Ljubica Ostojić: UDRUŽENJE KNJIŽEVNIKA – DRUŠTVO PISACA BH


sejo 8

Budući da se upravo ove godine navršilo punih 40 godina moga članstva u gore pomenutom naslovu teksta i budući da se to apsolutno nikog ne tiče, uzet ću si prostora da sama o tom nešto kažem.To mi je, bit će, jedina, vjerojatno i posljednja šansa, na tu temu.
Prije 40 godina naš najdraži profesor,Tvrtko Kulenović, ušao je na neki čas na Komparativnoj književnosti-teatrologiji na Filozofskom fakultetu, i čestitao mi na tom prijemu, pred svim mojim kolegama s godine. Iznenađena. Sretna. Zbunjena. Šta drugo? Bila je to tad čast, i uopće ne lako postignuće, dapače. Imala sam već dvije knjige poezije, a treća, knjiga noveleta za djecu TU STANUJE DANIJELOVA PRIČA bila je u tisku, da bi dobila i nagradu Izdavačke kuće “Svjetlost” za 1974 godinu.
Ma koliko se to u ovom suvremenom nam kontekstu doimalo patetičnim, anakroničnim, i sl. bila je to tad iznimna čast, istinski osjećaj pripadnosti nekomu, obitelji po peru, kojima nije trebalo objašnjavati kako pisati nije hobby kojim se bavi u slobodnom vremenu. I kako su bolne krize u pisanju i ushiti u nečemu što ste napisali i bili tim relativno zadovoljni. Kakav je osjećaj poslije završene knjige. Književnog nastupa ili susreta. Negativne kritike. Prešućivanja. Znali su sve to, dakako. i mnogo više.
Kad je moja generacija stigla u književnost, dočekali su nas: Mak Dizdar, Rizo Ramić, Šukrija Pandžo, Ćamil Sijarić, Meša Selimović, Hamid Dizdar, Duško Trifunović, Dara Sekulić, Velimir Milošević, Izet Sarajlić, Dragan Kulidžan, Risto Trifković, Alija Isaković, Vitomir Lukić, Nasiha Kapidžić, Ahmet Hromadžić, Nikola Martić, Derviš Sušić, Nenad Radanović, Ilija Ladin, i neka mi oproste oni koje nisam pomenula, ma gdje sad bili. Pamtim ih, gotovo sve, kao dobrohotne, prijateljske, strpljive prema nama, tad nespretnim, nesigurnim, nadobudnim, katkad agresivnim mladcima. Pred nama bio je Život, ljudski i književni.
U čovjekovoj je prirodi, između svega svakovrsnog, i potreba da idealizira prošlost, da je prerežira, zgodnije smontira, štriha neke nepogodne detalje ili fragmente, zar ne? Nešto što se ne uklapa ili vodi u nepotrebnu digresiju? Ne izuzimam, dakako, ni sebe kao takvu.
Sad, s 40 godišnje distance, kad su većina pomenutih na drugom svijetu, a moje generacije što na drugom, što rasuti po bijelom svijetu (neki po sivom, pa i po crnom, nažalost), sjećam se. S vedrinom i sjetom, sjećam se. Od pomenutih pisaca, govorim dakako o sebi, učila sam i naučila, ili barem pokušala, toliko toga. O etici unutar branše. O kolegijalnim relacijama. O poštivanju. O srodnosti. O različitim književnim afinitetima koji se ne moraju isključivati. O značaju književnosti. O tradiciji i kontinuitetu. O kritici koja ne proizilazi iz ličnog animoziteta i privatnog prijateljstva, ili kakve ja tebi-ti meni koristi, već iz znanja i potrebe da se napisano prati i valorizira. O prijateljstvu. O poticajnim i kreativnim razgovorima, pa i sukobima, ali o književnosti. Tradicionalnom i modernom koji se također nisu morali isključivati. Mi smo se slušali, gledali u oči, promišljali o rečenom, nepromišljali također, govorili, razgovarali, dolazili u sukobe, ispričavali se, pisali, griješili, uspjevali, drugovali, često i skupa tugovali. Sve ovo pominjem ne kao opća mjesta, već da se neki podsjete, a neki dobiju barem površnu informaciju.
Ta zar je odista sve bilo uglavnom divno onda nekad? Nije sve. Jer eto činjenica je da su Pisci ipak samo ljudi, a ne Anđeli. Ali ja poantiram ono što je bilo, a čega više nema. Ne živim u prošlosti, ali je niti ne guram u tmice zaborava. Ili falsificiram u određene svrhe. Ipak, i ja sam samo čovjek, a uz to i žena, nesamjerljivo daleko od anđeoske prirode.
Vrijeme je prolazilo, uvijek će prolaziti, sklono mijenama. Ili su to ljudi?
Teško razlučivo, gotovo nemoguće precizno formulirati, ali činjenica je kako jest tako. Konteksti se nižu i mijenjaju kao prizori gledani iz brzog vlaka.
Rat drastično mijenja situaciju i neke ljude, dakako i pisce. Sarajevo u opsadi. Vrijeme slito u olovne otopine, ali ne saljevanja i prepoznavanja, već sve nepojamnije i teže podnosivije strave. Danse macabre, danonoćno, godinama. Mnogi ga nisu znali plesati, mnogi ga nisu otplesali do kraja. Mnogi su otišli iz svega toga, ali pobjeći od sebe nisu mogli. Spasonosne amnezije nigdje, a kronična nostalgija u talasima epidemija. Ako odeš, kajat ćeš se, ako ostaneš (i preživiš) kajat ćeš se.-parafraziram nekog.
Ali, što se zbiva konkretno u opkoljenom, na mukama, Sarajevu s književnošću? Ne pominjući u ovoj prigodi Vijećnicu, Orijentalni institut, brojne i vrijedne privatne biblioteke. Šta je s književnošću koja ne može čekati optimalno pogodne uvjete, a da bi se nastavila pisati? Ona se, dakako, piše. Da pomenem da je 1995 MEĐUNARODNI CENTAR ZA MIR u biblioteci HARFA objavio niz vrlo kvalitetnih knjiga. Da je VODNIKOVA DOMAČIJA u biblioteci “Egzil – abc”, podnaslov (bosanskohercegovačka književnost pod opsadom i u egzilu) u Ljubljani, pokretač i urednik Josip Osti (koji za to nije dobio zasluženu nagradu “Stećak”), objavila brojne knjige, skromnog obujma i izgleda, ali k n j i g e! Da se rasformirava Udruženje književnika BH i osniva Društvo pisaca BH, čime se isključuju neki članovi kojima tu više nije bilo mjesta. Osniva se i PEN BH. Na ASU se 1994. osniva Katedra za dramaturgiju. Likovne izložbe. Kazališne predstave. Koncerti. Čudan neki Grad to Sarajevo, nikako se ne da na koljena, ili ubiti, baš čudno. Fenomen za ozbiljno izučavanje. O tome su već mnogi govorili, ali ne vidim razloga zašto ne i ja?
Sjećam se jednih Sarajevskih dana poezije koje je TV snimila i napravila sjajan prilog za povijest (koji je poslije par emitiranja nekako nestao). Bilo je to 1994. ili ‘95. U hladno i nekako zlokobno svibanjsko podne u pustoj avliji Morića Hana, iskupljeni Pjesnici. Mislim da je prilog sutradan snimljen u razrušenoj Vijećnici u kojoj je Bisera Alikadić, ne znajući kamo je vode, govorila poeziju (u Vijećnici je radila 30 godina) Njezin pogled, krik, i govor kroz suze, najsnažniji je, autentičan dokument kojeg sam vidjela na tu temu: Sarajevo u ratu i književnost.
Društvo pisaca u BiH (jer eto ima ih još raznih) direktni je nastavak prvobitnog Udruženja književnika BiH. Kanim u njemu ostati članom do konca i kraja vlastitog života. A nadati se da će i ono preživjeti vrlo teške kušnje, i boljetice što akutne što kronične. Jer u poratna doba, do danas kad ovo pišem, kroz svekolike segmente, mijene i mutnine tranzicijske, i rečeno Društvo prolazilo je, zastajalo, bolovalo, prolazilo, i još prolazi. Nadati se da će prevazići neke besmislene animozitete i kafkijanske situacije. I barem pokušati vratiti dignitet spisateljskom pozivu. Da će iseliti na neko drugo mjesto, gdje ćete dolaziti da susretnete kolege-pisce i onako, neobavezno, a ne tek na zakazane sastanke, sa željom da što prije odete. Ne znam. Možda je do mene-što veli jedan moj kolega kad odgleda lošu predstavu. Ne velim da tu nije bivalo, ili da i sad nema ljudi kojima je stalo da se stvari poboljšaju u svakom smislu, koji su radili i rade na tome, bez pomisli na vlastitu korist. Nešto bitno treba učiniti, uz dužno poštivanje vlastitog poziva, posebice njegova etičkog segmenta, a da bi nas i drugi poštivali. Nešto učiniti da destrukcija unutar branše, obitelji, prestane ili dobije bilo kakav smisao u formuliranom kontekstu. Ali što učiniti? I kako?
E o tom se mora govoriti otvoreno, jasno, glasno, bez licemjerja i eufemizama. I činiti, dakako, u skladu s govorenim pa dogovorenim, zar ne? Treba uspostaviti izgubljeno povjerenje, jer nije moguće misliti, govoriti, dogovoriti, činiti, a ne vjerovati drugom, kog se isto to vrlo tiče.
Šutnja i nezamjeranje, kom sam i sama sklona, nisu također nikakvo rješenje. Treba formulirati proleme, posložiti ih po prioritetu, i činiti. Da imam ključ za rješenje, odista ga ne bih nosila skrivenog oko vrata i odnijela na onaj neki Svijet kamo nam je svima otići. Što bih s njim tamo? Tamo se odlazi s poputbinom druge vrste, i od druge tvari.
Namjerno ne govorim konkretno o problemima i propustima, svima nam manje- više poznatim. Niti pominjem evidentna postignuća kojih jest bivalo. I imena, k tome. Znamo ih. Da li ih znamo? Šta mi zapravo znamo, osim što vremenom sve izvjesnije znamo kako ništa ne znamo?
Spomoću sredstava javnog informiranja i tehnologije u žestokom usponui svakovrsnom razviću Veliki Brat nas promatra, a svi manje-više nastupamo u Reality show. Pobjednika nema, a honorar je krajnje neizvjestan. Ali publike ima dakako, ona navija ili se dosađuje, kako kad. I kako ko, također.
Vrijeme ne možemo vratiti unatrag, a i što bi? I ovo što ću na koncu i kraju zamijetiti uopće nije trendy, dapače. Hoću reći, u mojoj obitelji, među prijateljima, u profesiji, u suradnji s kolegama, problemi su se pokušavali nazvat pravim imenom, postavit na pravo mjesto i rješavati posve konkretno. Po redu. Time su se bavili oni kojih se to tiče. I ne pamtim da su se u tim prigodama, posebice nerješenim problemima, zapavo počinjalo od sazivanja Pressica i iznošenja svega pred javnost. Jer vremenom, javnost je u dobroj mjeri oguglala (da li je tu korijen riječi Google ili je obratno?).
Držite li da je ova naša suvremenost priličito umorna i da poboljeva? Književnik treba reagirati, da, bez dvojbe. Ali ne beskonačnim uspostavljanjem i potvrđivanjem dijagnoza i nabrajanjem simptoma, ad absurdum. Eto, govoreći u vlastito ime, vjerujem da joj treba ponuditi zdravu i ljekovitu književnost. A ne pridodati osobne frustracije, traume, bolesne sujete, eksponiranja pod svaku cijenu, trgovinu, politiku, i svakovrsne ne-književne balaste.
Koliko ja vidim, preko 40-godina, nije lako niti će biti, ali još je moguće.

Advertisements

One comment

  1. Cestitam Ljubici na izdrzljivosti. Ja sam morao iznova pisati molbu za Prijem u clanstvo jer jedan novopeceno gospodin pisac nije nikad cuo za mene, kao da sam ja usmeni stihoklepac. Onda sam demisionirao kao strano tijelo u kojem vladaju zlijezde nepismenih i necitajucih lucevina. Ni Belgijsko drustvo spisatelja nije manje nacionalisticko i ovdje clanom moze biti autor koji je korijenom Belgijanac.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s