REDŽEP NUROVIĆ: ŠETNJA RODNIM GRADOM


REDZ

Danas sam dokonim koracima pregazio moj grad
od Popišanog Brda do Vojničkih Livada.

Od moje kuće Popišano Brdo mu je početak, Vojničke Livade kraj,
a kad bih se vraćao iz Beograda, s VMA, daleko bilo,
onda Vojničke Livade bi bile početak, Popišano Brdo kraj.
Ja ovo da ko ne zaluta.

Moj grad je kao jezik u ustima, spušten bismilom među brdima,
valjda s amanetom da priča kad treba i da šuti kad treba.
I on tako čini.
Zbog toga ga smatraju mudrim i svako skrušeno kroči u njega.

Nije on najljepši što u njemu žive moja rođena tetka i tetak
(ona me časti domaćom baklavom, on izvede na ćevape i kiselo mlijeko.)
nego što ima od svih gradova dan više – džumski dan, petak,
kad Bog svakoga milošću ozari.

Ima utorak kad i ko nema para – pazari,
jer ima ovdje bar toliko duše
da svakom vjeruje da će kad imade da plati.

Moj grad nema teme, ali ima Tepe, isto,
da za musafira mjesto navrh glave pronađemo,
a svoj može bilo gdje – mi smo naši,
toliko naši da je počelo da me plaši
što nijesmo zajedno
no s jednom vjerom i u dvije vjerske zajednice…

I dobro je što me srete Halima,
čuj, Halima, dođi bona…
snivat ći noćas žalosnu vrbu kod Vrbaka
i nas pod njome, dok mucamo riječi koje ne znamo da nađemo.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s