Dr. sci. Ana Stjelja: KAMEN KAO SIMBOL NEUNIŠTIVOSTI


knjiga

„Ljudi bez snova su oči bez sjaja”
uvodna misao priče Put ka odredištu zbirke priča „Skamenjeni” Jasmine Hanjalić

Pripovedanje u kom se prepliću surova sadašnjost, oslikana s neskrivenom ironijom autorke, i prošlost kojom defiluju likovi uz davnina, vodi nas kroz tunele mašte Jasmine Hanjalić. Dinamične rečenice, slikoviti prikazi prirode i jasno osmišljeni likovi, zbirku „Skamenjeni”, čini veoma uzbudljivom za čitanje ali i poziva na promišljanje o nekim ontološkim, te univerzalnim pitanjima. Neverovatnim potezima pera koje vode unutrašnji glasovi i duboka podsvest, i s velikom literarnom umešnošću, autorka sklapa mozaik od kamena dok u potpunosti ne stvori svog „skamenjenog”, idealnog prototipa, otpornog na vreme, nepravdu, zlo i podlost ljudi. Njenim svetom fantastike vladaju bića slovenske mitologije, susreću se narodni običaji, pristupa se paganskim obredima, katkad se začuju pravoslavne, katkad muslimanske molitve, a katkad se iz religioznosti beži u onostrano. U ovim „skamenjenim” pričama, plovi se obalama dalekog mora,onog iskonskog, preleću se najstarije planine i gore, slušaju se glasovi predaka. U vrtlogu čudnovatog, susrećemo istorijske likove poput velikog islamskog mistika Mevlane Dželaludina Rumija, slavnog osmanskog zapovednika i osnivača grada Sarajeva Isa-Beg Ishakovića, velikog vezira i pesnika Adni Mahmud-paše Anđelovića, Franca Ferdinanda pa sve do modernih junaka poput Valtera te Bate Živojinovića, ali i do običnih ljudi, onih koji deluju nevidljivi i bez traga koji istorija pamti. Naizgled nespojivi, oni obitavaju u sećanju na prošlost bosanskog prostora koji pomalo, isijava iz svake priče.
U središtu rasplamsale mašte stoji kamen kao simbol neuništivosti, izdržljivosti i veze između prošlosti i sadašnjosti, realnosti i nadrealnosti. Kamen označava borbu, otpornost koju ljudi koji već vekovima nastanjuju Balkan, neprestano održavaju u životu. On je nemi svedok svih ličnosti i događaja koji su prodefilovali ili se zbili na ovim prostorima. Uprkos svemu, on i dalje opstaje. Zato su priče Jasmine Hanjalić, iako pisane u fantastično-mitološkom maniru, tako upečatljive, tako žive i opipljive.
Ne treba zanemariti ni činjenicu da većinu glavnih junaka Jasminine zbirke čine žene, bilo da su povod za priču ili glavni protagonisti. Bilo da su mitološka bića ili obične žene smrtnice, Jasminine junakinje poseduju snažan karakter, one vole, one su verne, ali i opasne kada se naljute, kada se ljudi ili sudbina okrutno poigra sa njima. One pripovedaju surovu istinu, oslikavaju surove predele, osvetljavaju još suroviju ljudsku prirodu. One takođe uzdižu neke vrline koje, ma koliko vreme odmicalo, ostaju nepromenjene, večite. Žene u prozi Jasmine Hanjalić (vila Zgoda, zmija Bela, Tahira, Vojka, Majda, baba Stana…) imaju posebne moći, one iskušavaju, proklinju, leče i mole. One su mitska bića jer trpe sve, jer ih prošlost tlači i ponižava, a one poput, onog kamena trpe ćutke i kako vreme prolazi sve su čvršće i otpornije.
Neke priče slave ljubav („Okamenjeni”, „Sa onom koja gmiže oko mene”) do priča s izrazitim erotskim nabojem („Humoljanski zmaj”, „Put ka odredištu”), dok neke ističu ljubav prema Bogu, veri i pripadnosti („Ni dijete ni djevojka”), dok neke pak, s neskrivenom ironijom oslikavaju bit našeg ispraznog života, u naznakama dajući sliku obesmišljene budućnosti koja nas tek čeka („Dušice prošlosti”, „Čuvarkuća stambene jedinice”). O užasu rata, njegovoj besmislenosti i pogubnosti, govori priča „Samosamka” koja s gorkim humorom podseća na nepotrebno izazvane strahote koje su u nedavnoj prošlosti zadesile ove prostore.
Fantastična proza Jasmine Hanjalić, uzburkava maštu, čitaoce uvlači u svoje mistične virove, pušta ih da se sami snalaze na tom putu, dok ne pronađu izlaz iz tog uzbudljivog lavirinta, dok sami ne izvuku pouku i ne dožive pročišćenje.

Advertisements

2 thoughts on “Dr. sci. Ana Stjelja: KAMEN KAO SIMBOL NEUNIŠTIVOSTI

Add yours

  1. Neumorno, ono što je nadahnuto iz tebe izlazi, čega god se takneš pretvara se u neshvatljivo lijepo i traje u čitaocu. Ovu kritiku neću zaboraviti kao što nisam nikad zaboravila napisanu kritiku u “Bašti sljezove boje” B. Ćopića, samo na drugi naćin.
    Hvala “Kutku”, tebi i dobrim lektorima, kao što je Dr Stelja da imamo na čemu da odmorimo umorne misli od briga, slika koje kruže svijetom, a mnogo ružne. Žao mi što su ljudi zaboravili Semiramidine vrtove, Šeherzadine priče, valjda je došla neka nova evolucija pa se ljudi pretvaraju u kamen, ali onaj vulkanski, iz koga ne može da nikne ni travka, a kamoli planinski cvijetak.
    Pozdrav tebi i Dr Ani Stelji

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

Create a free website or blog at WordPress.com.

Gore ↑

%d bloggers like this: