Jasmina Hanjalić: ŽENA


žena

Dok pijani muž davi me grubim rukama
udišem bez gađenja kariozni smrad,

dok me siluje na stolu armada
uspavankom tješim izbezumljenog sina,

dok me bičem šibaju pred svima,
vatrom pale brže no zrelo žito,

mogu prstima modru glinu da drobim,
kopam grob svojoj djeci i busenje jedem,

upijem boli koliko i pustinja kiše,
uronim u zemlju ili dišem u vodi,

željezom okujem naborano čelo,
snene usne glibom razmazujem,

izvadim svoje oči i razrovanu matericu,
izlomim sitne koščice i naložim vatru,

jer muza sam stradanja i boli,
od prapočetka označena hodim.

(IZ zbirke pjesama “SVE U JEDNOM JEDNO U SVEMU”)

Advertisements