Kratki odlomak iz romana “Imotski kadija” Irfana Horozovića


kadija

“Ali, ljudi se nisu pojavljivali. Ni mali, ni veliki. Ni vidljivi, ni nevidljivi. Ista moja hartija, što se od sive sad prometnula u posve bijelu, s bljeskovima žutila i što se pripijala uz ploču stola, nastojeći da se sakrije, nikom nije dozvoljavala da se odijeli od nje, nikom i ničem što je u sebi nosilo podrhtavanje života i nagon da se okrene ka izazovu malog velikog svijeta oko sebe, ka izazovima i prijetvornostima vasione. Tu je sad taj život koji nazirem u hartiji, tu je svijet bivši i budući, svijet koji se odmiče od mene jedino u sadašnjosti. Prijatelju, nije li ta bolest, ta nemoć koju sam osjećao (nešto tako rijetko u mojim grozničavim noćima, prepunim žudnje i moći), nije to ono što ljudi nazivaju dosadom? Zar je vrijeme napokon svojim velom prekrilo sve što mi se činjaše važnim, sve ono tajno i nedovršeno, sve one toliko sitne, a dragocjene stvari zbog kojih sam vjerovao da ne mogu još umrijeti, da još nije došao čas, da još nisam zaslužio kratki spokoj prije nego što se sve u putovanju ne promijeni.

Zar je spokoj, kakav god bio, u odsustvu moći i u preranom zaboravu? Zašto zurim u tu hartiju praznu, vjerujući da je u njoj zapečaćeno sve bitno iz mog života, kao glupak koji čezne slavu i novac, zurim, iščekujući možda da će iz nje same pokuljati riječi, slova, slike…da ću se sjetiti…”

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s