NEZRUK ĆURAK: DJEČAK IZ MAGLE


(O knjizi Ahmeda Burića “Od Ivana do Azize”)

Zrelost muškarca: steći ozbiljnost djeteta koje se igra. Nietzsche, Ahmed se igra ovdje, na tugaljivom stadionu Bosne i Hercegovine, ovdje gdje je bol konstanta života, igra se sa svim našim prevarama, lopovlucima, samoorijentalizmima i selfbalkanizmima; on zna da tamo gdje je bol tu je i lijek, gdje je nepravda tu je i vic. Pa kako se nećes smijati, primjera radi, kleptokratskim manirima naših političkih i inih prvaka kada je taj smijeh koncentrirana destilacija boli, kada je ironija kojoj je sklon A.B. nepatvoreni iskaz duhovne moći i realne nemoći onih kojima je sloboda draža od sužanjstva u svili i kadifi.
Svako putovanje bolje je od zadržavanja u gostionici (Servantes) a Ahmed se, mada će neki koji se permanentno naslanjaju na šank, zavedeni pojavnošću posvjedočiti drugačije, ne zadržava; on putuje jer Burić je biće puta, autentični čovjek koji putuje u svoju mogućnost i zato može biti sve, pa i suri orao tamo gdje slavuj odredjuje muziku miliona. Može, jer čovjek je fundamentalno talentovan za muziku miliona: od njuorškog prekarijatskog viskonta Ekrema Jevrića pa preko zadnjonepčanog nazalnog viteza krajiških ovčarskih proplanaka, neponovljivog Kemala Malovčića, do Malcolma McLarena i Franka Sinatre; ali darovan je i intelektualnom spoznajom koja pripada malobrojnima. Kako je samo pun protivničke bliskosti koja oplemenjuje svojom anarhičnom didaktikom! Burić je guru brze misli i krasnih slika koje u hipu povezuju nepovezivo; Ahmed je samim sobom skraćeno poredjenje.

ncurak
Volim tu njegovu  akceleracijsku dimenziju, ubrzanje duha, prosti iskaz iza kojeg je težina pročitanih knjiga: Ne uzdiži se, ne budi ohol, samo budi. Budi autentičan. Tako je malo autentičnih ljudi i Ahmed nesumnjivo pripada tom redu, čak i onda kada je, zbog feelinga, prijateljstva ili nečega trećeg, suviše dobar prema precijenjenim veličinama unutar našeg palanačkog razumijevanja izvrsnosti. Malo je ljudi pomazano autentičnošću a ona fercera iz njegovog hoda, pozdravljanja, konflikta i ljubavi.
Kolumne su mu precizne – to su povezane slike koje tvore jedinstveni prostornovremenski kontinuum; na kraju kolumne, gotovo uvijek, je uspješna poenta koja povezuje gradivo i potvrdjuje da te kolumne nisu tek puke impresije nego znalačka figura pluralne interpretacije nekog mikrosvijeta: džidžikovca, političkih stranaka, demonskih ljudi koji u ovoj knjizi često pripadaju svijetu filma i svijetu teksta.
Iako je refleksija nekog stvarnog dogadjaja, ovo novinarstvo, ova književnost na brzu ruku, ove kolumne su odgovorne i lijepe – namjerno oslobodjene podsjećanja kada su nastale one su transgeneracijski link sa prošlošću, sadasnjošću i budućnošću, sa tihom nadom autora da čemer sadašnjosti nije naša izvjesna futura. Naša budućnost uslovljena je uspavljujućom, anestezirajućom melanholijom kotline koju donositelji odluka koriste za reprodukciju naslijedjenih matrica mišljenja i djelovanja u kojima nema mjesta za trajnost pobune. Ahmed je pun pomahnitale nježnosti za svijet koji voli i koji ga nervira jer u njemu prepoznaje i svoj obrazac života – onog đavolka koji je izišao iz raja da bi postao autor Sarajeva, autor grada koji je šampion negativnog utilitarizma i opijajućeg emocioalizma..sve to Bure vidi i svjedoči svojim duhovnim rastom – u dvije posljednje decenije njegova rečenica je omoćala, to više nije samo stil i to stil koji je s onu stranu eskapizma; to je i misao, dubina poruke, ne samo horizontala kao načelo stila već i vertikala kao načelo uma. Kant i kada ga ne traži: radi tako da princip tvoga umnog djelovanja može postati opće dobro.
Čime se još bavi ova knjiga? Bavi se reisom, onim a ne ovim, pristojnim i odmjerenim, religijom, gradom, tajkunima, pokvarenim svećenicima, arhitekturom, subkulturom. Talenat za povezivanje, to je referentna tačka dobrog intelekta plus panoramsko obrazovanje. Pun njeznosti za očaj ali i za ranjive ljude i skupine, Ahmed Burić izgradio je kroz svoje kolumne autsajdersko pobratimstvo lica u svemiru, sa drugačijim pogledom na banalnost svakodnevnice autor nudi nove poretke stvari sabrane u nesaopćenom zahtjevu, u metatekstu ovog dobrog rukopisa: vratimo se malim stvarima, vratimo se zvjezdanom nebu nad nama i moralnom zakonu u nama.
Možda će čitaoci ove knjige biti iznenadjeni ljubavlju autora za arhitekturu. Negdje u pozadini autor priziva zaludnu mistriju pa da grad bude Grad, da ovu lokalnu geopolitiku urbanog, ovu nakaradnu geopolitiku emocija koja se materijalizirala u transformaciji prostora sa vrlo jasnim hegemonom kao što je suvišni vjerski objekat u predzidju Ciglana, zamijeni ponizan odnos prema prostoru, bez građevinske i političke oholosti.
U tekstovima kojima caruje muzika autor je na svom terenu u punoći svojih talenata. Meni je bolji i od Ilke i Vrdoljaka i Lukovića. Buretova muzička kritika je lirska paučina izmedju srca koje ima svoj um i uma koji o umu srca ništa ne želi razumjeti. Kada bi se rukovodio samo umom uma folk bi bio kretenoidni proizvod ali um srca negdje pronalazi u tim haotičnim akordima blagoslov zemlje. To vam je sportista, muzičar, pjesnik i novinar Ahmed Burić, dječak iz vode, pardon iz sarajevske magle koja kao u Karpenterovom filmu samo što nije ušla u ovu prostoriju da nas proguta baš kao što je Aziza progutala Ivana.

(Umjetnička galerija BiH, 23.12.2015. Govor na promociji knjige Ahmeda Burića Od Ivana do Azize. Magistrat, Sarajevo, 2015.)

1276172_10153752915532457_375256901343482517_o

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s