Ulazak u jesen života zbiva se na Pelješcu
gdje si provodio mladost uz gitare
želeći se dopasti lijepim beogradskim curama
citirao svakog filozofa do čije si misli mogao
doprijeti i strasno do kasno u noć zastupao naivne
teze da će električna gitara pobijediti gusle
ispred placa za kamp na kojem su
rukama bjeloputih zidara iz Bosne
sagrađeni jeftini apartmani,
tu u
četrdeset i četvrtoj godini tvog života
dolazi jesen.
U želucu u kojem više
nema mjesta za kasna jela s mesom,
u blagom bolu u slabinama gospođa čiji će novčanici
prištedjeti još koji euro za zimu
u Češkoj republici,
odgođenu valcerom na terasi,
Vela Luku mala ne
zaboravi.
Sredina je rujna,
to je najpreciznije ime za deveti na
jezicima koje znam,
i svi smo mi one noći
postali jesen,
od istog oca i majke
i zvona na katedrali ,
danas, na treći dan
Ramazanskog bajrama.
Ne znam više imenovati taj osjećaj,
ali on bi morao
biti jesen,
javlja se samo ponekad
između bjelogoričnog lisja,
u kasno popodne,
ovaj put preko sjećanja kad si
odlazio u Jugoslovensku narodnu armiju,
misleći da je više nikada nećeš vidjeti,
noseći glupu vjeru da odužuješ dug domovini,
baš kao što je bila besmislena vjera onih što su se
zaletjeli
u tornjeve blizance,
nada da će im neko odati počasti i
da će ih veliki Allah dženetom nagraditi.
U tegle se spremaju ukiseljena sjećanja,
žilice na žutom lišću,
pergamentu,
čuvaju svjedočanstvo:
već je više od pola tvoga života
zapisano,
a tako bi divno, dok gledaš ove slike
bilo ostati u uživanju u neizrecivom.
Dolazi jesen, i
sve će to poput brodice
Mali Ante,
koja izvlači koću s
živim ribama, ostati
zaboravljeno,
samo još malo i eto,
jesen je tvoga života,
ispred terase sjede sezonske radnice
sestre tvoje protjerane,
odnekud gdje se između
bjelogoričnog lisja
pojavljuje onaj osjećaj,
kojeg, eto, ne znam imenovati,
ali znam da ima biti žute boje
kao Klimt,
i da mora imati lice Jeseni.
KNJIŽEVNI KUTAK 