Priče kojima potpuno vjerujemo


 

skupljači

( Prikaz knjige „Skupljači jesenjeg lišća“ Branke M. Kasalović,  Svet knjige, 2013.) 

Zbirka kratkih priča „Skupljači jesenjeg lišća“, prvijenac,  predstavljaju živopisan ćilim satkan u raskošne šare Prištinsko – Kosovskog miljea. Nema na njemu klišeiziranih crnobijelih boja na koje  je ovdašnji čitaoc naviknut pri spominjanjanju tog dijela regije. Naprotiv! Osnovna odrednica ove proze je ljubav u svim bojama, a prije svega prema životu i ljudima. Ljubav je smisao i cilj, ali i tragedija (posebno dat kroz lik Ane). S druge strane predrasude, navike i licemjerje jesu neizbježni kukolj naših života. 

Ljubavlju i nostalgijom oslikane su sjećanja na gradske ulice Prištine, naselja, parkove, fontane. To je bio grad mladosti, računara, muzike, radiostanica, grad koji širi  mirise, toplinu, ali i pošasti, kao i u bilo kojoj drugoj sredini. Autorica iznad svega voli taj i takav grad.

Snažno i nepokolebivo, Branka Kasalović postupno ulazi u obračun s epskim  kolektivizmom: „Tako sam, jednom, izgovorila da ću se, kada isteramo Šiptare, useliti u baš ovu kuću, pokazujući na jednu zapuštenu vilu.“. Time nam šalje poruku da kroz lupu pravednosti, prije svega moramo pogledati sebe.  Zbog čežnje i intimnog, nenadoknadivog gubitka svijeta svoje mladosti i prijatelja, bespoštedno ruši iluzije nadrastajući i samu sebe.

Izvrnuvši sve svoje džepove, ove priče postaju svojevrstan oproštaj od „izgubljenog grada“. Kao osoba kišnog doba i noći,  autorica s bolom priznaje da nema zaborava, niti za nju, niti za mnoga buduća pokoljenja. Frazeologija pomirenja, u „deja vu“ fenomenu, propada kroz istinu. Njen grad više nije njen, u njemu ne može biti ono što jeste. Zato ga se svjesno odriče, a zajedno s njim i svijeta koji postoji još samo u uspomenama. I u ovim pričama. Branka porazno priznaje da zidove koje su ljudi stavili oko sebe ništa neće ukloniti, i ta nepokolebiva kosovska istina, bez imalo politikanstva,  mjerena je samo emocijom, tačnije njenom esencijom.

Ali, Branka Kasalović ide dalje od toga. Na raspelo stavlja ono najvrednije, svoje poštovano i voljeno porijeklo, babu Nilku.  „Nisu svi isti“ pobuna je protiv babinog izjednačavanja i svođenja ljudskog  roda u grupne odrednice: „Iz užasa i nemoći rađala se najotrovnija mržnja u koju su se zakopavali“. Nisu svi ljudi isti, ista je mržnja, kaže ona koja ne zna  mrziti – Branka. Ona koja voli čovjeka, voli život i slobodu, iako je „samo nebo slobodno“. Zato, ove priče predstavljaju svojevrsnu poemu o slobodi, ali istovremeno i njezin epitaf. Ako smo svi ljudi, zašto smo toliko neljudi, pita se autorica, nudeći dva odgovora, jer apsolutna istina ne postoji.

Tvrdi da želi ostati  „drvo koje cvate“. Dolaskom zrelosti buntovnu mladost i idealizam smjenjuje niska kompromisa.  Svoj bijeg od snova i izdaju principa izjednačava sa nestankom jedne epohe i njemu pripadajućeg geografskog pojma. Ona kopa ispod kože, ne štedeći ni sebe ni druge, pokazujući i bore i pore. Oronulost grada i „jeftina garderoba ućebana i izbledela od nošenja“ je parafraza potrošenog života, hrabro i pošteno podastirući stvarnost, secirajući je na tanke slojeve. „Onda kad sam imala snove“ kaže autorica, nije imala ono što ima sada. Sučeljavajući materijalno i duhovno, u konačnici, ono što vidimo za nju je manjeznačno.

Čitaoc duboko vjeruje Branki Kasalović, jer ona progovara jezikom čista srca,  pri  tome strasno i bespoštedno se dajući. Ona, poput  minijature sove, proniče mistiku noći, ima izoštrena čula za pravednost, nečujan let i borbu za opstanak. Poetski, lirski, metaforički, asocijativno, umjetnički senzibilno, na par mjesta psihoanalitički,   podastire svoju intimu, od djetinjih do zrelih nedoumica. Možebiti da će neko tome naći mane?! No, zato veoma dojmljivo slika svoj unutarnji plač za izgubljenim dragim ljudima, iako zna da „nerečeno, baš kao i sve rečeno, mora jednom proći“. Jednako zahtjevno očekuje eho kod čitaoca, obraća mu se direktno, kao što se u formi monologa obraća voljenom, tragično stradalom ocu. Zapis je to ranjene dječije duše, koji se čuva i u zrelom dobu.

Zahvaljujući modernom ritmu neobuzdanog i bogatog poetskog izraza, čitaoc  osjeća autoričine damare, samoću, nametnuti etos i ukroćeni eros. Pružajući otpor licemjerju ona rasparčava id,  ego i superego.  Iako neprestano koketirajući sa tanatosom (posebno kroz likove prijatelja narkomana), eros pobjeđuje.

Medijacijom i temporalizacijom djelo smještamo baš tu, odmah pored epicentra još uvijek trusnog područja, sa tek malo odmaklom vremenskom distancom od rata.  Ta činjenica autoricu izdiže na pijedestal, jer njenoj zbirci imanentna je hrabrost i pošteno pečatenje svog vremena i rodne grude, prevođenjem epskog u lirsko. Ne negdje tamo daleko, ne negdje u prošlosti!

Život je drugačija priča, a ova zbirka je priča kojoj potpuno vjerujemo, pa i o onom o čemu uglavnom ćutimo, baš tako i nikako drugačije, kao što kaže sama autorica, Branka M. Kasalović.

Jasmina Hanjalić

Advertisements

2 comments

  1. прочитао сам приказ књиге кратких прича – првенца “Скупљачи јесењег лишћа” Бранке М. Касаловић, и из пера др Јасмине Хањалић, и могу похвалити њен рад. Иако нисам погледао књигу као читалац, стекао сам утисак да се ради о аутору који зна шта хоће поручити својим читаоцима… допада ми се! 🙂

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s