Volt Vitmen (1819. – 1892.)


Volt Vitman
Pjevam Jedinku

Pjevam čovjekovo “Ja”; jednostavnu zasebnu osobu,
pa ipak izgovaram riječ: Demokratski; riječi: En Masse.
Pjevam o fiziologiji od glave do pete;
ni sama fizionomija ni sami mozak nisu dostojni Muze; kažem da je potpuni
oblik daleko dostojniji,
pjevam ženskost jednakopravnu s muškošću, jednakost žene i čovjeka.
Od života, beskrajnoga u strasti, bilu i moći,
vesela stvorena za najslobodniju djelatnost po božanskim zakonima,
ja pjevam suvremenoga čovjeka.

Koliko su dugo zaglupljivali nas dvoje

Koliko su dugo zaglupljivali nas dvoje,
sada preobraženi mi bježimo hitro kako priroda bježi;
mi smo priroda; dugo smo bili odsutni; no sada se vraćamo,
mi postajemo biljke, debla, lišće, korijenje, kora,
mi smo u zemlji poslojeni, mi smo hr'di;
mi smo hrastovi, rastemo u proplancima jedan do drugoga.
Mi brstimo, mi smo par meñu divljim krdima, samosvojni kao niko.
Mi smo dvije ribe koje skupa plivaju u moru,
mi smo često cvat divlje akacije, mi po puteljcima širimo
miris uveče i ujutro.
Mi smo također gruba nečist životinja, biljaka i ruda,
mi smo dva grabežljiva sokola, uzvinemo se na nebo i piljimo dolje,
mi smo dva blistava sunca, mi smo ono što nas drži u
ravnoteži s okruglim zvjezdanim oblikom, mi smo dva kometa,
mi vrebamo četveronožno s pandžama po šumama i skačemo na plijen,
mi smo dva oblaka dopodneva i popodneva koji nebu lete,
mi smo talasi koji se miješaju, mi smo dva od onihradosnih valova koji se kotrljaju jedan preko drugoga i
meñusobno moče,
mi smo ono što je atmosfera: prozirni, prijemljivi, prodirni
neprodirni,
mi smo snijeg, kiša, studen tame, mi smo svaki porod i
svaki upliv globusa,
mi smo kružili i kružili, dok nismo opet stigli do cilja, nas dvoje,
mi smo se svega umorili osim slobode i osim naše vlastite radosti.

Halkionski dani

Ne samo od srećne ljubavi,
Niti od bogatstva, slave u zrelom dobu, niti
od pobeda u politici ili ratu;
No kako život čili, i sve se strasti žestoke
smiruju,
Kako blistave, magličaste, tihe boje
prekrivaju večernje nebo,
Kako blagost, punoća, počinak, preplavljuju
dušu i telo kao neki svežiji, mirisniji
vazduh,
Kako dani bivaju u sve mekšoj svetlosti, a
jabuka najzad visi stvarno dovršena i
nehajno zrela na stablu,
Onda u krcato najspokojnije, najsrećnije od
svih dana!
Zamišljene i blažene halkionske dane!

(Prijevod Tin Ujević)

Excelsior

Tko je stigao najdalje? Jer ja bih htio još dalje.
I tko je bio pravedan? Jer ja bih htio biti
najpravedniji na zemlji.
I najopreziji? Ja bih htio biti još oprezniji.
I tko je bio najsretniji? O, mislim, ja – mislim da
nitko nikada nije bio sretniji od
mene.
I tko je sve protraćio? Jer ja uvijek rasipam
najbolje što imam.
I tko najponosniji? Jer ja vjerujem da imam razloga
da budem najponosniji sin
zemlje – jer ja sam sin žilavoga i visokoga grada.
I tko je bio hrabar i vjeran? Jer ja bih rado bio
najhrabrije i najvjernije biće
svemira.
I tko dobrohotan? Jer ja bih htio pokazati više
dobrohotnosti nego svi ostali.
I tko je stekao ljubav najbrojnijih prijatelja? Jer
ja znam što to znači steći
strastvenu ljubav mnogih prijatelja.
I tko poisjeduje savršeno i zaljubljeno tijelo? Jer
ja ne vjerujem da itko
posjeduje savršenije ili zaljubljenije tijelo od
mojega
I tko misli najprostranije misli? Jer ja bih htio
nadmašiti i te misli.
I tko spjevao himne koje dolikuju zemlji? Jer ja ma
hnitam od proždrljive ekstaze
da pjevam radosne himne za čitavu zemlju;

(Prijevod Tin Ujević)

Nečujan jedan strpljivi pauk

Nečujan jedan strpljivi pauk, –
Zapazio sam ga gde na maloj uzvišici stoji
samotan,
Zapazio kako, da istraži pustu ogromnu
okolinu,
Ispušta iz sebe vlakna, vlakna, vlakna,
Stalno ih odmotavajući, stalno ih
odapinjući neumorno.
A ti, o dušo moja, evo te gde stojiš,
Opkoljena, izdvojena, u bezmernim okeanima
prostora,
I neprekidno razmišljaš, odvažuješ se,
hitaš, tražiš sfere da ih povežeš,
Sve dok most koji će ti potreban biti ne
oblikuje se, sve dok gipko sidro ne
učvrsti se,
Sve dok paučinasta nit koju hitaš ne
zakači nešto, o dušo moja.

(Prijevod Ivan Lalić)

Advertisements