Lala Selenić: IDILA SA PAŠNJAKA


gordostipredrasuda3
Često odem do velikog pašnjaka, zvani Zabran, na kome uvijek mirno pase poveće stado ovaca. Krotke, u miru okruženja gorostasnih hrastova pasu i kreću korak po korak uvijek naprijed brsteći travu u slast koja miriše na divlju nanu i bosiljak.

Dok sjedim pod stoljetnim gorostasom do mene dopire opojni miris, čini mi se da bistri sve što je mutno u meni, taj opoj briše ružne slike koje su ostavile ružan trag, a trudile su se da potru sve što je bilo lijepo oko mene. I u današnjem trenutku ta ljepota nestajala je i naglo se gubila u mutnim nadolazećim stihijskim plahim vodama dubokog sjećanja koje brzo i iznenada nadođe. Daleko vrijeme kao da mi ne da da gledam ta umilna bića koje ne traže ništa, dovoljno je što ima trave, a kad ožedne tu nedaleko je bistro omanje jezerce, tu će utoliti žeđ i vratiti se ponovo da pasu. Kad ih sustigne blagi umor od hoda dok pasu, predahnuće u hladu misleći i dalje na travnatu gozbu i kad umor prođe krenuće opet ka zelenoj sofri nagizdanoj đakonijama mirisnog izobilja.

Među njima ovan, na njemu staro zvono, zvano klepetuša, naslijeđeno ko zna od kog pretka. Što jest, jest, rasan je, osjeća se moćno onako rogat sa runom koje odaje njegovo botastvo, a kad se zagleda u neku od ovaca, sve ostale premru od straha da se ne ustremi ka njoj. Većeg grubijana nisu imale u stadu, nije bilo ničeg što bi ga bilo koja ženka poželila kao mužjaka, oca svog potomstva. Kad zatrese glavom da rastjera napast mušice, zatalambasa zvono pa se čuje jeka do prvih kuća iz kojih će se pomoliti neka muška glava, tek toliko da se vidi je li sve uredu. Ovan predvodnik stada, nikad ne bleji, ono zvono je opomena svemu što se našlo na njivi suvišno i ptice ne smiju da slete. Zvonjave se ne plaše šarolike trave one svakog mame, mame i njega. Dok klepetan pase, misli, ako postoji harambaša, to sam ja, ako postoji muško, ono pravo moćno, to sam ja, ni jedna od ovih poslušnica mi se nije otela. Mogu kad god hoću, mogu kad god mi se prohtje da joj pokažem da sam ja onaj iznad nje. Dok je opasujem, mrčem, smijerna je, ne znam uživa li u trenutku moje pohote, meni to nije bitno da li joj je lijepo ili nije, važno je da ja uživam, ja se ne libim što nas nebo gleda i što trave pokunje glave kao da one to ne rade sa vjetrom zavodnikom.

Odnekud vjetar nanosi pjesmu pastira, možda mi se pričinjava, nije to bitno da li se stvarno čuje, bitno je da se i ta nijema, daleka muzika uklopila u sliku koju gledam. Prija mi, prija kao ono tanušno sunce kad rano s proljeća ugrijava. Sad uz prilijepu, meku i toplu svirku daleke frule pratim ovna, on mi uzima svu pažnju. Liči mi na nekog, ne mogu dalje, muti mi se slika, ne mogu da prodrem na koga me potsjeća, kao da mi se duga u punom luku poslije kiše popriječila, pa ni makac doprijeti do lika. A, on iz daleka gleda izabranicu, gleda je samo za trenutak slasti, odmjerava je sa svih strana, mjerka, a ona i ne sanja o namjeri rogatog bahatog stvora, mirno pase i pokadkad pogleda ka suncu da vidi koliko je ostalo do njegovog zalaska.

Gledam, čudan trenutak se odvija između dva stvora, onog koji ima namjeru da zadovolji svoju strast, bahatog koji ne preza ni od koga i onog koji i ne sanja o bludu tu gdje mirišu trave spokojstva, ona koja mora da bude smijerna, tiha krotka. Izabranica i dalje pase bujnu travu koja opija kao uspavanka kad s večeri se vrate sa paše u tor ispod zvjezdanog neba. I dalje mirno pase, ne sluti da je izabrana, sudiće joj strašču svoje nezajažljive pohote. Pase kao da je za svečanom trpezom i brsti vez najljepših cvijetova izvezenih rukom zemlje i neba idući sve korak po korak unaprijed. Nije kidisala na ono tamo daleko netaknuto bujno rastinje koje je svjetlucalo onako osunčano u sklopu stoljetne šume, a sa druge strane ka nebu se ustremila ogoljela litica. Vidjela sam iz daleka da nije proždrljiva, zaključila sam da je skromnost njena vrlina. Kad sam ponekad prolazila pored tora u kome su obitavale noću, primjećivala sam jednu ovcu sa jagnješcetom izdvojenu od drugih uz sami kraj ograde gdje je bilo najčistije. Uvijek je tražila mjesto gdje neće svoje svilenkasto runo zamuljat u glibu. Izgledalo je kao da je češljano s posebnom pažnjom, valjda je ovnuzgara primijetio i tu njenu ekstra ljepotu dlakave toalete, ali to nije značilo da će biti u svojoj pohoti prema njoj drugačiji. Njeni odmjereni koraci odavali su urođenu eleganciju, nije to ona radila svjesno, svaki korak koji je pravila kao da je bio scenski uvježban, kod drugih ovaca nije postojala ta odlika, one su nasumce išle naprijed. Znala je da se pričuva prašnjavog i blatnjavog puta, to se nekako srodilo s njom pa je otskakala od drugih ovaca. Svoje umijeće kidanja trave i žvakanje uklapalo se u manire kao da je poticala od visokog roda. Njeno runo osijavalo je čistom bjelinom, mnogo izraženije nego kod drugih ovaca. Ovna klepetana nije primjećivala. Jedina njena preokupacija je da se dobro napase, da može toplim mlijekom da zadoji jagnješce koje pored nje pasucka i u stopu je prati.

On je moćnik, zavodnik ali ne uvijek, to mu uspije tamo kod onih koje se šepure svojim žbunastim čuperkom na vrhu glave koji pada prema čelu, to su one koje trepću dugim ovlaženim trepavicama pokazujući zanos u uzdasima prema dlakavom krupnom četvoronogom kobcu koji ništa ne ostavlja neopasano. Smisao njegovog života je zasititi sopstvenu strast, pohotu. On ne prilazi izabranici osjećajima ljubavi, on traži žrtvu zadovoljenja radi. Kad joj priđe, nema onog umiljatog maženja, nema ni blejajućeg tepanja, nema udvaranja niti toplih riječi, snaga strasti izbija u roptanju kao da je svinjskog soja, a kad se u trenutku onog poslednjeg trzajućeg udarca zadnjim svojim dijelom tijela propne na zadnje noge, svom snagom grune na nemoćno tijelo ovčice, oslnjajući prednje noge stopalima na žrtvina leđa. Još tako dva do tri puta udari u znaku ovjeravanja u smislu je li ti dosta i jesi li se uvjerila ko sam, ali je i dalje ne pušta jer tek sad na to jadno tijelo oslanja se svom svojom težinom da umiri svaki damar muškosti koji je u njemu zaigrao.

Nesalomiv je, nemilosrdan u svemu, nema kavaljerisanja kod njega, od vukova je to naučio. Jednom poodavno dok je stasavao u muškost, kroz obližnji čestak koji se protezao u poluluku prema šumi iz gustog šipražja gledao je kako to vukovi nad vučicama rade. U trenutcima najjače strasti reže i tad blago zarivaju svoje očnjake negdje oko vrata vučica. Na taj način je primorava da arlaukne u znak ljepote njihovog spoja, nije važno da li je ona uživala u tom trenutku ili nije, njemu je bilo važno da to čuje, da se uvjeri kako je uspio i u njoj da pobudi sva čula ljubavnog zanosa. Tad dok je upijao scensko ljubavno zadovoljenje, imao je ružan susret sa najstarijim vučjakom iz čopora. Kako ga je vuk ugledao, zaletio se svom žestinom prema njemu, on ga spretno dočekao na svoje uvurnute rogove jer se ispriječila jedna krošnjasta grana o koju se vuk sapleo. Pogodio ga je rogom baš gdje treba, pravo u stomak i nije mu bilo spasa. Od tada ga se vukovi pribojavaju, zato i ne pomišljaju da priđu stadu, one mirno pasu jer odavno znaju da ni urlik vukova neće doprijeti do njih.

Dok je pirovao nad ovčicom, jagnješce zbunjeno je skakutalo oko majke, kadkad zableji preplašeno, pa se primiri kad ugleda gust bokor trave, popase ga i opet nanovo pusti u strahu glas. Mati preplašena za jagnjetom, nije osjećala ništa, zamro i glas u njoj, znala je je da sad despot nad njom vladari, a radnja koja se nad njom odvijala daleko je bilo od bilo kakve ljepote i umila. Sva u strahu kadkad je bleknula tek da umiri svoje mjezimče da joj neće goropad nanijeti nikakvo zlo. Na kraju, ostavljena, smorena blejući dozivala je jagnješce i povukla se u stranu. Imala je snage da ga podoji kako bi rastjerala strah koji se iznenada uvukao u njega. Poželjela je da se spusti suton što prije i da prikrije sram što se sve odvijalo na očigled cijelog stada i njenog jedinca, pa zagledana u nešto nedokučivo iz krupnog oka skliznu suza za utjehu. U nepomičnom položaju kao da je molila nebo da zatre stid i sramotu nasilničke bahatosti bestidnika koji se nije libio da svakodnevno nad nekom od ovaca orgija. Poslije bahate današnje orgije, ovan se zagubio u gustom šipražju ispred šume. Tek će sad osjeti ljepotu prethodnog trenutka. Dok se meškoljio ispod žbuna, nagrnule su kačiperke za njim, jedna drugu je pogurivala da bi je gospodar stada ugledao. Pun bahate gordosti krupnim glasom se oglasi kao i uvijek poslije pirovanja u znak da mu je za danas dosta bludnog ludovanja. Kačiperke pogledale su jedna drugu i idući unatraške nestale su u trenu. Sunce kao da se usidrilo nad pašnjakom, umilni zraci su mazili dušu čistunice i jagnješceta. Sticao se utisak da to toplo umilno sunce neće ni zaći, ostaće cijelu noć da zacijeljuje ranjenu dušu koja je jedino znala da iza svog traga ostavlja čistotu.

Iz daleka vidila sam kako se šćućurila uz svoje mladunče prepuna straha, zurila je uprazno i mislila ko zna o čemu. Hoće li moći mirno zaspati, hoće li smoći snage da porani s drugama na ispašu i hoće li zaboraviti gospodara, despota iz svoga stada. Pratiće ona zvono, pa kad se u blizini oglasi, prigrliće tijelo zemlji da je ne opazi. Prelijepi Zabran i mirisne trave pomoći će da zaboravi i biće sve zaboravljeno kao ružan san jer živjeti se mora. Postiđeno nebo zbog ružne slike koja je pokvarila idilu pašnjaka i dalje je po suncu slalo umilne tolpe zrake, a kad se pojavi taman oblak, težak uzdah ni nebu nije se mogao oteti. Današnja sramota nije njena, teška kao onaj olovni oblak pun grada, njegova je , samo on nema stida, taj osjećaj izgubio je onda kad je tek stasao u mužjaka, gledajući pirovanje vukova nad vučicama.

Kad prvi sumrak krene, krene i predvodnik ka toru, to je onaj silnik koji je umislio da može i liticu koja se nadnijela nad pašnjakom da pogura ustarnu. Zvon njegove klepetuše uspuzaće se do samog vrha litice i u padu niz nju protutnjaće eho kroz dugi klanac. Kad odjekne i sa ove strane, za njim bez pogovora kreću ovce jedna za drugom i nijemo koračajući ka svome konačištu. Sutra je novi dan, dok idu ka toru ni ovce, ni klepetan ne misle o današnjem danu, samo ona smjerena ovčica misli jer je još sram izijeda. Tješi je prvi sumrak i utjeha noći što će pasti za koji trenutak i zatrijeće sve ružne slike današnjeg dana. Čak ni miris opojnih trava, niti njihova slast nisu pomogle da se ona suza ne skotrlja.

Može li noć da bude u zenitu, može, može u očima smijernice, one koja je pretiho roptala tuđi zanos pohote ostaršćenog močnika. Do njenih čula nije doprla ljepota strasnog ljubavnog zanosa, zato noć ima zenit, taj zenit je u oku u onoj suzi blagodarnog bića. Moćnik silnik harambaškog soja nije utihnuo u spokoj noći. Današnje pirovanje ostavilo je poseban doživljaj, zato ne spava, misli o sutrašnjem danu kako će opet istu smijernicu pronaći među stotinu druga i opet kidisati svom pomamom koja izbija iz njega na nju.

Ružna slika nasilnika ipak nije pokvarila sliku idile sa pašnjaka. Pošla sam i ja u smiraj sa ovcom i njenim jagnešcetom vodeći ih tananom sunčevom niti kroz guste trave do bistrih vidika. U dubini moje podsvijesti pojavila se davna slika jednog ovna, nije imao klepetušu. Nije bio izbirljiv, jednog dana nestao je sa našeg djevojačkog pašnjaka, što je i priličilo njegovoj ćudi. Možda se zagubio u čoporu vučica i poistovijetio sa njima.

Advertisements