Simon Karadžinski


OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Tko natjerava preko rijeke, jutros rano, vlaške ovce sa Kalin Kamen-planine?
Sve odreda karabašaste, gomilaju se ispred Velikog pregazišta, a jesenje magleno nebo samo što se nije spustilo nad rijekom. Nenaviknute na polje, čitavu jednu vječnost stoje na peščanoj utrini nasuprot zasjenjenoj vodi, gledaju je i kao da se opiru nečijoj želji da u nju zagaze!
Za to vrijeme – odnekud sa zapada i iz pravca Makrešanskih ridova, sredinom neba prolijeću divlje guske. Njihovo turobno kliktanje odzvanja čak dolje do Guskarnika – onamo gdje se okupljaju zadrugari…
Hoće li posustati u svom letu i popadati u mlada žita na njivama u dnu Sredorijeka, ili će im klinasti stroj jata skrenuti na neku drugu stranu? Hoće li – ako tako nastave da lete – stići tamo gdje će im biti bolje?!
Sve je moguće u kratkom jesenjem danu i zadrugari to znaju, ali se ne zamajavaju da i o tome misle, pošto im je sve drugo preče. Ipak, neće slijetjeti. Možda će se to dogoditi nekom drugom jatu, kasnije kada rijeka zaledi. Ovo sadašnje što im leti nad glavama do tada će biti tko zna gdje…
_jato
A trepetljike, njih dvanaest na broju, oborene, leže u mulju i pijesku na ivici pomjerenog riječnog korita. Ispod naslaga pijeska naziru im se srebrenkasta debla, štrči još poneka ogoljena grana zabodena u nebo i Simon Karadžinski misli da je to djelo dostojno sažaljenja, djelo nečastivih sila, jer trepetljike valja izvlačiti iz rijeke…
I dok se lugar bude šetkao okolo sa praznim markerom u ruci, rijeka može još dvaput doteći i trepetljike posve zatrpati.
Na kraju, zabrinut, kaže: „ Sjenka će zbog njih na moju uspomenu pasti!“ Zatim dodaje: „ Ovome nema kraja…!“
Najposlije, iako neočekivan, pojavi se odnekud agronom Donča. Dolazio je usporenim hodom, pomalo se gegajući , a iz džepa mu je virila presavijena „Nova Makedonija“… I njegovi zubi – preklopljeni gornji sjekutići – smijali su se nečemu: ne ljudskom naporu da se opstane, već nekoj drugoj, sasvim, sasvim bezazlenoj stvari!
Kada je prišao Simonu Karadžinskom, rekao je: – Da imam samo malo više sačme i baruta, skinuo bih barem dvije sa neba!
-Šteta, majku mu! Kod tebe je uvijek bilo i baruta i sačme! U tome nikada nisi oskudijevao – reče mu Simon Karadžinski.
A agronom Donča se zaista ničemu nije podsmijevao. On se samo tako nečemu smješkao.
U posljednjem trenutku – i ovoga puta bez napora, bez vidljivijeg napora – Donča ugleda i vlaške ovce, a tamo negdje još dalje od njih i Gerovu krušku. Pokaza na nju rukom, pa unoseći se u lice Simonu Karadžinskom, reče: – Onu će krušku jednog dana iščupati alina (jak olujni vjetar). Njiva će bez nje ličiti na pustopoljinu…
Kada malo bolje razmisli, Simonu ne ostade ništa drugo nego da se s time složi. „Neka čupa! Šta ću joj ja!?“ – kaza zagrižljivo.
I dok su tako pričali, naperena, prazna puška je sve vrijeme stajala kraj njihovih nogu. Dopirala im je do slabina i bila je okrenuta kundakom prema dolje a ustima cijevi prema gore!
Džankovska stijena na rubu jednog od brijegova nad rijekom je mirovala. Na njezin oštar hrbat upravo je slijetao golub. Uzvodno od nje, na samom ušću Slijepog potoka u Krivu Rijeku, ogoljene bujicom, vidjele su se na pijesku nečije izbijeljene kosti.
-Znaš li čije su ono kosti? – pitao je agronom Donča.
-Mislim da znam. Ono su kosti Trajka-Lisice.
-A znaš li ko ga je ubio?
-Ne znam. Poginuo je pred kraj rata.
-Priča se da ga je ubio Simon Karadžinski?!…
– Ah, to se samo priča!
Nažalost, pomisli agronom Donča, sada je isuviše kasno, a i Algunja je mnogo daleko… U njoj se nekada prodavao duvan u nizama i balama i do nje se stizalo samo zaobilaznim putem. Kasnije su Bugari trasirali prugu, provrtjeli brda i nanizali ridove sve gore do Krive Palanke, a Trajko – Lisica je ubijen na pruzi.
-Ovdje se to dogodilo…?
-To znam! – rekao je Simon Karadžinski.
Zatim je spomenuo i trepetljike koje je rijeka potkopala i oborila sa njegove njive. Ništa nije kazao o „Valtersovom“ pištolju i o štali u kojoj ga je čistio pouljenom pamučnom krpicom dok ga je za to vrijeme zapahnjivao jak miris leblebijine „maje“ koju je tek bio izvadio iz pregorjele balege da bi je odnio Geni za stasnu pogaču od pšenice „belojke“…
„Ništa ti neću reći! Ništa, ništa i opet ništa!“ – ponavljao je Simon u sebi dok se svega toga prisjećao.
Nekako zaokrenut od Donče i sa glavom zabačenom malo unatrag, gledao je u pravcu Makrešanskih ridova začudjen što je još mogao da osjeti slast Genine pogače!
Nikada do tada, a ni poslije toga, nije uspjela da napravi takvu pogaču. Ta ondašnja od koje mu zalogaji još stoje u grlu – Geni se naprosto dogodila. Da čovjek ne povjeruje koliko je bila dobra!
Misao o šupljikavoj sredici pogače obogaćene mirisom leblebijine „maje“, postajala je kao zapjenjeno vino u Simonovoj glavi. Samo je čekao trenutak kada će mu se glava rastvoriti i kada će iz nje, misao preobličena u riječi, početi da izlazi napolje.
Prazna puška kraj njihovih nogu davala mu je nadu da se to neće dogoditi tako brzo; na pitanja agronoma Donče sve je rijedje odgovarao ili ih uopće više nije čuo!.
Uskoro se po njegovom opet sve svodilo na ono: „Ništa, ništa i opet ništa!“ Zaćutao je, a onda mu se učinilo da je i sve drugo oko njega zaćutalo: i rijeka, i Džankovka stijena na vrhu brijega sa golubom na sebi, i zadrugari …
No, oni barem nisu imali nikakvog razloga da ćute. Zagledani u ogoljela kajsijina stabla iznad svojih glava, vidjeli su po vrhovima grana prozirne kapi vode stvorene iz jesenje magle. Praznine na mjestima gdje se ljeti nalazilo tmasto, tamnozeleno lišće – mamilo im je uzdahe ka ljetošnjim vrućinama, i oni su polako – polako i otužno kao u kakvoj dokolici, pomišljali da se još uvijek nalaze pred Adžijskom vodenicom…
-Kada smo tamo bili – kaže jedan od zadrugara – još smo djeca bili!
– Na nekog je od nas – veli drugi zadrugar – nasrnuo ispod vodenice neki zalutali ždral i svojim oštrim kljunom napravio rupu ispod grla…Bože, koliko li je samo krvi iscurilo!?
-Pokušaj se sjetiti ko je to bio – rekao je treći zadrugar.
Ovaj drugi se začas sjetio, rekao je: – To je bio Simon Karadžinski! Kao da ga sada gledam… Na sebi je imao bijele pamučne gaće a gaćnik mu je previše zategnut. Krivio se od bola dok mu je krv liptila niz grlo i tekla naniže po tim gaćama. A onda je pritrčao Trajko-Lisica i prstom ruke mu začepio ranu. Potom su obojica otišli iza vodenice da se tamo Simon opere.
Kada su se vratili, Simon je na svom vratu imao zalijepljen veliki zeleni list od neke trave kao od tikve.Rastali su se tada ispred vodenice pošto u nju niko nije smio ući zbog namćorastog Nuije, i kasnije je svak krenuo na svoju stranu…
*
A crne vlaške ovce sa Kalin Kamen-planine – šta će s njima biti?… Sa njima će se dogoditi to da će nestati sa lica zemlje, a na njihovom će mjestu izniknuti „Sileksova“ fabrika koja od kvarcnog kamena pravi brusna platna..
I Turčin Nuija će odseliti za Tursku, Trajko-Lisica će biti ubijen, i, eto, ostat će samo „ćutljivi“ Simon Karadžinski i mladi i radoznali agronom Donča!

Sande Dodevski

(Herceg-Novi, 1987.godine.)

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s