MELIKA SALIHBEG BOSNAWI: TRI NIŠANA


indeksiraj
(Uz obljetnice smrti tri muslimanske književnice:
Nafije Sarajlić (1893-1970)
Habibe Stočević (1854-1890)
Umihane Čuvidine (1795-1870))

Bojim se da kasnim. Dženaze su davno
minule, a do mene tek dopiru mirisi oslobođenih
duša. Bože, hoću li ikada stići na vrijeme? Minule
su dženaze, i nije na žensku da ih sustiže. A i kako
bih? Mezari, osim ovog možda svježijeg na
Barama, davno su se poravnali. Onaj na Hridu, i
onaj još dalji, u Carigradu. Kasno je da ih sad
oblijećem. A mogla sam, da sam samo malo prije
znala, stići na vrijeme. Da sam išla utrtom stazom,
ili da se nisu stidjeli da me njom upute, ili da su
htjeli, ili da su znali… Ali kud bi me odvelo to
gonetanje! Možda je baš ovo pravo vrijeme, i
moje vrijeme. Sjedim, zato, zamišljajući. Kroz
okruglinu ovog desetljeća hiljadu devetsto
osamdesete pune godine prozirem magline
sjećanja. Ne moga, već onog koje mi sačuvaše
knjige. Godine i knjige.
Uspinjem se polako i umorno, ali sa i samoj
mi čudnom upornošću, uzvodno, duž rijeke, put
izvoru, nazirući tamo s desna visoki Hrid i na
njemu Umihanu Ćuvidinu, ostavljajuć’ za leđima,
s lijeva, Bare, još uvijek otvorenu ranu na zemljinu
šaru (i u mome srcu), i na njima Nafiju
Sarajlićevu, i negdje naprijed, naprijed ka istoku
još zagrcnuto sjećanje na nedavni posjet Stambolu
i u njemu Habibu Stočevićku. Probijem se tako
kroz vrijeme. Prolaze pored mene, redom, tri
dženaze. Mirišu oslobođene duše. Gledam kako
se iz vremena, jedan po jedan, uzdižu tri bašluka,
tri sudbine k'o tri nadgrobna kamena, tri male
knjige k'o tri okrugle halke na vratima kroz koja
sam i sama morala da uđem. One hiljadu devetsto
i sedamdesete, godine moga književnog početka i
Nafijina životnog kraja. Kao da je bilo jučer.
Samo jedno desetljeće, samo kao jedan korak u
jučer.

NAFIJA SARAJLIĆ. U istome ovom mom
rodnom gradu 1893. rođena u kući Avdage
Hadžikarića, čovjeka koji je u imperativu Slova
vjere glede traženja znanja jednako za svakog
Božijeg roba našao snagu, školujuć’ pet kćeri, u
borbi protiv sablazni čaršijskog ogovaranja. Ta
dva jaka oslonca, pravilno poimanje Vjerozakona,
koji samo neznatno i samo u ritualu razlikuje
dužnosti i prava muškaraca i žena, i pravilna
primjena tog zakona u liku oca-pedagoga dali su
prve poticaje i prva ohrabrenja. Kao svršena
učiteljica, Nafija Hadžikarić, kasnije Sarajlić,
posjedovala je intelektualizam koji u njeno doba,
zacijelo, nije zaostajao za ovim diplomiranim u
današnjim vremenima. No, biljeg intelektualca
Nafija nije nosila samo svjedodžbom učiteljskog
obrazovanja.
Pojavom Tema, kratkih književnih zapisa u
Zemanu i Biseru javila se i je u našoj literaturi i prva
Muslimanka prozni pisac. Ali ne i ženska proza.
Jedrom i britkom mišlju intelektualca-pisca
zasjenila je Nafija Sarajlić namah većinu svojih
suvremenika. Početak je stoljeća. Do djevojčina
doma i intelekta dospijevaju u valovima i
opojnošću dalekog, novog i boljeg vijesti iz
«kulturnog svijeta». A ovom se žurilo, kao i Nafiji,
pred čijim očima je drijemala još neosviješćena
sarajevska čaršija. I Nafija je, kao i taj daleki svijet
kulture i napretka, bila budna i žurna. Ne sluteć’
još u tom času da neće dugo ni ta njena književna
ni ta tamo-svjetska žurba. Ili bar da neće na
dobro. Uskoro će svjetska historija zabilježiti prvi
sveopći rat, a književna historija posljednju od
Nafijinih Tema.
U svom kratkom književnom radnom
vijeku, u periodu od 1912. do 1918. kada
objavljuje u pomenutim časopisima, ova naša žena
znatiželjna duha i slobodna, ženskim kompleksom
nesputana, pera bilježi neuobičajeno modernom
sintaksom, tematikom i mišlju crtice iz života
njena vremena. Blagom ironijom istinskog
intelektualca i vizionarstvom nadarena pisca koji
ne sanjari, ne dotrajava, već se buni i upozorava.
«Čovjek ne miruje!» – primjećuje Nafija u svom
zapisu «Jedan čas». «I zrak savladava da mu
prenosi glase po svijetu, diže se u oblake i iz visina
prijeti s ratujućim flotama jakom neprijatelju na
mir, a slabijem na posluh.» Juri taj «kulturan
svijet» željeznicama, morima, nebesima, piše ona,
dok u njenoj kasabi, u isti mah, prolazi jedan
beskrajno dug čas slomljene volje osiromašena
djevojčeta, zarazne tjeskobe zanatlije koji ulud
izgléda svoga kupca, komociji sviknuta mala
trgovca, ututanj prolazi jedan čas hodžine dosade
bez šale ili zapisa, i još više ututanj prolazi jedan
čas dokolici više no radu sklona njena školovanog
sugrađanina. «Pa će možda i nas ćuškati nogama,
ako već jednom ne pokrenemo mašinerije svoga
života, koje dugo hrđaju zapuštene, razbataljene i
koje će sve više hrđati, ako se s malo truda i volje
ne priprave na kretanje.
Nemamo brzih odluka…
A na njih čeka samo jedan čas.»
Bila je Nafija, u svom sedamdeset-sedmogodišnjem
životnom vijeku svjedokom buđenja
tog njenog uspavanog, letargičnog sugrađanina i
zemljaka, ali začudo, uporedo sa tim buđenjem na
koje je pozivala svojim Temama gasla je njena
vlastita književna poruka. Iz kojih li razloga, zbog
kojeg ljudskog ili sudbinskog «hira»? Da li zato što
je ova inteligentna književnica tako brzo postala
svjedokom kuda je odvela pretjerana užurbanost i
budnost «kulturna čovjeka» u dva skora Svjetska
rata, što je istom onom sposobnošću prodornog
zapažanja otkrila kako zajedno s tom hitnjom za
neodložnim poslovima ta svjetina «žurnija u misli,
nego što su to brza vozila pod njom», sapinjući
zemlju i gospodareći njom, dopušta da je ista ta
žurba i samu proguta? Da li je moglo
intelektualnom i književnom Nafijinom instinktu
izmaći, u toj opijenosti novim, bržim … prijeteće
zaboravljanje onoga što je to duša? Je li mogla ne
naslutiti da ću ja pola stoljeća iza njenih Tema
zapisivati neurotičnu prozu tipičnog mladog
čovjeka ovoga doba. I kao što je ona pozivala
nekoć na žurbu, s pravom budući uspavanu misao
i volju Bošnjaka njena mladalačkog doba, tako i ja
s pravom žudim danas jedan trenutak počinka. Ali
nije na umjetnosti da traži pravu mjeru života.
Zlatna je sredina posao mudrih i filozofa. Njeno
je da traži ono još moguće iznad života, i ono
najviše od života.
Ili je Nafijina književna sudbina bila žrtvom
sudbine udate žene i majke kojoj umire prva
kćerka. Ne bi li bila odveć uprošćena
sociologiziranja o ženi-piscu, muslimanskoj ženipiscu,
majci-piscu. Ta sudbina ne razlikuje se
mnogo od sudbine mojih suvremenica, štoviše
ova je još teža za dodatni atribut zaposlene žene i
majke i pisca. Hoćemo li naslutiti razloge
preranog Nafijina književnog umiranja u priči
«Mlijeko» njena muža, književnika Šemsudina
Sarajlića? No, skrovite su i odveć časne niti
intimnih sudbina da bi ih se drznula olahko
raspredati ova moja prigodna podsjećanja. Nešto
je ipak iz tog Nafijina književnog života ostalo što
me jako tišti. Jedna smrt koja ne mora i ne bi
smjela da se događa. Od tih davnih godina 1918.
kada se zbog rata odlaže predviđeno tiskanje
Nafijinih Tema u izdanju Bekira Kalajdžića u
Mostaru ova naša prva Muslimanka-žena-prozni
pisac ostala je sve do danas bez svoga izdavača.
Jedan raritetni svezak od dvadesetak Tema čeka
nekog svoga književnog historika. A ovi su kao
kopači zlata. Ispirajući zemlju ni sami još uvijek
ne slute koliki će i kako sjajan grumen zlata naći u
talogu svojih sita. Mnijem da će se jednog dana
jedan od njih, i s njim jedan izdavač, i s njima
čitava naša literatura, obogatiti sjajnim, mada
omanjim, grumenom dragocijenog metala što
nam ga je ostavila, tiho i nenametljivo umrijevši
godine 1970, tu među nama, Nafija Sarajlićeva.
Moram krenuti dalje. Napustiti u vremenu
ovaj bijeli nišan koji mi se prvi ispriječio na stazi
put izvora. Deset godina, odveć svjež humak da
bi utonuo u mrak zaborava. I tješi me misao da je
ovo doba budnih, šansa «kulturna čovjeka».
Pružam korak još dalje u vrijeme, devet koraka
naprijed u tu bašču, devet desetljeća, sve tamo do
1890.

HABIBA STOČEVIĆ. Godine 1845. u
Stocu obradovala je svojim dolaskom na svijet oca
Ali-pašu Rizvanbegovića Stočevića. Istog onog
Ali-pašu sudionika i svjedoka burne historije
Bosne i devetnaestog stoljeća, kojeg već pozna
naša školska i historijska naobrazba. Ali i istog
onog Ali-pašu Rizvanbegovića Stočevića koji
obilazi oglavačku tekiju šejha Abdurrahmâna
Sirrije dajući dokaze posluha uzorna mûrida. Ali
kojeg ne poznaje, na žalost, naša književna ni
filozofska enciklopedika. Moja ruka i u ovom
trenutku teško odolijeva da se ne povede za mišlju
ovog mistika i pjesnika koji je u kulturnim
sredinama Istoka bio poznat i cijenjen još prije
više od jednog stoljeća.
Životna i književna sudbina ove kćeri
slavnog oca prijeporna karaktera nudi mi više
mogućnosti zamišljaja no pouzdanih obavještenja.
Nakon smrti Ali-paše, saznajem iz Isakovićeva
Biserja, a ovaj od Savfet-bega Bašagića, progonjena
obitelj sklanja se, zajedno sa Habibom, najprije u
Sarajevo, a potom u sjenu carigradskih minareta.
Pišu da je iza ove pjesnikinje, koju evo rišem kroz
gust jašmak što ga je preko nje prebacilo vrijeme i
ljudski nemar, ostao čitav Dîwan spjevan na
turskom jeziku. Sve što je doteklo do mene iz te
zbirke iskićenih djevojačkih stihova jest jedan
jedini Gazel iz pomenuta Biserja. Habiba Stočević
pripada onom još nesagledanom mnoštvu naših
pjesnika orijentalnog jezičkog izraza do čijeg djela
dolazimo samo milošću institutâ ili pojedinačnih
jezičkih stručnjaka. Sa kakvom zavišću gledam u
one bejtove – kućice od dva stiha, forme
orijentalnog pjesništva, uspijevajući samo da
vlastitim pjesničkim titrajem gonetam njihovu
sadržinu i zvučanje iz začudne likovnosti grafije
arapskog pisma. Hoće li uvijek biti tako? Da je
malo orijentalista-pjesnika i još manje pjesnikaorijentalista.
Pamtim samo Musu Čazima Ćatića i
Mirzu-Savfeta koji su sretno spojili u svome peru
biće pjesnika i umješnost poznavaoca orijentalnih
jezika. Ili će pjesnici i znalci odlučiti zajedno
skloniti tu branu iza koje će oslobođeno poteći
obilje voda koje poznajemo uglavnom još samo
zbirnim imenom – književnost Muslimana BiH na
orijentalnim jezicima. Kako inače da saznam o čemu
je još i kako je još pjevala Habiba Stočević u
svome Divanu, osim ovog lamenta prevarena
djevojčeta odbjeglog u svijet iz stolačkih avlija.
Moja je želja za znanjem jača od svakog sarkazma.
Što ne bih bila spremna učiniti da mi i ovaj nišan
zablista u svoj svojoj bjelini koju mi skriva, u
ovom mom zamišljenom putu kroz vrijeme,
nepočupan korov i trava, slobodno ničući oko
Habibina bašluka već punih devedeset godina.
Moram u istoj ovoj okrugloj godini još koji
korak dalje. Sto i deset godina dublje u vrijeme
kada su istim ovim sarajevskim sokacima, kojima
je, kako piše jedan bešćutan novinar, napokon
odzvonilo, odjekivale djevojačke pjesme i zakletve
na vjernost mladića pred pohode u vojne.
Nazirem kroz te slike stidljivih sjećanja jedan
nišan, bijel nišan sa sitnim bojažljivim slovima:

UMIHANA ČUVIDINA. Prva pjesnikinja
Muslimanka na našem jeziku. Rođena oko 1795. u
Sarajevu, na Hridu, i položena u grob na istom
tom Hridu 1870. godine proživjela je Umihana
svoj sedamdesetpetogodišnji djevojački život.
Pjevajući i tugujući, vjerna uspomeni zaručnika
Muje Čamdži-bajraktara, poginulog u boju pod
Loznicom. Taj boj i skrita ljubav stidna djevojčeta
bili su ono nadahnuće po kojem je Umihana
Čuvidina ušla u književnost naših naroda. Obrazli,
kako je to bilo svojstveno talentiranom duhu
našeg narodnog pjevača.
Ni ova pjesnikinja, ni njena jedino joj sa
izvjesnošću atribuirana pjesma «Sarajlije idu na
vojsku protiv Srbije» (1813) ne dijele sudbinu
njenih literarnih nasljednica o kojima sam maločas
govorila. Umihana, svojim alhamijado-književnim
začetkom u povijesti naše literature međ’ ženama,
probudila je zanimanje većeg broja književnih
historika. Ne treba mi, pred ovim bijelim i
svijetlim kamenom pod gajem na Hridu, dok
gledam kako i danas, k'o Umihana nekad,
proleprša treperavo i stidno neka djevojačka
pjesma na ustima, ne treba mi ni da žalim niti da
se nadam. Bar u pogledu mjesta Umihane
Čuvidine među spomenicima književnih
prvijenaca bez čijeg traga u vremenu ne bi tako
slobodno treperila riječju i pjesmom ni moja
današnja duša.
Vrijeme je da završim put. Kad bi putu bilo
kraja, i kad bi meni bilo dosta putovanja! Jer,
hodajući kroz ovih sto i deset godina, s lijeva i s
desna jedne rijeke života i bezbroja književnih
rukavaca promicale su pored mene nevidljive ali
po mirisu prepoznatljive dženaze tolikih mojih
bezimenih prethodnica. Među njima jedna koja i
moju savjest pritiska. Vraćam se da ga podignem,
taj zakašnjeli bašluk kada više nema ni groba, a na
njem, vidim odjednom, sama svojom rukom
ispisuje svoje ime moja nana Ćerima. I ispod
imena ona tri stiha, jedina koja pamtim sa njenih
usta i koja sam već tada slušala da pjevaju kao
narodna. Tri zapamćena stiha moje nane,
Trebinjke Ćerime Karamehmedović, iz tužaljke
koju je spjevala očekujuć’ nevoljene svate
konjičkog udovca, bega Prohića.
Moj pendžeru, moj grki čemeru
Slađi si mi bio od šećera
A sad si mi grči od čemera
Pričala mi je, o nepouzdana pameti djeteta,
da to nije bila jedina ali jest’ bila posljednja pjesma
koju je spjevala.
Sad kad sam ipak već pri kraju puta iznenadi
me vlastita misao – možda sam i krenula na ovo
putovanje iz ranije neslućenog osjećanja duga
prema onoj koja mi je bila i najbliža. U kojim li se
dubinama naših duša začinje svaki naš korak. O
izgubljena u Vremenu, tužna, plemenita moja
nana Ćerima! Jedna od ko zna kolikog broja žena13
pjesnikinja koje, budući bez svoga pismena,
nikada neće zabilježiti ni jedna književna historija.
Eto dokaza da prava historija nije ona koja se
zapisuje već ona koja se krije u zakucima naših
sjećanja da bi ko zna kada i kojim povodom iznila
iz nas ko nov nišan, ko usklik, ko pjesma. Da
stane uz bok ova tri, i ne samo u povodu
obljetnica.

(Ovaj tekst objavljen je pod prezimenom Salihbegović, i pod
uredničkim naslovom TRI SUDBINE, u reviji ODJEK, br. 19,
oktobra 1980, zahvaljujući isključivo njenom glavnom uredniku,
gosp. Čedi Kisiću, koji se drznuo na to usprkos političke odmazde
koja je upravo bila lansirana protiv ovog autora).

Preuzeto sa http://www.bosnawi.ba

Advertisements