MILE STOJIĆ


mile
Volim popljuvane

Volim one lude, što su prvi vrisnuli
ne računajući što će dobiti, što izgubiti
One što su vazda bili u manjini. Što su
stajali po strani na koncertu i na stadionu
Kad je svjetina tražila vješala i krv.

Volim one blesave što nisu čekali kraj
da bi uzeli riječ. Za njih je
lomača spremna, neprestano tinja
Uvijek ih čeka omašten konopac,
podmazana giljotina, skovan križ.
U ovom se času zida tisuću zatvora
za nekoliko njih.

Volim budale što su prešutjele glas
opreznih, što su prve stavile glavu u torbu
(i još uvijek je tamo drže)
jer im oči nisu mogle mirno gledati zlo.
Volim bene što su proklele izvođače radova

kad je podizan zid, kada je rušen most.

Volim popljuvane, ismijane,
One što se nisu obazirali na formu
Što su ustali protiv rimske vlasti
nacionalnog raja, one što su ih se

odrekla braća, što su ih napustile žene
zatajili učenici, osudili svećenici.

Oni su nam osvjetljavali put.

Govori Petrus: o posvetama

U pravu je bio Mallarmé kad je upozoravao:
Nikad ne posvećuj stihove poznanicima, političarima
prijateljima, ženama

Doživjet ćeš ravnodušnost
a možda i porugu

Hvalit će se da su ti posuđivali novac
da su te tri mjeseca izdržavali
da su te vodili u kliniku za venerične bolesti
da su te izvukli iz bijede

Osim toga, čim se nađu u pjesmi
odmah bi je preuređivali, prepravljali
Ne gode im aliteracije, zbunjuju ih asonance
Te: “Baudelaire bi to ovako, Carver onako”
kao da su posisali sve znanje iz teorije i poetike
Ti ih gledaš i razumiješ: Pa ovi ljudi ne znaju da je
đavo došao po svoje i da ćemo već sutra svi biti mrtvi,
Oni se ponašaju kao da su moji stihovi najvažnija
stvar na svijetu

i kao da im je moja pjesma babovina
Žene bi tu isti čas nešto čistile, raspremale
prozori tvoje pjesme su zamagljeni, zidovi neokrečeni
Metrika ti je uboga i atmosfera mračna.
Dok ti u riječi hvataš odbljeske tamnih kristala
one bi radije nasred pjesme kristalni luster
One su oduvijek, kažu, sanjale svjetliju pjesmu,
sa barem pet soba i balkonom

Stog poslušaj Mallarméa i ne posvećuj pjesme ljudima
Ako ih jednom pripustiš u stih
nikad ih više iz njega nećeš istjerati

KIŠNO PROLJEĆE

Ponovo niču cvjetovi straha

Kišno proljeće, sa susnježicom
Na proplancima ne rastu visibabe, jaglaci, tratinčice
Ljubičice, magnolije, maćuhice
Već posvuda, na padinama i balkonima, u parkovima, baščama
Niču cvjetovi straha.

Straha od gubitka posla
Straha od gladi
Straha od neeksplodiranih mina
Straha od osiromašenog uranija
Straha od ptičje groznice
Straha od poplava i klizišta
Straha od masovnih ubojica, naših susjeda
Straha od međunacionalnih sukoba
Straha od zle godine
Straha od Srba
Straha od rata.

Pa onda čudni tamni cvjetovi latinskih imena:
Ablutofobija – strah od pranja i kupanja
Ambulofobija – strah od hodanja
Agorafobija – strah od otvorenog prostora i javnih mjesta
Antrofobija – strah od ljudi
Dentofobija – strah od zubara
Ergofobija – strah od posla.

Bibliofobija – strah od knjiga
Geliofobija – strah od smijeha
Hemofobija – strah od krvi
Iatrofobija – strah od odlaska doktoru
Kroatofobija – strah od Hrvata
Kleptofobija – strah od krađe
Patofobija – strah od bolesti
Islamofobija – strah od islama.

Ksenofobija – strah od stranaca
Fobofobija – strah od straha.
Autofobija – strah od
samih sebe.

Plašimo se da će nam automehaničari
Pokrasti dijelove
Da će nam susjedi provaliti u stan
Da će nam blagajnica u samoposluzi
krivotvoriti račun
Da će nam spremačice pronaći nakit
U ormaru
Da će nas ubiti razbojnici.

S našim neprijateljima stvar je drugačija
Oni se ne boje Vrhovnog ni Haškog suda
Oni se ne boje Boga.

Dok po našim lubanjama čekića tisuće strahova
Oni uživaju na jahtama sa zanosnim plavušama
Oni se kupaju u hotelskim bazenima
I piju francuski konjak.
Oni mladim konkubinama poklanjaju crvene ruže
Dok oko nas posvuda
cvatu cvjetovi straha.

U našim snovima ljeska se more
U našim žudnjama skriva se daljina
U našim snatrenjima žive zaboravljena lica
U našim srcima bokori se ljubav,
Ali, nas je strah ljubavi.

Naš plač je bez suza
Kao i naš smijeh.

Mi želimo pobjeći nekamo, pobjeći odavde
Pobjeći iz vlastitih života
Sjesti na vlak za Dacotu
Ukrcati se na brod za Tasmaniju
U zrakoplov za Berlin
A vječito tavorimo u mjestu
I mirišemo cvijeće straha
Koje nas sve više udaljuje od nas samih.

Od rumenih časova radosti
Što blješte u noći oko nas.

Mile Stojić rođen je 1955. u Dragićini (Bosna i Hercegovina). Pjesnik, esejist, analitičar i novinski pisac. Studij južnoslavenskih književnosti i jezika diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Do 1992. živio je u Sarajevu, nakon toga radi kao lektor na Slavističkom institutu Sveučilišta u Beču.

Sastavio antologije: Iza spuštenih trepavica, antologija modernog hrvatskog pjesništva, 1991; In Schmerz mit Wut, bosanska ratna književnost, sa A. Isakovićem, 1995; Bosanskohercegovačko pjesništvo XX. stoljeća, s M. Vešovićem i E. Durakovićem, 1999.

Knjige su mu prevedene na njemački, poljski, talijanske, engleski i makedonski jezik, a pojedini tekstovi na dvadesetak jezika.

Dobitnik je brojnih nagrada.

Djela:
Lijer, jezik prašine, 1977; 1981; Umjetnost tame, 1987; Zemna svjetlost,1980; Olovni jastuk, 1989; Južnost, izbor, 1990; Glasovi sarajevske noći, 1993, cijela naklada izgorjela u tiskari u Mostaru; Libreto za svirala i strojnicu, 1994; Prognane elegije, 1996; Jutro u Pompejima, građa, 1999; Riječi na prozoru, 1999; Svjetlost u pomrčini sunca, 2002; Zaboravite nas, 2003; Via Vienna, 2004; Rječnik za petak i subotu, 2004; Prognane elegije, izabrane pjesme,2004; Café Nostalgija, 2007.

Advertisements

One comment

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s