PRIKAZ KNJIGE POEZIJE VELIDE ZUKAN “ŽIVCI NIŠTA NE GOVORE”


 

12238391_936428349728238_8853477258190219973_o

ŽIVCI NAM MNOGO KAZUJU

Knjiga poezije “Živci ništa ne govore” naše mlade pjesnikinje Velide Zukan zapravo kazuje puno, ali sa malo riječi. Baš onako kako to poezija i zaslužuje.

Izbjegavajući zamke reminiscencije, koja katkad zna ublijediti originalnost, Velida pjeva uvjerljivo i njen poetski let djeluju mladalački neumorno, od Nuha a.s. do Leonarda Cohena, putom od prostirke sinestetičkih treptaja i sublimiranih efekata visoke estetske razine.

Njena poezija je savremena, u slobodnom stihu, očišćena od romantizma i patetike, iako nije iskidana ona lirska potka zbog koje u konačnici pišemo i čitamo poeziju. Povremeno hladna kao led, misaono oštra, precizna kao sablja i angažovana do kosti, njena umjetnička svijest i podsvijest ne udaljavaju se predaleko od afektivnosti hiperpoezije. Zaista, gotovo sklesan stih vođen ritmom kondenzovane višeznačnosti, dobuje opipljivo strasnim damarom. Stičem utisak da je s ciljem razapeta njena emocionalna nutrina, i podvrgnuta samosvjesnom raciju.

“Ideologija nam reže zrak.
Osjećam hladnoću.
Kasniš.
Vrata škripe,
Zubima stišćem molitvu,
Upućenu Nikome, spasavanju Nikoga.
(“Pljujem u pepeo”)

Kao što drvo baobab sadrži skrivene rezerve vode u sebi, tako njeni stihovi odaju bogate rezerve snage kojom sažima svijet i ljude onakve kakvi jesu, iako je ono najbitnije zapravo nevidljivo I “očima skriveno”. Ona je utišala svog unutarnjeg cenzora i odaslala krik kojim se oslobađa.

Zanimljiva je pjesma posvećena Fridi i fascinacija ovom umjetnicom, koja “bodljikama brani unutrašnjost”. Autorica podvlači strah od surovog života, a na tom putu pomaže joj još jedan stvaraoc, Abdolah Kader, spomenuvši njegov roman “Bilježnica moga oca”. Pjesnikinja Zukan snažno i efektno razobličuje zemlju Nedođiju i sve bajke s kojima odrastamo. Jer ona teži suštini i udara direktno u srž.

Ovo je poezija jezičkog minimalizma, za koju će neko reći da je poput rebusa, i da ju je potrebno rješavati sa nevelikom šansom da se dopre do konačnog rješenja. Ali, zato je ovo poezija estetskog maksimalizma i moglo bi se porediti sa poezijom Selima Arnauta, koji je očito ostavio utisak na Velidu Zukan, jer njegovo ime je u podtekstu dvije pjesme. Pa i neka je, od velikoga je!

Sagledavši cijelu knjigu čitaoca će dojmiti ova poezija kojom ova talentovana pjesnikinja širom otvara vrata visokosofisticiranog umjetničkog stvaranja i nagovještava nam buduću radost čitanja njene poezije. Iako piše “Bijelim mastilom” urezuje nam se duboko pod kožu. Godine njene nevinosti su zauvijek prošle, a na njihovo mjesto došli stihovi zrele, punokrvne poezije.

JASMINA HANJALIĆ, Novembar 2015.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s