IN MEMORIAM: ALMA ĐOZIĆ (1969 – 2015)


alma
Sjaj smaragda na izlazu tunela

(Osvrt na zbirku kratkih priča “Bijeli tunel” Alme Đozić, Centar za kulturu I obrazovanje Tešanj, 2015.)

Kad vas u cik zore uzmu priče vama nepoznate autorice, onda budite sigurni da niste zalud ostali budni. Štaviše! Kratke priče Alme Đozić uzele su me i odvele na put beskrajne radosti čitanja. Od početka pa do kraja, u trinaest jednakovrijednih kratih priča, jedna nit skupila je sve Almine misli i osjećanja: Snažno, hrabro i iskreno suočavanje sa najstrašnijom stvarnošću, sa opakom bolešću, a kroz to iskustvo rezimiranje mnogih životnih dilema i davanje odgovora.

Ni čitanje ovakvog “dnevnika” preživljavanja i emocija nije lako, kao što nije lako ni ući u sobu teškog bolesnika kojemu kroz tijelo kolaju mnogobrojne cjevčice i zastrašujuća medicinska oprema. Dakle, čitanje ovih priča zahtjevno je, jer se kroz njih sučimo sa sobom, postavljajući pitanje: Šta bih da mi se ovo desi?

Bijeg od surove stvarnosti Alma Đozić pronalazi u pisanju, u uspomenama, u mirisima prošlosti. Zajedno s njom i mi brodimo svoje živote, dolazeći u mislima pred ćupriju na kojoj moramo odgovoriti na posljednje pitanje: Ko smo, šta smo?

Ali, taj bijeg je samo povremen. Ona je tu, čvrsto stoji i odolijeva vjetovima. Ove priče na trenutke dobivaju testamentarnu funkciju, gdje je izvanjsko i materijalno zamijenjeno unutarnjim bogatstvom, ostavlja nam u amanet životnu mudrost i iskustvo najtežeg iskušenja – smaragde svojih misli koji sjaje na izlazu tunela. I sve se može svesti u nekoliko redaka koji naginju budističkoj filozofiji: voli bezuvjetno, daruj bez očekivanja, vjeruj u sebe, uživaj u predjelima koji mogu probuditi ljepotu u tebi, živi sada ( “Pavor nocturnus”). Autorica se bavi samo suštinskim pitanjima, a jedno od najvažnijih je bezuvjetna ljubav i sva njena iskušenja zbog kojih toliko nedorečenih duša kola svemirom:

“Svakom je čovjeku po rođenju data ‘duša’ koja je savršeni energetski ekvilibrijum. Energija koja ulazi i izlazi ekvivalentna je. Ali u ljudske mozgove ugrađeni su i maleni otrovni vulkani koji miruju samo u toj ravnoteži. Zato su ljudi satkani od emocija koje neprestano oživljavaju vulkane… Pohlepa…, ljubomora…, moć…, požuda…, strah…, uzbuđenje.”

“Kad previše energije uđe, ili kad premalo napusti ‘ravnotežu’ – dešavaju se eksplozije i cijeli
se ekvilibrijum raspršuje u nabijene atome. Atome koji plutaju svemirom kao otvorene rane u
prostoru, i čitav život se spajaju i odvajaju od drugih atoma tražeći cjelinu koja će ih ponovo
vratiti u savršenu ravnotežu…” (“Ispod ruža”)

Alma Đozić ne traži odgovore, ona zna, daje precizne definicije koje pršte od mudrosti, znanja i iskustva. Ona nema vremena za greške, želi iskoristiti svaki trenutak življenja i zato piše u prezentu – prošlost je prošla, a budućnost je neizvjesna!

Na putovanju kroz knjigu “Bijeli tunel”, osim trnja kojim gazi autorica, nalazi se mnoštvo melanholičnih uspomena, sjećanja na drage ljude, prijatelje koji su rasuti po svijetu, isprepletene “lavove bez identiteta”, sjećanja na boje i mirise djetinjstva ( “Tamo”). Autorica ne zaboravlja svoje korijene, majku, oca, i gotovo poetski nam dočarava slike tešanjske čaršije koje nosi duboko u sebi (“Bosanski smaragd”).

Ovo djelo je nepatvoreno, stameno svjedočenje lične (gubitak blizanaca i teška bolest) i kolektivne tragedije (rat, rušenje, raseljavanje), ali kroz koje čitaoc osjeća snagu kojom ova žena-pisac ide dalje svojim putom, čas prečicom, čas zaobilaznicom. Ona nam šalje poruke ohrabrenja – sve je u nama, na ispitu smo cijelog života, stalno nad ponorom i uz svoje nemilosrdne “saputnike” na koje se moramo navići. Uostalom, imamo li izbora?

Autentične emocije Alme Đozić opisane su britkim, jasnim, živopisnim jezikom književnog znalca, i ni u kom slučaju ne biste pomislili da se radi o autorici koja objavljuje prvu knjigu. Ovo je proza protkana dubokim mislima i porukama, popločana optimizmom i snagom volje za životom, ali bez imalo patetike, bez ijedne suvišne riječi.

Poželimo joj još dosta priča i knjiga, a nama vanrednog užitka čitanja.

Jasmina Hanjalić

U Sarajevu 02.07.2015.

Advertisements

One comment

  1. Da li joj je iko napisao ljepše poslednje slovo do tebe, iskreno, nism imala priliku da pročitam ništa od nje ali kroz tvoju spisateljsku snagu i godine koje su joj izmakle dočarala sam taj strašni tunel kroz koji je pošla i nije stigla da dođe do njegovog kraja.
    Sad tebe, moćnice, pitam, odakle izvire sve to iz tebe, zar si mogla jedno izgubljeno proljeće nakititi najljepšim cvijetovima riječi baš tako da ostave trag kao dragulje koji se kotrljaju iz Tešnja, a nje nema, dirnula si srce sigurno svakome kad si zavirila i otškrinula i nama vrata da zavirimo u nekakav sobičak gdje su ostale suze koje prevrću listove da nas mame i da nam neko čita kako se gleda u sopstveni mrak.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s