Sande Dodevski: BRIJEST


ŽITO

U predvečerje ljetnjeg dana zapališe Veličkovi sinovi strnište.
Kada pomrčina noći natkrili polje i vatra poče jenjavati, bešumno povlačeći noge po nagorjeloj zemlji i povijajući se u hodu poput zrelog žita na vjetru, jedan za drugim, sinovi napustiše njivu nad kojom su se dizali stubovi dima …
-Da zapalimo još jedno! – rekao je tada najstariji.
-Ovo je brzo izgorjelo – kazao je drugi.
Sve je bilo kako su rekli. Nad poljem se uskoro nadvi još gušći mrak i oni odustadoše od dalje paljevine. Nerado su to učinili, ali nisu znali šta bi još mogli raditi dok bi vatra gorjela, nije im se vraćalo… – Ako se već i vraćamo, još uvek nam ostaje dovoljno vremena da svratimo u Parlevicu i tamo posiječemo onaj brijest što raste u medji! – predložio je najmladji.
Poslušaše ga ostala trojica i skrenuše s puta. Svratiše u Angelove kuće. Htjeli su posjeći brijest koji se još ne bješe u potpunosti osušio od „holandske bolesti“. Htjedoše mu na taj način pomoći, da se takav- ni suh ni zelen – više ne muči!
Odluku donesoše i ne razmišljajući: rečeno – učinjeno! Plahost im je smetala da bi bilo drugačije.
Stigavši prečicom do Angelovih kuća, još izdaleka pozvaše domaćina. Kazaše mu u čemu je stvar i zatražiše od njega sjekiru.
Angel, zvani „Jarebica“, samo je trepnuo očnim kapcima prije nego što je iz plota izvukao sjekiru. A ona – dražaljom zabodena u suhi pletar plota – bila mu je nadohvat ruku, i Angel se, nakon što je izvukao, samo zagonetno osmjehnu ne vodeći mnogo računa što će mu smijeh biti odviše upadljiv!?…
Veličkovi sinovi s lakoćom shvatiše poruku takvog smijeha; ništa mu ne odgovoriše, već uzeše ispruženu sjekiru i kao vuci se sjuriše niz ledinu. Zamakoše iza zemljanog nasipa, zagaziše u Parlevicu …
Kada bjehu blizu brijesta, jedan od njih reče: – Posjeći ćemo ga za sat vremena i on će samo pasti uzduž Parlevice…!
Iza toga prionuše poslu, sve vrijeme se pitajući kome je uopšte palo na pamet da ga sadi u medji!?…
Dok je sječa trajala, sva su četvorica naizmjenično odmjerenom snagom udarali u bjeličasto potkorje brijesta, sve dok ga ne opasahu bijelim prstenom u noći kao stvorenoj za strasno uzmahivanje poluteškom sjekirom!
Ubrzo se od odbijenih iveraka zemlja oko brijesta zabijeli; stigoše već i do crvene srčike središta i upariše im se znojna tjela, ali nisu posustajali.
Za to vrijeme, krećući se kroz pomrčinu, hodao je čovjek sa sipljivim dahom i na zvuke tupih udaraca zastajkivao susprežući svoj isprekidani dah naprežući se da razazna otkuda dopiru udarci…?!
Najzad im je odredio pravac!
Skrenuo je s puteljka uz vodu, pa zatim minuo kroz djetelinu i tikve žureći da što prije izbije na čistinu pred Parlevicom!
Kada je ugledao brijest u daljini i tamne siluete pod njim, sve je u njemu prokiptjelo! Hod mu se pretvorio u hod mačke u lovu; bio je napola smanjen, a udarci u brijestovo deblo su ga zaglušivali i boljeli i on se sa svakim od njih smanjivao – kao da ga je neko u zemlju pobijao!
I takav, napola smanjen i u zemlju pobijen – hrabro je koračao. Išao je u susret Veličkovim sinovima uzdajući se u svoju srčanost, a računajući pomalo i na efekat iznenadjenja…
Nakon svih, pa i najcrnjih primisli (mireći se i sa najgorim!) – žustro i nezaustavljivo krenu ka brijestu…
Prilazeći osjetio je potrebu za rakijom i ljutom paprikom iz čije ljutoće plam izbija: rakiju bi ispio, papriku pojeo, i od toga bi mu se snaga udvostručila! Bila bi ravna sa snagom Veličkovih sinova!?…
Na pola puta po ravnom dijelu Parlevice i u momentu kada ga je sipljivi dah već pomalo odavao, zaklecaše mu koljena i zadrhtaše ruke; tlo pod nogama poče mu se ugibati… Još je jedino brijest stajao uspravno!
„Ponudiću im duvan!“ – pomislio je. „Sešću i da s njima porazgovaram i pokušaću im izokola izmamiti priznanje, ali ću strogo voditi računa da na sebe ne navučem njihov gnjev, a motriću i na sjekiru i noževe koji oni sigurno imaju u svojim pojasevima!… I, još nešto, kazao je tada nemoćni čovek: moraću pokazati nadljudsku izdržljivost, svejedno što sve znam o njima! A znam i da su siloviti, i plahoviti, i da im je onostrano bliže od ovostranog…! Ali, Svakako ću nastojati porazgovarati s njima!“…
I, samo što je to izrekao, uz prethodni reski fijuk i uz gromoglasni trijesak – brijest je pao uzduž Parlevice!
Još uvijek neprimjećen, našavši se odjednom na golom, brisanom prostoru medju Veličkovim sinovima, iznebuha se glasno zasmija, pa idući od jednog do drugog svu četvoricu ih ponudi rezanim duvanom, a o brijestu koji je rastao i na njegovom dijelu medje ništa ne reče.
Vrludao je u govoru izbjegavajući priču o diobi i umjesto nje pričao im priču o nekoj davnašnjoj najezdi letećih skakavaca pred čijim je naletima nestajalo sve što je u polju bilo zeleno…
Govoreći im o tome, bespomoćan, krišom je pogledavao u poljeglo brijestovo deblo pogledom iz koga se mogla nazrijeti sva nepovjerljivost ljudskog oka; ista takva ako ne i desetorostruko veća nepovjerljivost izbijala je i iz pogleda Veličkovih sinova! Nisu bili spremnu na podjelu brijesta. Štaviše, očekivali su da samo njima pripadne, ne odričući se kod toga od upotrebe svojih oštrih i pri vrhu zakrivljenih noževa…
I, samo što je nemoćni čovjek pomislio kako bi do podjele moglo doći mirnim putem, njemu tako onemoćalom u neravnopravnoj borbi sa Veličkovim sinovima ostala je na krajevima usana samo pjena pomješana sukrvicom i skorjelim talogom duvana, i oštra i mukla bol u objema slabinama …
Još iste noći i kao da su se radovali, Veličkovi sinovi nastaviše paljenje novih strništa.
Ostade iza njih gola, spržena zemlja, a plamen vatre oprlji zelene krošnje rijetkog drveća na njivama sa kojih pobježe sve što je bježati moglo!

(Herceg-Novi, 1992/93.)

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s