Sande Dodevski: NOĆ NA ORIZOVOM POLJU


OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Prije nego što će odseliti, Turci-čivčije smjestiše nekako oriz. Kasno, skoro u ponoć!
Osvijetliše potom razbuktalom vatrom vršalicu i bijele džakove u vrhu njenog rasklimatanog kućišta, a onda jedan od njih ode da po mraku traži lubenicu.
Ostali opkoliše vatru, čučnuše uz nju. Strana prema rijeci ostade im pregledna i čista. Na ostalim stranama bjehu ili topole, ili vrbe, ili rakite, a iza njih livade i požnjeveno orizovo polje…
U tom pravcu ode i Turčin koje je krenuo po lubenicu.
Kada je donio, ne čekajući, rasjekao je krivim nožem, nasmijan, i zubi su mu se zabijeljeli ispod čekinjaste brade. Jedan drugi nož za to vrijeme poletio je kroz vazduh i zario se vrhom sječiva u obližnje vrbovo deblo. Zavibrirao je u njegovoj kori.
Ćutke su nakon toga jeli lubenicu izbacujući košpice u vatru. U vatri se gomilao žar. Na njenom odsjaju zarila im su se lica, a otežalo zrelo klasje do kraja nepožnjevenog oriza , glasno šumjelo na vjetru. Od tog se vjetra povijao plamen vatre i prljio travu koja je na svijetlosti gubila svoju prethodno zelenu boju postajući skoro crna! Zatim su, preglasno govoreći, svi strasno pušili i bili snuždeni i istovremeno živahno čili po svojoj vanjštini; jednako kao i svi drugi ljudi, i oni bjehu iz trenutka u trenutak poražavani, sve dok se u cijelosti nisu pomirili… Kda se u vatri nagomila žar, tada kao da se i jutro zabjelasa na istoku! Riječ z o r a – izgovorena sa zebnjom – čudno im je zvučala. Pomisao na odlazak i selidbu, i na tragove koje će ostaviti iza sebe na pijesku kraj rijeke – još im je čudnije djelovala! Čak ih je pomalo i plašila.
Za to vrijeme, iako nevidljiv, bačeni nož je i dalje drhturio u vrbovoj ispucaloj kori. Turčin koji ga je bacio, snužden kraj vatre, bio je posve zaboravio na njega. Ne razmišljajući o njemu, bio je spreman da ne preže ni od ostalih zabrana ne krijući pri tom kako su mu tajnovitosti u podsvijesti svih želja; radovao se na svoj prastari način i to nije krio od ostalih. Okupljenom društvu čivčija ništa nije govorio, a oni sami kao da nisu željeli da ga bilo šta pitaju.
Izdvojen i sam u krugu oko vatre, taj je Turčin ličio na izgubljenu nanulu u opustjelom sokaku nad čijom su kaldrmom odzvanjali mukli udarci nevidljivih drvenih potpetica iznad kojih se , zamišljena, nazirala još samo šuštava, bijela svila…
Bacivši nož u naletu svog unutrašnjeg bola i kod pomisli na bijelu svilu, tiho se u sebi pitao: – A koliko još do Plovdiva i Jedrena, koliko još?! …
Usamljen i slomljen u duši, gledao je okupljene čivčije i vidio ih kao poredane apotekarske flašice – skroz naskroz providne pred zoru!
Na drugi pomen riječi zora i vatra zgasnu. Na njenom zgarištu zabijelje se pepeo kao u doba zimskih večeri. Uz to, zaboravljeni, u pepelu ostadoše zapretani mladi krompiri. Predugo sjedenje uz vatru remetilo je red stvari na najmanje željen način; znao je to Turčin sa nožem, ali mu je bilo mrsko da i o tome misli. Izgovorio je u sebi, nekoliko puta, još samo riječ „zelembać“ pripomažući se njome u svom bolu, a onda mu je pred očima iskrsla slika orizovog polja pod maglom i snijegom. Samome sebi zaliči na čovjeka ranjenog i zavjerenički napuštenog u boju kod C e r s k e ! Samo što urlikom ne zausti da se oglasi: „ … Ne-eee! Ničime to nisam zaslužio!“
Iako neizgovorene, riječi su se prolomile nad pepelištem, ali su se u njegovoj svijesti na poprištu bitke i dalje vršila hladnokrvna ubistva i njemu su se opet potkradale one ranije izgovorene: – A, koliko još do zvijezda? Koliko još?!…
Kada je trebalo da utovare preostale džakove i da krenu plavim kamionom, čivčije ga nagovarahu da zaboravi na bol pokazujući mu bijel riječni pijesak i uzvrpoljeno sunce na izgrevu – onamo kuda ih je i inače vodio seobeni put, ali se njemu nije odlazilo. Nije htio da ode sa rijeke i orizovog polja!
-Ako, i kada odem – govorio je – nestaće sve ove stare vrbe, ali će na njihovom mjestu izrasti
neke druge, nove vrbe, a moj će bačeni nož i u njihovoj kori nevidljivo vibrirati…!

Herceg-Novi, 1992/93.godine.

Sande Dodevski rodjen u s. Jačince – Kumanovo l947. godine.
Nakon završetka vojnopomorske škole vanredbo studirao i diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Banjaluci, a potom i na Filozofskom fakultetu u Zadru na odsjeku jugoslovenska književnost – filozofija…
Objavio zbirku kratkih priča »Kamen iz reke«. Dobitnik je Andrićeve nagrade za kratku priču, nagrade časopisa »Život«, lista »Pobjeda« i specijalne nagrade za putopis u Frankfurtu…
Objavljivao aktivno u »Stvaranju«, »Mostovima«, Doclei« i »CKL-u«…
Bavi se bibliotečkom djelatnošću i prevodilačkim radom. (Sa makedonskog na sve »novonastale« jezike i obrnuto.)
Član je Matice crnogorske od njenog osnivanja.
Živio u Herceg-Novom, a trenutno u Đenoviću.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s