Milo Jukić: ZA OKTAVU NIŽE


milo

Ne znam kako je pjevao moj otac, ali meni je
najbolji pjevač bio od onih koje znao sam.
Pjevao, velim, a eno ga, živ. Bez grla nije,
pa bogohulno djeluje, znam.

Prve tri uvijek su se znale: najprije ona
o gradu Višegradu, tada baš i nije bila evergrin
kao danas, pa onda ona o Dori s lakim sedlom
šimširovim i uzicom pozlaćenom, i na koncu,
ona o ruži koja mladost mu je dala. Što i obistinilo se
1975., kad na svijet je došla sestra, pa smo,
umjesto malog, otada svi pjevali veliko
početno slovo u imenu pjesme. Dalje su mogle
i ove i one ići. Polako, bez srkleta.

Začudio bih se kad bi, jašući na drvenom samaru
Dore svog, ularom kožnim vodeći ga, pustio da propadne
njegov glas odjednom, ali bi i tamo, u ponoru tom,
jednako zvučao lijepo. Pa odahnuo bih nečujno.
A i kako sam u godinama tim za oktave mogao znati.

Kada su – godine otad prođoše – sina njegova
donijeli i položili ga bez riječi ispred kuće
u kojoj se rodio, ne sluteći ni časa jednog
da preduhitrit će oca u preseljenju, zadesio se
nisam tu. Oca prije dana toga plakati nisam čuo.
Ni zapjevati ikad više. Svejedno znam da plač
je njegov, tužaljka bez riječi ikakvih osim
onih o smislu, od plača onog koji prije nikad
čuo nisam, za oktavu bio niži.

(Velenje, 29.IX.2013.)

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s