Đurđa Vukelić Rožić: Vrijeme berbe


djurdja

Topli, sunčan dan prosuo se moslavačkim seoskim dvorištem. Naoko besposlene, ugaženom travom motahu se jarebičaste i grahoraste kokoši a dva crna, golovrata pileta marljivo prekapahu natrule trijeske uokolo drvocjepa. Pjetlić hrvatske patuljaste kokoši neumorno je udvarao krupnoj koki zlatnog perja, a koja ga je zaobilazila i strpljivo ignorirala. Kuja se smirila u svojoj ukošenoj drvenoj kućici, prebacivši njušku preko praga. I mada se činilo da drijema, sve je bilo pod kontrolom. Čulo se roktanje svinje u toru, a guske su iznenada, pojavivši se iza staje, raširenih krila povremeno polijetajući s tla i s mnogo gakanja dojurile do velikog lavora podno lipe, s još vidljivim crvenim i bijelim trokutima. U njemu se žutilo zrnje kukuruza.

Pogled od bunara usred dvorišta pratio je kolni put u dubinu ravnice, sve do šume Kozjak a autoputom, koji se tristotinjak metara dalje, paralelno s putem uvukao u mirnoću provincije, jurile su raznobojne limuzine i autobusi. Odsjaj sunčeve svjetlosti na laku lima zaslijepio bi pogled. Malo poviše i iza autoputa a ispred slapova blagih obronaka Moslavačke gore povremeno bi projurio vlak, sada na istok, kasnije na zapad. Jeka klepeta točkova vagona čula se tek nakon što bi se gujavica vlaka odvukla s horizonta.

Iz kuhinje širio se miris cimeta, vanilije i oraha i nadmetao se s mirisom pečene guske i karmenadla iz pećnice velike zidane peći. Na željeznim tablama plotne pekli su se mlinci. Na klupi iza kuće, hrskajući traku toplog mlinca djevojčica je kamenčićem razbijala lješnjake a netko od odraslih, prolazeći, promrsio joj je zlaćanu kosu. Nekoliko članova obitelji okupilo se na starom imanju kako bi iz oranice izvadili krumpire, uredili nekoliko lijeha u vrtu, popravili ponešto i družili se s djedicom, kako su ga s mnogo ljubavi zvali. Osim toga, trebalo je poneko pile spremiti u ledenicu. Obično su to bili pilići koje bi kvočka dovela sa nekog tavana ili štaglja. Samonikli, šalio se starac. Djevojčica je trčkarala uzanim hodnikom između sjenika i staje sve do svinjca uokvirenog daskama, te kroz rupice koje su nastale ispadanjem otpiljenih grana, promatrala mamu krmaču i pozaspale ružičaste praščiće.

Kada su plug i kobila bili spremni, djedica je zazvao unučicu te su krenuli put krumpirišta. O berbi krumpira, u prošlosti, pričao joj je djed, ovisilo je kako će obitelj, pa i selo, prezimiti. Često puta ovisilo je i da li će preživjeti. Mnogo zdravih krumpira značilo je bolju ishranu za ljude i domaće životinje. Govorio joj je kako je krumpir preplovio ocean i stigao u Europu iz Južne Amerike, a kako su zbog oboljelih krumpira, Irci morali napuštati svoju zemlju te ploviti opet preko oceana, put Sjeverne Amerike. Sve ćeš ti to sresti u školici, samo marljivo uči, uzdisao bi. Dođu dani berbe svemu, pa tako i učenju.

Rahla crnica grijala je sitne, ružičaste tabane djevojčice. Što se zemlja više sušila, sivjela je, drobila se u prah i propadala između onih krupnijih grudica, još crnih od vlage. Polje s krumpirom bilo je odijeljeno od dvorišta ogradom od posivjelih letvi, koje, kao da su bile pijane, naslanjahu se jedna na drugu. Ili su polegle u koprive i visoku travu. Nad plotom svoje grane rasprostrla su stabla voćki – šljiva sa zrelim plodovima, odavno obrana trešnja s požutjelim lišćem te dvije visoke jabuke, nisko spuštenih i savijenih grana od tereta rumenog voća.

Nakon jutarnje rakijice, kosci, sve redom susjedi, otkosili su gustu, visoku travu i cimu krumpira i na vilama odnijeli je na rubove polja. Sada otkrivene, brazde prostirahu se poput zamrznutih valova s kakve razglednice. Zapravo, ličile su na veliku rifljaču koja skriva tisuće zrelih krumpira, ušuškanih u tople perine zemlje. Nije to bilo veliko polje i starac više nije prodavao krumpir. Brojna su djeca odavno otišla put gradova, imala svoju djecu. Živjeli su boljim životom od onoga što bi imali da su ostali s njim, bar se tako tješio. Nije bilo dovoljno zemlje za sve i nije bilo mehanizacije, a time ni zarade. Moralo se poći trbuhom za kruhom. No, ako je bila dobra godina, bilo je tu dovoljno krumpira za svu njegovu djecu.

Vijugave brazde penjahu se na malu uzbrdicu podno ceste. Vodeći sivozelenkastu kobilu, djevojčica je netremice promatrala neravno tlo pred sitnim, bosim stopalima, u strahu da ne stane na trn ili nešto što će joj povrijediti nožicu. Bojala se također, da će stara kobila teškim prvim desnim kopitom stati na njenu nogu. Ali nije. Nikada nikomu nije stala na nogu ta krupna i strpljiva kobila imenom Zora.

Čvrsto se držeći za plug, nesigurnim koracima, usana stisnutih mukom bezube starosti, drhtav od slabosti i zdravlja koje se predavalo, pogleda usmjerenog na oštricu pluga, djedica se držao za plug i slijedio kobilu i djevojčicu. Iza njegovih krhkih leđa, u rasporenoj brazdi rumenili se krupni, veliki, glatki krumpiri. Između njih bijelile su se prerezane polovice koje je dohvatila oštrica pluga. Krumpiri rasuti poput zvijezda Mliječne staze, pomisli dijete, vraćajući se poljem, promatrajući sjenu svoje ekipe kako prolazi tim sićušnim svemirom u svemiru.

Okretanje pri cesti i kratki odmor, gutljaj vina, iz staklene čaše kojom je bila pokrivena boca odložena u hladu visoke trave. Znanac na biciklu zastaje, pita kakva je berba a djedica se smiješi, teško dišući crvenih obraza, ponosno rukom pokazujući obilje. Znanac klima glavom i nastavlja svoj put a starca i dijete, pa i kobilu Zoru prene zvuk zvona s pčelinjaka. Bio je to snažan, dugo očekivan poziv na ručak. Oslobodiše kobilu i odvedoše je u hlad ispod oraha, da pase. Djevojčičin otac donio joj je kantu s upravo izvučenom vodom iz bunara. Družina se okupila oko lavoru na stolcu bez naslona pored bunara, kako bi oprali ruke. Jer, voda u koritu za blago, nije se smjela dirati. Okupivši se svako sa svog posla, krenuše put sitne kućice od hrastovih greda, pokleknule od vremena, vjetrova i suza. No radost doma i mirisi stola nikada ne bjehu slađima.

Svake je jeseni djedica govorio kako je to njegov zadnji krumpir, kako dogodine, bude li živ, neće više mučiti jadnu staru kobilu. Ali, bila je sramota tu, na toj plodnoj crnici, na zemlji koja obilno daruje i vraća ljubav i brigu, ne saditi krumpire, kukuruz i žito. Bila je sramota zapustiti zemlju, majku hraniteljicu. A kada bi došlo proljeće, stare bi kosti propupale baš kao i krošnje stabala što uokvirivahu mrke grede kućerka. Iz dubokog korijenja, iz stoljećima utkanih načina života i borbe za preživljavanje, potekla bi nova snaga i djedica bi uvijek nanovo sadio i sijao. Bilo je to jače od njega. Dobro osušen krumpir zatrapili bi zajedno s repom, ciklom i lukom.

Djevojčica se vratila u svoj grad. Djeca i unučad, posjećivali su djedicu svakoga vikenda, po dogovoru. A i tijekom tjedna, poneki automobil bi se navezao na šljivar pred njegovom kućicom. Navratio bi jedan od zetova ili sinova na službenom putu, jer auto cesta je bila tako blizu, bilo je to usput. Istina, najljepše je bilo kada su se svi okupljali u starom domu, ma kakav izgovor bio. A djedica je uporno smišljao nove i nove poslove kako bi okupio svoje brojno potomstvo, sretan da su eto tu, da su dobro, da se poštuju i pomažu. Osjećao je zov njihove majke koja ga čeka, tamo iza brijega s tri križa, no želio je ostati s njima još jedno kratko vrijeme, kako bi joj mogao prenijeti mnoge priče iz njihovih života a koje je morala propustiti. Koliko je već zapravo nema?

***

U mladom naselju na rubu industrijske zone velikog grada, troje djece djeda Martina, savila su svoja gnijezda. Bile su to kuće s nedovršenim prvim katom s visokim potkrovljem bez stolarije, zidovi uglavnom bez fasade. Gradilo se polako, iz godine u godinu, kako je to u životu radnika-doseljenika društvo dopuštalo. Već nekoliko izbornih godina, lokalni moćnici obećavali su naselju na napuštenim livadama telefone, kanalizaciju i vodovod. Djeca su provodila vrijeme u zajedničkoj igri i rječkanju na makadamskoj cesti naselja, ali i obližnjim šikarama i zaboravljenim poljima. Uglavnom mlade obitelji i one srednje generacije s još malom djecom, strahovali su od pojave poštara u neko neobično vrijeme. Zbog dostave telegrama. A kada bi se ipak pojavio dižući prašinu duž ulice svojim sporim i bučnim motorčićem, znali su da je netko od njih izgubio nekog svog, no još nekoliko trenutaka nitko nije znao tko. Tada bi utihnuo život na ulici, djeca bi prestajala s igrom, starci na klupama koji su djecu držali na oku, podigli bi nosove iz novina razmišljajući o braći i sestrama. U čije dvorište će uči pismonoša koji nosi samo telegrame, u kasno poslijepodne? Koga će zaviti u crno?

Te je jeseni, ubrzo nakon berbe krumpira, zlatna koliba djedova lijesa sa njegovim sitnim tijelom, lako položena u žutilo tvrde ilovače. Djevojčica se još dugo sjećala zvukova zvona s kapelice i tupih udaraca grumena zemlje što padahu po pokrovnoj dasci lijesa i nečijih jecaja. Dobrog djeda Martina na neki neobjašnjiv način više nije bilo. U muklom nerazumijevanju onoga što se događa i osjećaju bespomoćnosti željela je sakriti suze. Njen djed ne bi želio da ona plače! Te se sjetila onog pobjedonosnog trenutka punog radosti, osmijeha koji grije, onog snažnog pokreta ruke, koji u širokom luku ponosno pokazuje bogatu berbu, polje tople plodne zemlje prepune krupnih krumpira.

(Pohvaljena priča na konkursu AVLIJA 2012)

Đurđa Vukelić-Rožić rođena je 1956. god. u Hrvatskoj, u Vidrenjaku (općina Kutina). U Ivanić Gradu živi s prekidom, od 1964. Godine, od 1972-1978. godine studirala i radila u Chicagu, SAD. Diplomirala na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu 1994. godine.
Objavljuje humoreske, priče, aforizme, poeziju i haiku poeziju. Glavna i odgovorna urednica časopisa za haiku IRIS te zamjenica glavnog i odgovornog urednika Diogen pro cultura magazina za haiku. Do sada objavila devet naslova a uredila i prevela tridesetak zbornika i zbirki haiku poezije na engleski jezik. Za svoj rad primila niz nagrada i priznanja, između ostaloga i Nagradu za doprinos ugledu i promociji Zagrebačke županije u zemlji i svijetu god. 2012.

Advertisements