ZAVIT U ZAVIČAJ


Drago Štambuk, Coelacanth, biblioteka Poezija, Hrvatsko Društvo Pisaca, Zagreb 2012.

drago Štambuk
Koncem godine 2012., ugleda svjetlo dana toliko nošena zbirka pjesama, Coelacanth, biblioteka Poezija, Hrvatsko Društvo Pisaca, iz Štambukove pjesničke radionice, radionice vrsnoga majstora na glasu, kojemu je malo toga nepoznatoga unutar pjesničkih svjetova, pisane pjesničke riječi. Dr. Drago Štambuk, hematolog, diplomat, zastupao Republiku Hrvatsku u Velikoj Britaniji, Indiji, Japanu, i aktualno u Brazilu, pjesnik s toliko upečatljivim, osobnim biljegom obilježenih zbirki pjesama. Dugi je već niz godina, kako u rodnim Selcima na otoku Braću pokrenu pjesničku smotru Croatia Rediviva.
Ova nova zbirka, naslovljena je prema vrsti ribe, koja je jedan od prvi koraka prema vodozemcima. Ta i takva prijelazna forma obilježava i samu zbirku, od haiku, poetske proze, do slobodnog stiha, u zavičaj zavitih pjesama. Stilsko i sadržajno, prvica je svakoga kritičara, to prvo čitanje, čitalačko-vrijednosno gledanje, u potrazi za novim novotarijama, novicama, koje su se uvijek nudile i bivale česti radi gosti u Štambukovoj poeziji, asimilirajući se unutar riječi, odomaćivši se u strukturama pjesama, javljajući se iz njih glasom obiknuta domaćina.
Poezija pjesnika Štambuka svojevrsni ispitni mjeriteljski kriterij je, odvaga sama rasta, svakoga književnoga kritičara koji je se uzme, toliko toga, zahtjeva i traži od njega sama da bih joj mogao priči, spoznati je u svoj njenoj punini, punini te pjesničke oaze, iz zagledanosti u pjesme, zagleda se u sebe sama, za provjerit il’ odvagnut osobnu visinu, znalačku književno-kritičarsku težinu, doseg kritičarske pismenosti, jer poezija ova ište truda, odziv vrsnika, znalca, po mogućnosti i samoga pjesnika-kritičara, zbog svih tih finesa duše. Zapitan sam često nad njom, koliko mi je toga i jeli mi što promaklo. Teško joj je priči, i otići od nje tek s jednim čitanjem, i biti svoj na svome u spoznajnome svijetu poezije Drage Štambuka, u toj višeslojnosti otkrita bogatstva i punina riječi u svakom ponovnome iščitavanju, gdje čitanje ne počinje i ne završava u jednome danu, grubo je reći: Završava.- i nepotrebno, jer uopće ne završava, niti biva pomjerena, zametnuta u zakutak, knjiga tih i takvih pjesama, a i teško se daje od sebe drugima, svojevrsni je to pjesnički brevijar. Tko jednom uđe u poetski svijet Drage Štambuka, iz njega više ne izlazi nikada, ne zato što ne zna izlaz, što zaluta u riječima, stihovima, već suprot tomu orobljen bude svirom tih riječi, kao Odisejovi pratitelji između obale, i obale Štambukovoga škoja, obojeni neodoljivom plavom bojom Dalmacije, koja se u svom plavetnom toku mora i neba, ulijeva u krvotoke vena. Toliko je poetski prostora koji se nude za teoretske prosede, odmake, podcrta novog, neponovljivog u prvotnom izvoru izvornika, pjesnika.
Ova je knjiga pjesama kao mora vali rasla u naletima, obali, o obalu nutrine, čekajuće bjeline, otete crnobojnosti… životnim naplavima dobra i ne dobra… zaletima riječi… plimama i osekama, koje ocrtavaju sluteći uradak, pjesnički i prozni dnevnik, zarobljen koricama obalama, dana i noći. Već prvim uvidom slute se duševna stanja, zviraju iz riječi, ne kriju osjećaje, ne ostavljaju ih nedorečene, zorno su prenesena stanja duše pri pisanju, odajući nam pjesnika u po bijela svijeta, bjelosvjetskoga putnika, koji se u putovanjima najviše čuti svojim, pa i dok piše navigator je riječi, iskonski, istinski zaštićen oreolom tog svijeta, svijeta pređa, parti i naviga koracima mora, slijedeći njihove otiske stopa u moru.
Propitujući tematska i životna stanja, ta knjiga dalje zri i raste u nama. Pjesme su sve do jedne pa i one koje to u naslovu nisu, izronjene iz plaveti neba dotaknutoga morem, koštale, privezale se na svom vezu s one strane ruba neba, gdje se prešaptavaju nebesa i vode, ogovarajući u moru vale, ogovarajući na nebu oblake. Stranice ove knjige, svijetle svojom plavom otmjenošću. Ljepota je (ne) bijeg od sebe, koji je uslojen tim crtama iscrtan, crtama tog dodira. Nebo. More. Ljudi. Obale. Tkalački su stan pjesama. Sav zavit u zavičaj. Zavičaj. Nešto u što je zavita duša.
Nastavljajući svijetom, u svom životnome i pjesničkome život-hodu, nastaje se, dodomava novim domovima, što god im je bliže, tim je bliža i bol za zadomovinom. Useljavajući se u te dodomovine, u njih unosi kao svoje prijeko potrebne stvari, uz stvari osobne ljudske higijene, plemenite niti Dalmacije, u sva ta stvaralačka i ljudska tkanja. Malo je tko od Dalmacije plemenitije obojen i svojim pogledom vezan i dotaknut s cijelim svijetom, cjelosvjetski, s tolikom ljubavlju, ljubavlju kakvom je Matoš volio Hrvatsku, ljubav je to onih koji stalno odlaze, iz domovine, a domovina iz njih nikada.
Svi su ovi stihovi svojevrsni ovjeritelji te ljubavi, u doticajima s drugim krajevima i ljudima, u usporedbama, tek se sagledava i vidi, sva ta ljepota kraja, zemlje iz koje je stvoren, izemljen, a koja čeka, da izrastu koraci, u povratku dolaznika, iz (ne) tako daleke jučerašnjosti odlaznika. Daljine izoštravaju osjećajnosti materinskog jezika, kao u valovima, u vodama, kopači zlata, zagrabljeno grumenje, ispirući ga stranjskim riječima, gdje on uz njih, s njima uzvrh, povrh, blista u sjaju sinehija.
Tuđi svijet, nastavak dodomovina udomljenoga, pjesma pulsira tako osobito, zatočenika usudarenog sa samim sobom, zagledanoga u nutrinu sebe. Jezik roda u sujezičju, muskulozniji je, izbrušeniji, gledan iz te daleke, udaljene točke gledanja, točke koja čeka pjesmu, točke koja provocira bjelinu namećući se kao ishodište, zavičaja i njega, ispod plašta domovine, traže se u spajanju razdvojene obitelji, do onog trajnoga spaja ih pjesma, pjesme su te bačeni pojas za spašavanje duše. Poetski prostori kroz koje se kreče, pjesničke bjeline popunjava bjelosvjetskim morima, kopnima, nogostupima, pod tuđim nebima, iznad svakoga od njih čuti se Dalmacija, Hrvatska. Svjetlost sjaji smišljenošću kroz sve stihove.
Poezija pjesnika Drage Štambuka, poezija je, kakva treba biti poezija.

Nikola Šimić Tonin

Advertisements