloggers like this: