Ljubica Ostojić: TESTAMENT


???????????????????????????????
Dođe vrijeme, a kako dođe ptice znaju al ih se ne tiče, kad čovjek logično ili alogično, svejedno, krene razmišljati o testamentu. Čuj to?!- rekla bi moja N. prijateljica iz svih životnih faza. Da, to.
Umjesto da posegnem za googleom ko sav svijet, a ja uzimam Klaićev riječnik: lat. testamentum- oporuka, posljednja volja, zavještanje, zavjet. Hm. Nije loše, ali se on već dulje vrijeme poima kao pravnovaljan dokument kojim se nešto nekom ostavlja, a otvara se i čita kad taj koji je nekom nešto ostavio ode na neki, vele, bolji Svijet (nadati se). Dakle, Advokat, dva Svjedoka, Sud…
– Šta ćeš to ti nekom ostaviti, svega ti? Gledaj da ne ostaviš dugove.- veli N. aludirajući na trenutačnu političko-ekonomsku situaciju u nas, a i šire.
– Pa…jest da nemam ni titulu, ni kretnina, ni nekretnina. Gomile knjiga? –
– To će tvoj Sin i tako strogo selektirati i uzeti što mu treba. On ti je jedini nasljednik. A ovih još nekolicina bližnjih, teško da bi poželjeli koju knjigu. Pardon, imaš i Unuku, ali ona ne govori i ne čita naš(e) jezik(e) Pa..?
– Sve dosad pomenuto, vrlo je relativno. Titule, kretnine, nekretnine, obiteljski nakit, slike znamenitih slikara, ma sve to je, sad ga ima, sad ga nema. Nemam ništa od toga. A ovo što imam? To je ko da nekom zavještavaš vlastite uspomene koje mu ništa ne znače, nit imaju kakvu subjektivnu vrijednost…
Razmišljam, prilično nezdrava navika. Uzimati samo u najmanjoj mjeri, po potrebi, i uz konsultiranje vlastitog liječnika, u večernjim satima. A baš tad se misli šunjaju oko tebe ko gladne mačke. Moram parafrazirati, vrlo proizvoljno, moju omiljenu, divnu spisateljicu Marinu Cvetaevu. Ona veli kako sudbina ili slučajnost izbaci kroz sto godina nečiji prsten izgubljen u moru.(Za mene ne vrijedi, nikad nisam izgubila prsten vrijedan pomena, u moru). Ili hirom genetike kroz stotinjak godina neki potomak, (ni kriv ni dužan, op.a.), dobije tvoj lik.( E,to je već problem za mog dalekog potomka. Nego, ni ja pojma nemam kojim sam hirom genetike i od koga naslijedila uprav ovaj lik. Pa nek se i On pritrpi). Ali, ja imam ipak dosta toga za ostavit, pa ću to zavještati barem u priči. Ovoj koju upravo pišem. I nemam nit u ludilu namjeru za života pročitat je gore pomenutoj N. Ali ako se pojavi još koji put, što je u nas običaj, to će biti samo indirektni ili pretpostavljeni njezini komentari. Navikla sam, šta mogu?
– E vala, jebaji ga ako se nađem u tvojoj, od svih, već u startu, najbezveznijoj priči?! I to dragovoljno i od svoje volje, što bi se u nas kazalo. Kakva si munjena još ćeš nekom, testamentom ostavit Jadransko more, a? – gunđa N.
– Pa mogla bih svoju beskrajnu ljubav i žudnju za njim. Ali kome? Ipak, možda nekad neko, umjesto mog lika…naslijedi uprav to?
– Aha! Il ćeš zavještat svoju opsjednutost putovanjima. Bilo kamo, bilo gdje, al nek se putuje, jel da? Ti si baš bome bila ko stvorena za Cirkusa. Il još tačnije za onih birvaktilskih čergi, koje je forsirala tradicionalno, Romska populacija jednim dijelom. Hm.
– Ono…nije ni tebi bilo mrsko putovati. Ali se eto moj Sin već naputovao sad, znatno više nego li ja ikad. A Unuka je prvi interkontinentalni let imala s četiri mjeseca. A otad se dobrano naputovala. To više nisu ni nalik onim ludim, žudnim putovanjima mojih generacija. To ti je danas uglavnom normala…A moja Baka, porijeklom Grkinja iz Atine, stjecajem okolnosti, nikad u svom relativno kratkom životu, nije vidjela niti jedno more.
– Pa štaš onda, matere ti? Zavještati svoj “spisateljski dar”?
– Darovi se ne darivaju, posebice ne tako dragocjeni i nikako naslijeđeni ili mogući za zavještanje. Uostalom, moj Sin već ima tri vrlo dobre znanstvene knjige. A moj spisateljski rad…Pa to ga baš nešto ni ne zanima osobito.
– Možda što nisi postala bogata i slavna? Ne znaš ti to, da ga jebeš. Veze nemaš. Da ti je barem koja knjiga prevedena na engleski, možda bi je tvoja Unuka nekad i pročitala, jel tako?
– E taj film nećete gledati, bojim se. Moje je pisanje dijametralno suprotno od gore navedenog. Književnost kao biznis? Zarađeni novac? Pa ko to može platit? A što je zapravo slava? Relativna, promjenjiva stvar, neka vrst droge na koju se navučeš, pa premireš od strave i užasa da ne padneš u sveprisutni zaborav, tj. ne ostaneš bez iste, a ovisnikom već jesi. Ne, hvala.
– Ja naprimjer volim čitat tvoje knjige, al ti to ne bih priznala da me na muke mećeš! – hihotala je N. glasno i zarazno, ko uvijek.
– Smijeh?! Vidi to bih mogla zavještati nekom! Onaj naš mladenački smijeh do suza, kad ti zvone u glavi zvonici. Ludi smijeh kojeg ne čujem već dugo kod ovog mladog naroda.Turobni su, zabrinuti, apatični…
– Baš si ovo poetčno kazala, svaka čast! Ja sam se bome znala pravo upišat od smijeha. A i sad, hm…Smijali smo se bilo čemu. Životna radost, jel se tako kaže? E pa, danas bi takve smijače strpali u ludaru. Ili u ustanove za odvikavanje. Čuj, onako se smijati danas, ma daj!
– Sad ti je in onaj zapadnjački kez, uvjetno zvan osmjeh. U svim prigodama, pa i kod vrlo teških, alarmantnih, jezivih tema kojima se bave Političari. Strah me tih naljepljenih kezova koji nemaju veze s osmijehom, ili smijehom, onim spontanim, glasnim, pravim. Kako se nekad, poodavno, smijao moj Sin.
– Šta još imaš ponuditi za budući testament?- kezila se N. iz zajebancije.
– Moju žestoku strast, i nježnu, doživotnu ljubav prema Teatru. Mirisu teatra. Teškom i divnom procesu pravljenja predstave. Katarzičnom uzašašću kod gledanja predstava. Scenski Svijet i njegov život. Joj, to mi je teško odvojit kad krenem tamo (to bih ponijela, ako je moguće, a nije), ostaviti, kome?
– Pa tvoja Unuka pokazuje izvjesnu zainteresiranost..? Meni ga vala ne ostavljaj jer ću radije mandrknut prije tebe! – kolutala je očima užasnuta N.
– Možda, mislim na Unuku, ako je to njezin istinski poziv…
– Šta još?
– Vrt.
– Otkle ti vrt? Ako misliš na onaj grozomorni balkon, s pogledom na neboder…
– Ne. Mislim, nemam vrt u zbilji. Ali zavještat ću nekom želju za njim, zašto ne?
– E jebi ga, taj famozni testament pun je tvojih opsjednutosti, želja, strasti, fikcija, sa blagim okusom gorčine. Mene izuzmi, i izbriši iz ove priče. Ćao!
Ovaj…odista i zaista, ništa konkretno nemam zavještati u svom testamentu, ali ipak…imam. Neka uzme što god ko želi. Ja se neću osvrtati i promatrati. Nadati se da neću ponijeti sobom ni ovaj, ne baš blagi, okus gorčine. Ipak, kad promislim, i to je nešto. Časno zarađeno, zar ne? Ali, njega nikom ne ostavljam.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s