IN MEMORIAM: ATIF KUJUNDŽIĆ ( 1947 – 2015)


KUJ

ŠAPAT MEJITNJAČE

To što sam miran dao,
sada me iznutra jede.

Nagriza, rastače, srče,
k'o pijandura čorbu.

Kome je sada važno,
što smo išli u borbu?

Klonule mejitnjače
na uzglavlju nam sjede.

Šesta decenija jeste,
gleda je kako ko hoće.

Sada se samo čeka.
Odavno prošlo sve je.

Gnjili su oblici, koji,
nekada bijahu voće.

Sve je na licu mjesta,
a stiglo izdaleka.

Opstaju moćna slova,
slike i riječi.

Ne tražim rješenja
tek
u praznini zvečim.

Jer,
znam šta me čeka.
Putujem odavno i izdaleka.

EPITAF

Nevin i bodar
svijetom hođah,
dijeliti ga sa svima
hoćah.

U
susretanju putova
kozmos u meni
stade pa se širi.
Pa kako niče,
sve širi,
smislom kliče.

Jah.

I crna rupa smisla,
u kozmosu sinu,
usisavati poče njegovu širinu.
Tada,
dobih nepojamnu
briznu
pada
u
sklad.

Sjaktim u luku
i
dotičem vam ruku.
Vaš sasvim isti san.

Eto,
i
to gotovo je
sad.
U
CRNU RUPU PAD

JUTRO

Jutro u rosnoj izmaglici.
Vijugaju puti i tokovi riječni.
Sporo se budimo za susret u slici.
Dan počinje a mi umislili
da u tmini noći postadosmo vječni.

Jutro se rađa pa nas prebrojava.
Ljubi nam tjemena i zagleda lica.
Svježina se Sunca pribojava
pa u dan prelazi
da se uzrujava. Od Sna ostaje
za sutradan skica.

Jutrom uzmiče
crne noći prijetnja.
Dan je razabran.
Jasna mu je kretnja.

Advertisements