Sande Dodevski: LA LINEA LOXODROMICA


valovito more

Loksodroma: l o k o s kos i d r o m o s , put – kosi put!… Loxodrome, rumb-line… Lohodromiche Entfernung, derrota loxodromica!
Nikada ne dostiže polove na Zemljinom elipsoidu, plovi se u spirali, ali brod ne mijenja kurs. Ne. Kurs broda uvijek ostaje isti!
……………………………………………..

Tačno u ponoć – na istijeku prve polovine plovne rute, primio je Afentaler Mihovilovu smjenu straže na komandnom mostu. Zastao u sjenci vjetrobranskih stakala i zagledan u smjeru nevidljivog teglećeg konopa po krmi remorkera, držao je u ruci malu navigacijsku svjetiljku, ali je nije palio.
Držeći je neupaljenu nad rasprostrtom kartom na kojoj su se , ucrtane, vidjele duge linija kursa i azimuta, kao da se ispod svjetiljkine hrapave i zelenkastom prašinom obavijene spoljašnosti mesinganog kućišta naziralo neko davno minulo vrijeme…
Misleći o tom vremenu, Afentaler nije pokazivao nikakvu želju da svjetiljku pali; čak je to sebi i rekao. Ipak, ne ispuštajući je iz ruku, ubrzo je počeo razmotavati kabel sa valjkastog kućišta napipavajući u mraku slobodnom rukom utikačku kutiju i tražeći prekidač na njoj…
Kada je okrenuo prekidač, iz uskog proreza na pomičnom otvoru svjetiljke zabljesnuo ga je gusti i veoma jak mlaz bjeličaste svijetlosti; istovremeno, ugledao je na zatamnjenoj površini vjetrobranskog stakla i odraz nečijeg lika koji mu se u prvom trenutku učini posve nepoznatim.
Sporo se privikavajući na prisustvo svijetla, dugo je sebe ubjedjivao kako se radi o njegovom vlastitom odrazu, a onda se, potpuno neočekivano, tačno na granici svijetla i tame – kao da je tu godinama stajao –pred njim ukaza – Ferenca!?…
Mali Ferenca, ta nekada ljudeskara od čovjeka i Afentalerov vodič kroz navigaciju, bješe se isprsio i nikud se s mjesta nije pomicao! Obučen u bijelu, do grla skopčanu uniformu, djelovao je potpuno odsutno. Afentalera nije primjećivao. Tek je kasnije počeo nezaustavljivo kliziti po staklu tromo se spuštajući ka obodu karte sa ucrtanim kursom. Zakoračivši na skalu daljinara, bojažljivo je ispitivao jačinu svijetla bojeći se da ga ono ne sažeže. Iznenada se pokrenu žustrije. Sitnim ali brzim koracima premjeravao je skalu daljinara i sve vrijeme iskosa pogledavao u pravcu linije kursa. Ništa nije govorio Afentaleru i on je pomislio kako je to sasvim lijepo od njega što se sjetio nadgledati mu plovidbu!
Ferenca, medjutim, izgleda da već odavno bješe zaboravio na draži koje plovidba pruža ljudima; i dalje je kružio po obodu karte i Afentaleru se učini da se to njegovo spiralno kretanje nikada neće prekinuti.Dok je o tome razmišljao, Ferenca se silovito usmjeri prema sredini karte, odlučno u tom svom naletu presječe crne pruge meridijana i paralela što mu stajahu na putu, a onda, vješto zaobilazeći deklinacijsku i ružu vjetrova, pomalo teatralno, ponovo se isprsi ispred Afentalera!
Ukaza se tada na okovratniku njegove besprijekorno bijele uniforme i ispod mjesta na kome se , uklješteno jedno u drugo, nalaze muško i žensko dugme – trag procurjele, crvenkaste hrdje!
Primjetivši to i sam, postidjen, Ferenca brzo podiže ruku i pokuša dlanom prikriti taj trag. Poče ubrzano i da govori, da pita:
-Je li ovo Ortelijusova karta? Ne upotrebljavate je više?!… No, dobro činite, jer ta karta ima sasvim pogrešnu projekciju. Dobro, dobro! A kurs…? Je li vam on po Loksodromi? „…Loxodromica, rumb-line, Loxodromiche Entfernung! … upamtite: razdaljinu od tačke A do tačke B brod prevaljuje po zamišljenoj pravoj liniji a da pri tom na malim udaljenostima ne mijenja kurs plovljenja. Na malim, ali ne i na velikim!!! „ – dodade Ferenca, pa osluhnuvši eho vlastitih riječi, kosom loksodromskom putanjom naglo ičeznu iz kruga svijetlosti nad kartom i iz Afentalerovog vidokruga.
Iza toga more odjednom uzavre. Brod poče posrtati i valjati se s boka na bok do opasne granice na skali inklinometra, a Afentaler stade panično dozivati Ferencu: – Ferencaaa! O, Ferenca! Gdje li si sada i zbog čega više ne ploviš po tom svom suludom kursu optimizma…?!
Reče to i pred očima mu se ukazaše palme na kiši. Pod jednom od njih stajala je mlada djevojka. Stub pare se podizao iznad skvašene joj kose i ona je onda potrčala prema kamenitoj uličici nad čijim je ulazom, uspuzala uza zid, ležala rascvjetana i kao krv crvena glicinija. Nestala je iza zidina grada…
I dok je djevojka odlazila , on joj je u mislima i dalje rukama čvrsto stezao kao snijeg bijele grudi . Posrtanje broda se nastavljalo nesmanjenom žestinom. Tama noći je potpuno prekrila pučinu! More je snažno šumjelo, a vjetar se pojačavao. Afentaler i brod ostadoše na kraju potpuno sami na moru.

Herceg-Novi, 24.maja 1991. godine.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s