MORE U POEZIJI, POEZIJA O MORU


images
VANDA BABIĆ (Hrvatska)

OPOMENA

Ne da se suza pretvoriti u riječ
Ne da se tuga pretvoriti u pjesmu
Dok gavran glumi pticu pjevicu
More se zamutilo i u jednom valu
Poslalo školjku kao dar

I opomenu

Nitko ne smije zrakom sunca zaslijepiti
oči prijatelja i pjev gavrana nazvati pjesmom
Nema bijega u ravnici ni u moru
Jeka planina čuva i suzu i osmjeh
I kos i slavuj u skoljki su skrili trenutak
u kojem je gavran ostao bez glasa

A more
More se smije
smije
uz zvuk orgulja
Vanda Babić (Zadar)

 

 

KREŠIMIR ŠEGO (BIH)

SAN

More, za koje nisam znao
da je tu,
da uopće postoji,
odjednom šumi, opkoljava me
kao da sam njegova obala,
stijena o koju se umiljato propinje.
Čujem i njegove školjke iz dubina,
pjesmu nalik vjetru
s paluba sjajnih brodova,
vidim otoke
koji mi se približuju.
I sva ta modrina
po kojoj kaplje zora
suši mi usta žeđu
a nigdje vrela, niti jedne
kapljice pitke vode
da me probudi.

 

 

DRAGANA TRIPKOVIĆ (Crna Gora)

***
Svi putevi po moru nude izobilje –
bisere u slanim kapljama sa jedara,
sa krila morskih ptica,
blago sarkofaga starih kraljeva,
ali se nećeš obogatiti,
kad si odmalena slab na sirotinju.
Putuj bez prtljaga na ovo ludo hodočašće.
Nije li svaka ideja o spasenju luda?
Rasipaš se kao tovari začina iz Indija, Južnih
i Sjevernih polova, otkud sve ne,
u sudarima duvanskog dima i grkljana,
u zagrljajima tuđih nafaka.
Volio bi nekad da je i tvoja borba izmišljena
kao zabrinutost bogataša za sitnice poput bôja,
Ljeta su kod nas divljačka i bijesna,
pod kosim nebom,
samo te maestral i neka
misao nesvjesna podsjeti da si čovjek.
I da pogledom u nebo
možeš biti sa bilo kim na svijetu.

 

 

JASMINA HANJALIĆ (BIH): U NAPUŠTENOM LJETNJIKOVCU

Pohodim tvoj ljetnjikovac gosparu iz Grada
skalama predaju se valovi i raskošno pjene
uz šum mora opija me miris bora i lovora

gosparu dubrovački ne ljuti se na mene
glatki kamen tvojih odaja danas mi pripada
sa njega skidam so i stoljetnu mahovinu

ipak ne usuđujem se svoju kožu zagrebati
saznaću mnogo toga na što nisam spremna
i neću moći zadržati snove ostanem li duže

gosparu ti znaš ovdje istina iz kamena pršti
mudri je već znaju a ja sam još u potrazi
sebi ću vjerovati da bih mogla i drugima.

 

 

LJUBICA OSTOJIĆ: MORE MENE MORAM MORI

Ovo tilo bi k moru,
Vazdi k moru žud mu,
Posli duga puta
Prid morem stat
I u njeg uić, zaplivat!

Vazdi me taki sni jasni,
Moram morili do boli,
Padajuć u suhu zbilju,
More zazivah, jaoh!
A ono tude nit´ glaska,
Nit´ plaveti, nit´ ičeg
Da se budeć držim,
O tvrdu zbilju udrit,
Uboji i ožiljci vazdi,
A i bol nutri tišći;

More mene moram
Mori, a to je najliplje
Što mi žiće tilu dade.

 

 

FIKRET  CACAN:  MORE

More morno, more neumorno,
uzbibano oduvijek a horno;
koja sila, koja, to se pitam,
valja vale i diktira ritam?

More morno, more neumorno,
sanjam pa ti huku čujem zorno;
valovi se pretječu i gaze
prema cilju bez ijedne staze.

More morno, more neumorno,
okruženo ali nepokorno;
vodeni se taru elementi
obdan, obnoć, i zimi i ljeti.

More morno, more neumorno,
sanjam pa ti vidim teški romon;
dopire iz predalekih strana
odjek borbe dva levijatana.

More morno, more neumorno,
u snu zvučiš sumorno i borno;
grčko-rimskim stilom evo sad su
Neptun i Posejdon u koštacu.

More morno, more neumorno
ori, gori, rogobori, mori.

Advertisements

One comment

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s