DINO HAJDAREVIĆ: Prisluškujući razgovor u dublinskom tramvaju


2765106725_717e55ea37_m

Osmog dana u Irskoj, nakon tri noći provedene u MEC hostelu u Great George's Street, Dublin 1, u najobičniji prosinački petak Anđela i ja selili smo kod Adnana u Drimnagh, Dublin 12. Vožnja LUASom, Dublinskim tramvajem sa svega dvije linije: crvenom i zelenom, od centra do Drimnagha traje desetak minuta, a na tom su potezu krajnja odredišta crvene linije stanice Tallaght i Saggart. Natrpani torbama, do grla zamotani u šalove i kape ušli smo u LUAS na Abbey Streetu. Samo po debeloj zimskoj odjeći svaki je Dubliner mogao lako zaključiti da smo još jedni u nizu došljaka koji su u Irsku došli raditi u skladištima, barovima i restoranima i obavljati sve one poslove koje Irci ne žele obavljati, ili ih – kažu naši ljudi – obavljaju zavidno loše. Sjeli smo nasuprot neke Kineskinje i Irca koji su vodili prijazan i posve razveden razgovor o prizorima koji su se listali s druge strane stakla te povremeno uspoređivali međusobne sličnosti i različitosti svojih domovina. Doimali su se kao stari prijatelji koji se odavno nisu vidjeli pa sada među sobom ispod glasa izmjenjuju jednostavne i dokone riječi dok ne nađu one prave, ali lako su mogli biti tek usputni sugovornici u ovo kišno Dublinsko predvečerje. Mi smo šutjeli noseva zabijenih u šalove od akrila i promatrali jedinu nijansu sive LUASovog poda. Bili smo isuviše odsutni i odveć uvučeni u vlastite bojazni oko pronalaska posla i povoljnog stana u tom beskrajno zapletenom Dublinu gdje sve ulice izgledaju jednako, mozgali kako izvaditi PPS i što, dovraga, učiniti prvo od to troje.

Preturajući po mislima želje, obaveze i prioritete, nismo ni primijetili kada su električne žice premostile Liffey, ljupku rijeku što nijemo i uporno teče tokom prekuhane kave i rijetkoga izmeta kroz Joyceov grad sijekući ga kao oštar nož polovicu jabuke na dva jednaka dijela. Pokraj rijeke, na njezinoj južnoj obali, smještena je Guinessova tvornica. Tu sam iz nekog razloga nehotično počeo hvatati dijelove razgovora Irca i Kineskinje i primijećivati ih u potpunosti. Bili su to stariji ljudi: ona na zalazu pedesetih, a on već na polovici šezdesetih. Ona je imala ravnu i tanku smeđu kosu do ramena, kvadratne naočale tankih svjetlo-plavih okvira nevelike dioptrije, šuškavu crnu jaknu, traperice i poduži kišobran smotan i zataknut između koljena. On je izgledao kao stereotip Irca: blijed, crvenih obraza išaranih ispucalim žilicama (otočki vjetrovi imaju zube što grickaju sporo, ali proždiru predano), tanak, poduži nos i gustu sijedu kosu uredno počešljanu u stranu. Nosio je tamno-zeleni šuškavac, tamno-plave traperice i nježno preklopio nabreknutim žilama ispresjecane ruke jednu preko druge te povremeno vrtio jednostavan zlatni prsten na naprstnjaku desnice.

  • Sad ćemo proći pokraj bolnice Svetoga Stjepana. Stara je preko dvjesto godina, a uz bok je najboljim svjetskim klinikama – rekao je dok su u pozadini ostajali vrhovi Guinessovog postrojenja zaogrnutog u blijedo izmagličastu pastu tvorničkih para.

Ona je šutjela nekoliko trenutaka, a onda je na tečnom engleskom natrunjenim azijatskim akcentom rekla da u Kini ljudi iznad osamdeset godina plaćaju tek deset posto bolničkih troškova.

  • Kako, molim? – upita, a kotači i tračnice uzvraćali su svojim prirodnim tuk-tuk, tuk-tuk zvukom dok smo klizili pokraj pročelja bolnice.

  • U Kini…

  • Da…?

  • Ljudi iznad osamedeset godina starosti plaćaju deset posto bolničkih troškova. Moji roditelji plaćaju samo deset posto. Ostalo plaća država.

  • Ah, da? Ovdje nije tako, sve sam plaćaš.

Tramvaj je prošao bolnicu i ušao u uski prolaz s lijeve i desne strane omeđen trometarskim zidovima od sivih betonskih blokova. Čitavom svojom dužinom, vrhovi zidova koji opasuju jedan stambeni blok osigurani su simetrično poredanim križastim metalnim sječivima. Sve u tih pedesetak metara izgleda kao varšavski geto i duša se u čovjeku stisne od nekog neobičnog osjećaja potištenosti i sjete, a u grudima nešto gadno i teško kopka kao znatiželjni kažiprsti nevještog djeteta koje prebira po utrobi secirane žabe na satu biologije. U tih pedeset metara obuzme te neka strahovita groza kojoj si istovremeno izložen i od koje si tankim slojem tramvajskog stakla zaštićen – i taj osjećaj svega te ima. Kada izbije iz prolaza, bio dan sunčan ili oblačan, noć puna mjeseca ili hladne ulične rasvjete, neko svjetlo laknuća kao rukom odnese tmuran oblak što je sjeo čovjeku na pleća kao nakovanj i ne da mu s mirom živjeti i slobodno disati. Tračnice se tu pružaju između guste, jarko zelene niske trave koju od iznenadne miline poželiš jesti na žlicu i omanjeg, bezimenog drvoreda. S obje strane uzdižu se novoizgrađene, još uvijek potpuno nenaseljene peterokatnice ozidane sitnom, smeđom ciglom i glomaznim, tamno-sivim balkonima isturenim na ulicu.

Kineskinja je promatrala okolinu i djelovala smireno kao i Irac, s tom razlikom što je on zureći u svoje smeđe, lakirane cipele smišljao što bi joj još zgodno o svome gradu ili Irskoj mogao reći. Niti jedno od njih nije bilo dirnuto pretjeranom živošću nekih mladih ljudi njima tik iza leđa, ni kakofoničnim žamorom koji su proizvodili, ni našim tupim, odsutnim facama i istim takvim facama i podočnjacima u dubini LUASa. Sjedili su nježni, prosti i mirni u svojim godinama, u potpunom kontrastu s kontekstom u koji su bili uronjeni. Na stanici Fatima vozač je prinesao usta mikrofonu i kroz hrapave zvučnike poručio nekoj osobi da siđe s tramvaja kako bi mogao krenuti. Svi su na trenutak ušutjeli i žamor kao da je izišao kroz vrata s gospodinom ili gospođom Doe, a glave raznobojnih nacija i rasa muklo su se okretale i lijepile poglede na potencijalne osumnjičenike. Vrata su se zatvorila i veseli irski multikulti nastavio je nesmetano tuktati željeznim tračnicama između identičnih jednokatnica što podsjećaju na male kutije Malvine Reynolds i koje osim po boji fasade čovjek ne bi mogao razlikovati sve da je u njima rođen.

  • Znaš, ovdje mnogi ljudi imaju loše mišljenje o Kini.

  • Zašto? – upitala je ponešto iznenađeno, ali bez zamjerke u glasu.

  • Pa vi ste siromašni. Barem veći dio Kine.

  • Ne, nismo. Ja imam sve što mi treba. Imam kuću, auto, televizor… Sve. Imamo sve što i vi. I vi imate kuću, auto i televizor. – učinila je kratku pauzu na ovome mjestu – Sve što ima Europa ima i Kina.

Irac nije rekao ništa. Ostao je s nekim neizgovorenim rečenicama među zubima i samo mu se u uskomešanim očnim zjenicama mogla čitati zatečenost.

  • Ali, netko će uvijek reći da je loše. Nikada nije sve dobro svima. – dodala je, a meni su pred očima zatreperili Tiananmen i nedavni prosvjedi u Hong Kongu.

  • Da… – zurio je u pod još uvijek u blagoj nevjerici, valjda revidirajući medijsku sliku Kine i života Kineza kakvu ima prosječan zapadnjak. Bio je iskreno zbunjen jednostavnošću kojom je govorila o toj temi i kao da još uvijek nije mogao pristati na rečeno. – Ali do prije dvadesetak, tridesetak godina Kina je bila veoma siromašna.

  • Više nije. Istina je da moji roditelji nisu imali mnogo, no situacija se potkraj osamdesetih počela popravljati. Danas je Kina bogata zemlja.

  • Sve su tvornice kod vas…

  • Da.

  • Ali kod nas možeš birati predsjednika, znaš. – dometne ponešto ushićeno, kao da se iznenada sjetio svog glavnog aduta. – Ako ti se ne sviđa onaj koji je na vlasti, možeš tražiti izbore i glasati za novoga, promijeniti stvar.

  • Kod nas ne možeš. – odvrati jednostavno.

  • Zbog partije i svega.

  • Da. Partija je na vlasti. Oni su uvijek tu i…

  • …ne možeš ih mijenjati.

  • Meni ne smeta jer mi se čini da, iako postoje velike suštinske razlike između naših državnih uređenja, ni vi ne možete učiniti mnogo.

  • Kako misliš?

  • Vi birate svoje političare, ali ne možete promijeniti mnogo stvari.

  • Ako nam nešto ne odgovara mi prosvjedujemo.

  • I mi prosvjedujemo ako nismo zadovoljni, samo svijet ne čuje tako često za to.

  • Vaše prosvjede policija i vojska brzo ugase, kao što su to učinili 1989. Mnogo vas ni ne zna za Tiananmen.

  • Vlada ne želi da znamo za Tiananmen, ali ljudi nađu načina da dođu do informacija. Uostalom, i vas policija rastjeruje suzavcima i vodenim topovima. Za mene zaista nema prevelike razl… Ooo! Ova rijeka je predivna!

  • Ah, da. Ali to nije rijeka. To je kanal.

  • Što?

  • To je kanal.

  • Da, predivna rijeka.

Elektromotor dublinskog tramvaja zujao je ravnom linijom uz Veliki Kanal. Labudovi, patke i kojekakva perad plutali su po površini njegove uskomešane vodene površine ne praveći razlike među sobom. Bijeli i mekani kao snijeg, labudovi su uzdizali krila puneći ih oštrim, zviždavim vjetrom kao jedra i nečujno klizili prema stanici Blackhorse na kojoj ćemo za trenutak izići. Samo su neki mladi labudovi povremeno zastajali gnjureći tanke vratove u visoki, paperjasti šaš što je rastao i cvjetao uz desnu obalu starog, romantičnog kanala onečišćenog otpadom svakojake vrste. Izišavši na Blackhorseu uputili smo se prema Adnanovoj kući gdje smo proveli naredne četiri noći, a LUAS je nestajući iza naših leđa odvozio socijalizam i totalitarizam, kapitalizam i demokraciju crvenom linijom prema stanicama Tallaght i Saggart.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s