Jasmina Hanjalić i Danja Đokić: Andrićeve porodične i zdravstvene (ne)prilike i njihove refleksije u književnom djelu



Sažetak
U ovome radu želimo rasvijetliti Andrićeve porodične i zdravstvene (ne)prilike u kontekstu tadašnje Bosne, na prelazu dva svijeta i vijeka, kroz priču o uglednoj sarajevskoj porodici Andrić, kroz njegovu borbu za zdravlje koja intenzivno traje do početka diplomatske karijere, nošenje s teškom bolesti, te refleksiju na književno stvaranje.
Ne umanjujući značaj uticaja evropske savremene poezije simbolizma, naturalizma, neoromantizma, slovenačke Moderne (Murn), uticaj Vitmenove univerzalne filozofije života, te uticaj Kjerkegorova djela, smatramo kako su porodična tragedija, stalno prisutna smrt i dugotrajna tuberkulozna bolest ostavili su na njegovo djelo duboku i nikad zbrisanu brazdu.
Iako bi se uporište za tezu moglo naći u cjelokupnom Andrićevom djelu, posebno ćemo se osloniti na Ex Ponto, Nemire, te priče Čudo u Olovu, Smrt u Sinanovoj tekiji i Letovanje na jugu.
Ključne riječi: tuberkuloza, porodične prilike, zdravstveni karton, refleksija na djelo
1. Uvod
Kada se mlad čovjek suoči sa teško izlječivom bolešću koja mu nezaustavljivo slabi tijelo i iscrpljuje ga do krajnjih granica, neminovne su reperkusije na njegovo duševno stanje i praktično djelovanje. Takva ličnost, pa makar bila i najjača, počne se povijati kao zelena grana na vjerometini. Srećom, ona često odoli savijanju i do samoga tla. No, kada se na nejaka pleća natovari siromaštvo, tamnovanje u vlažnim i hladnim tamnicama, gubitak roditelja, zla sudbina umiranja predaka, rat i sve njegove strahote, razvučeni, žuljajući godovi zelene grane ostaju kao trajna promjena

„A šta može pružiti stvarnost i život nego samo bol i poneku radost u neprekidnoj izmeni bolova.“ ( I. Andrić)

Kod bolesnika koji boluju od hronične bolesti, posebno plućne tuberkuloze, često se uočavaju propratne duševne promjene. Tako je još 1948. god. Dr Berle posmatrala povezanost ove bolesti sa mentalnim poremećajima. Uočila je da su tuberkulozni bolesnici neurotičniji i usamljeniji od zdrave populacije.

Gotovo redovno se u oboljelih javlja povećana tjeskoba. Ona je vezana uz neizvjesno izlječenje, blizinu smrti i stigmatizaciju. Socijalno su izolirani, što prouzrokuje produbljenje negativnih psiholoških posljedica, pogotovu za mladog čovjeka kojeg vodi u usamljenost. Oni postaju introvertni, skloni samopotcjenjivanju, a ponekad im je usporen intelektualni rad. Jedna od posljedica može biti i smanjenje emotivnosti. Ovakvi oboljeli, izloženi sporom ili nikakvom ozdravljenju, moraju se pridržavati određenih režima života i uzimanja lijekova, što dovodi do svojevrsne pasivnosti. Dugotrajno bolničko liječenje vodi ka povlačenju u sebe, gubitku interesa za vanjski svijet i otežava adaptaciju nakon liječenja.

2. Sarajevski Andrići na prelazu dva svijeta i vijeka: neulegli grobovi

Sarajevska mnogobrojna kujundžijska i pobožna porodica Andrić, naklonjena crkvi i nastanjena u Latinluku, centralnom dijelu grada na obali Miljacke, bavila se izradom mlinova za kafu sve do Austrougarske aneksije, kada posao propada i ugledna porodica pada u nemilost siromaštva: “ Pamukovića kuće su bile nedaleko od crkve, takođe u Latinluku, samo malo unesene unutra, tako da su imale dva lica; jedno gleda na Latinluk, a drugo na Ćumuriju. Bile su dvije kuće, bjelje i znatno veće od ostalih kuća u Latinluku” ( Mara Milosnica).

Nesreće ove porodice se nastavljaju požarom 1879. god, u sarajevskom Latinluku kojom prilikom su izgorjele dvije kuće Andrića. Osim toga, porodica se osipa i izumire zbog tuberkuloze, pogotovu njeni muški članovi i to u mlađoj životnoj dobi, poput Antuna Andrića, Ivinog oca. Posljedni rod, Ivina tetka, umire 1927 god, od kada veliki pisac ostaje jedini sarajevski Andrić.

“Njegov otac i trojica braće mu, svi pomriješe od sušice u 32. godini! Sad je on sam od cijeloga roda! Koliko odricanja, bolesti, prekinutih snova, nijemih vapaja, neizlječivih čežnja – koliko plača, crnine, svijeća i grobova – stvoriše ovu mladost.” (I. Vojnović)

Na samom kraju turske vladavine 19. stoljeća, bolesnici u Bosni su liječeni po iznajmljenim privatnim kućama. Prva otvorena bolnica, Vakufska bolnica ili Hastahana je izgrađena iz Gazi-Husrefbegova vakufa na Kovačima 1866. , a Topal Osman paša je otvorio iste godine i tursku Vojnu bolnicu. Dolaskom Austro-Ugarske monarhije uvode se mnoge napredne promjene u zdravstvu. Pošto postojeće bolnice, usljed velikog priliva stanovništva u grad, nisu bile dovoljne potrebama, 1894. godine u dijelu grada koji se zove Koševo, utemeljena je Zemaljska bolnica. Od tada zdravstvo doživljava nešto brži razvoj, a briga za zdravlje stanovništva postaje uređenija i efikasnija.

U to doba oko četvrtina svih smrti uzrokovana je tuberkulozom, a na kraju Prvog svjetskog rata oko šestina. Smatra se kako je ona u dvadesetom stoljeću usmrtila blizu sto miliona ljudi, više nego svjetski ratovi; može se reći da su oboljeli gotovo redovno umirali.

Robert Koch je otkrio uzročnika i objavio 1882.god., dok je Rondgen 1895. god. otkrio X zrake, a 1911. počinje primjena snimanja pluća; 1921. god je vakcinisano prvo novorođenče u Francuskoj, a poslije 1940. god. bolest se počinje liječiti antibioticima.

3. “Zdravstveni karton” Ive Andrića

Pošto su Andrići ostali bez kuća, po povratku iz Višegrada, kao učenik sarajevske Velike gimnazije, živio je sa majkom na Bističkoj “memli” strani u strmoj ulici sastavljenoj od kamenog stepeništa, basamaka, a Katarina je radila u obližnjoj ćilimari (Ćilim). Jedno vrijeme pomagala je u franjevačkoj crkvi Sv. Anto na Bistriku. Majka je bila skromnog porijekla : “Sirota kćer jednog dunđerina s Bistrika, na silu je ušla u tu kuću. Niko, ni ona sama, ne zna kako se to desilo da ju je najmlađi Pamuković vidio jedne nedjelje u crkvi i odmah zagledao, ni kako je uspio da savlada otpor svojih da je dovede i vjenča” (Mara milosnica).

Uz skromnu finansijsku tečinu pomoć, njih dvoje su vodili siromaštvom opterećen život. I već tada se ispoljila bolest neimaštine: plućna tuberkuloza. Imao je ogroman broj izostanaka iz škole, npr. u IV razredu čak 119, što za posljedicu imalo slabu marljivost, gubitak interesa i loš uspjeh u školi; gimnazijsko školovanje je završio sa ispodprosječnim ocjenama u svojoj dvadesetoj godini.

Naredni boravci u Zagrebu, Beču i Krakovu praćeni su lošim zdravljem i vidnim znacima bolesti kao što su gubitak tjelesne težine, bljedoća, opšta slabost i iscrpljenost. Bolest se pogoršavala boravkom u memljivim zapuštenim tamnicama Splita i Maribora, te u izgnanstvima u Ovčarevu i Zenici. Zbog fizičkog propadanja i napredovanja opake upale, amnestiran je i nije mogao biti mobilisan, te se kratko vrijeme liječio u sarajevskoj Vojnoj bolnici, Zeničkoj bolnici i na kraju, 1917. god. u Bolnici milosrdnih sestara u Zagrebu „koja je tih burnih godina bila jedino utočište mnogih naprednih književnika i kulturnih djelatnika“ (T. Maštrović). Iz nje je Andrić pisao Zdenki Marković, prijateljici sa kojom se upoznao kao student filozofskog fakulteta u Zagrebu, a druženje nastavio u Krakovu, pa sve do 1932. god. :

„Mislim da je najgora bolest ležanje, a ako ima što gore od toga, onda je oblog“, te da mu se javljaju „posve dobre misli, ali zbog hladnoće prostorije ne mili mu se pisati“.

Njegovi savremenici ga opisuju kao “lijepu glavu koja se sagiblje pod teretom udesa” uz “crna krila koja zastiru ono mramorno čelo” (I. Vojnović).

U godini završetka Prvog svjetskog rata, natjeran daljim pogoršanjem bolesti, uz vidnu fizičku oslabljenost, pokušao je sa klimatskim liječenjem u Krapini i Crikvenici. Sam Andrić u svojoj prepisci iz Krapine dao je sliku sopstvene fizičke i psihičke klonulosti:

„Miše hoće da me radi uljem i valjaće da mu do subote sjedim; svršio me ugljenom, interesantna slika, nazvao sam je POSLIJE POGREBA. Miše protestira i ja je nazvah ČAS PRIJE POGREBA. Na niže ne mogu licitirati, ovako tužna mlada čovjeka nisam vidio do – u ogledalu.“

Ipak, krajem 1918. godine, u vrijeme zavšetka Prvog svjetskog rata, pojavilo se opasno kavernozno plućno krvarenje. Pola godine nakon toga se liječio u Splitu i Sutivanu na Braču, te konačno osjetio poboljšanje i oporavak pred početak svoje diplomatske karijere u jesen 1919.

4. Refleksija porodičnih i zdravstvenih (ne)prilika Ive Andrića na njegovo djelo (Danja Đokić)

Andrić je u djelima vjerno opisao bolest, tamnovanja, tuge, tegobe, oporavke, što ukazuje na to da je i sam doživio dosta toga opisanog. Siromaštvo i težak život koji su pogodili porodicu Andrić, Ivina bolest i boravak u zatvoru odrazio se, prije svega, na pisanje u prvim većim radovima Ex Ponto (1918) i Nemiri (1921). Prisutna je melanholija, patnja, bol, razočaranje, dualizam pogleda na svijet kroz svjetlo i tamu, dobro i zlo, lice i naličje života, likova i ljudskih karaktera. Njegova prva djela prožima nemogućnost izlaska iz začaranog kruga, pesimizam, bezizlaznost, strah, otuđenost i očaj.

„Nisam mogao zaspati, obuzeo me je neki bijes na sama sebe i ja sam – mislio sam na samoubijstvo. Sramio sam se i kajao u isti čas, ali sam mislio dugo i živo. Sa nekim crnim zanosom sam mislio na smrt koja je nešto divno, lako i lijepo, ali nešto sto ne smije biti“, zatim „tijelo, koje danju sputavaju misao i ponos, dolazi do svojih prava; smjela divna duša čovjekova leži mrtva kao kamen na dnu mora, a tijelom gospodari bestijalan strah i nerazumljiva panika živaca“.

Taj strah koji opisuje Andrić, nije strah od same smrti, naprotiv, to je strah od života, strah od ljudi, a ponekad strah i od samog sebe i samoće, pogotovu kad ga uhvate teške i crne misli koje prelaze u očaj: „Osjetio sam da sam se prerano otcjepio od ljudi, da sam usamljen i nesrećan“.

„Ljudi su mi teški, njihova surovost i podlost, a vjetrovi su moji prijatelji, oluje moje radosti, sunčeva žega moja naslada, mukla studena jutra moji najsvečaniji časovi. (…) Udes koji mi je sve oduzeo, darovao mi je ovu šutnju da mi bude štit prema ljudima, utjeha u svim događajima i iscjeljenje duše. U toj tišini šutnje je sve moje: vjera moja, spašena iz tolikih poraza, moja samačka radost i stradalnikova nada“ ili opet „Ja hoću da gledam tom strahu u oči, što me muči u snovima. Ja ga čekam, ja bdijem, ali on ne dolazi kad ga očekujem, nego onda kad mu se najmanje nadam.; zaskoči me, i pije i grize i tek s jutrom odlazi i ostavlja me iznemogla i ostavlja me puna mraka i tegobe. (…)”
.
U priči „Čudo u Olovu“ (1926) opisuje težak usud porodice, koja unatoč bogatstvu, nema sreću da joj djeca dočekaju zrele godine, nego umiru od neobjašnjive bolesti. Tako majka teško bolesne djevojčice vođena majčinskom ljubavlju i vjerom u Boga, traži način izlječenja. Prisutan je taj osjećaj koji pronalazimo u većem broju Andrićevih djela, dualizam svjetla i mraka. Mrak u kojem djevojčica živi i svjetlo koje se stvara ukazanjem Isusovog lika iznad čudotvorne vode:

„Tako, zgrčena, uvek poluotvorenih usta, puzala je s jednog minderluka na drugi i ležala godinama u mračnim i studenim sobama Bademlica kao kućna nesreća i božje pokaranje“.

Polazeći od toga da je i veći dio Andrićeve obitelji umirao zbog bolesti, doduše od bolesti za koju se znao naziv, ali nenadano i u velikom broju, svjetlost je vjerovanje u izlječenje, jer se i sam pisac borio svom snagom i oporavljao u nekoliko navrata.

„Pokatkad bi, kod potresa, otvarala oči, ali videći nad sobom zeleno granje, nebo i rumen sjaj, ponovo bi ih zatvarala i, misleci da sanja, smiješila se finim smiješkom bolesna djeteta koje se oporavlja.“

U priči, „Smrt u Sinanovoj tekiji“ (1936) Andrić opisuje slutnju smrti i iskonski čovjekov
čin vraćanja na prostore svog djetinjstva prije životnog kraja, njegovu analizu i kako umirući smrt shvata kao novo rođenje. Da li je u pitanju Andrićeva želja da i sam svoj život proanalizira, da li ga je njegovo mračnjaštvo u nekim trenucima života, kad mu se sve činilo bezizlaznim i besmislenim, guralo u razmišljanje o smrti, da li je priča autorefleksija, ostaje na prosudbu čitateljima i poznavateljima Andrićevog života i djela, no sigurno je tema smrti vezana za mnoge njegove priče, bila je njegova preokupacija u trenucima bolesti, tijekom i nakon oporavka, praktično u cjelokupnom životu i djelu.

„Tako je izdahnuo. Bilo je uoči petka, noć mladog meseca. I po opštem mišljenju, smrt je bila čudesna i sveta i morala je da ispuni svakoga divljenjem, kao i život mu.“

“Letovanje na jugu“ (1959) je priča kojom nas Andrić provlači drugačijim prostorom, kojeg inače smatramo idiličnim. Dakle, to ljetovanje bi trebalo biti nezaboravno kao što su predjeli iz sjećanja na davno ljeto 1919. dok se oporavljao od bolesti u Dalmaciji i na Braču, kako po ljepoti, tako i po očekivanjima. Zapravo, tamno i nejasno, kao uvod, odjekuje i na kraju priče, dok se svjetlost prelama u prelijepim bojama i zvukovima u srednjem dijelu radnje. Taj san, iskorak prema sreći, ljepoti, iskonskom zovu prirode, u čovjeku stvara želju da dosegne ono neistraženo, ono iskonski željeno, da sanjano dosanja.

„Taj sjaj, to je čudesni strmi i zanjihani most po kome se čovek penje bez teže i bez granica. Pravo je čudo, pa ipak tako lako i tako jednostavno, to očekivanje sreće koje je već tu. Sve je jedno i jednako, na sve se može nasloniti, o sve odupreti, i sve služi kao odskočna daska za dalji lak i prirodan let. Sve te niže dodaje višem, tvrđe mekšem, i tamnije svetlijem. Svemu tome nema kraja, a početak je nepovratno zaboravljen.“

Misteriozni let u visine vrapca, postaje misteriozni odlazak čovjeka iz svakodnevnice, gdje ga guši, ubija, rasplinjuje stanje nepromijenjenosti. Let u visine je stremljenje ka boljem, drugačijem, posebnom, ka snovima, ka težnjama od kojih nikada ne odustajemo.

5. Zaključak

Andrićeve izuzetno teške životne (ne)prilike, posebno porodične i zdravstvene, sigurno su uzrok preovladavanja melanholije, pesimizma, introvertnosti, stradanja i ostalih tamnih strana života u književnom djelu. Većim dijelom Andrićev izbor u su negativne pojave, naličje ličnosti, bol i zlo u svijetu, trajnost patnje, dubina očaja, ispraznost i prolaznost života.
Ali Andrić nas njegovim životom i djelom navodi na zaključak da stvaralački duh svojom snagom može ojačati urušeno tijelo, da jedan boležljiv mladić iz porodice koja je izumrla od tuberkuloze, krećući se rubom zdravstvene provalije, koračajuči tankim konopom ponad životnog sunovrata, može isploviti i poletjeti neslućenim visinama, putom fenomenalne karakterizacije kompleksnih likova, suptilnog oslikavanja lica i naličja života, sublimacijom ljubavi za čovjeka sa svim slabostima i vrlinama. To će postati i ostati konstanta njegovog djela, koja je oslikana i kroz stil, antitetičkom strukturom rečenice, oslonjenom na antitezu, paradoks i antimetabolu.
“Sve je u delu”, rekao je sam Andrić, a mi nemamo razloga da mu ne vjerujemo.

Literatura:
1. Uloga stranih liječnika u razvitku zdravstvene kulture u Bosni i Hercegovini pod Austrijskom okupacijom, Beograd : ND za istoriju zdravst.kulture, 1970
2. Delo Ive Andrića u kontekstu evropske književnosti i kulture : zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa, Beograd : Zadužbina Ive Andrića 1981
3. Živkovic, Dragiša, Nekoliko stilskih odlika proze Ive Andrica; Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, sv. 1/1956., Novi Sad
4.. Leovac, Slavko, Pred delom Ive Andrica , Sarajevo: Izraz 1962.
5. Karaulac, Miroslav , Rani Andrić, Svjetlost Sarajevo; Beograd Prosveta, 1980.
6. Zbornik radova o Ivi Andricu, Beograd : SANU 1979.
7. Tragični motivi u Nemirima Ive Anriša, Pavle Blažek, Osijek, Zbornik radova sa mešunarodnog naučnog skupa, Zadužbina Ivo Andrić,1981.
8. Mladen Havelka, Medicinska psihologija, 2011;
9. Neđo Šipovac, Sve žene Ive Andrića; Večernje novosti, 2006.
10. Poreklo nobelovca Ive Andrića u svetlu novih saznanja; Novosti, 2003.
11. Predrag Matvejević: Staze, znakovi, osame; /www.libero.it/
12. Beatrice Bishop Berle: Emotional Factors and Tuberculosis; A critical review of the Literature, 1948.

(Objavljeno u časopisu NAPREDAK, god. V br. 18, 2011: 24-7)

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s