KEMAL MUSIĆ: ZLA STRANA


ja

Jednom mi je otac ispričao onu priču kako je sin krenuo u planinu da baci starog roditelja.
– Kad je htio da ga ostavi u neku vrtaču, otac izusti: “Sine, nemoj ovdje, tako ti tvojega sina. Tu sam ja oca ostavio. Ponesi me, molim te, malo dalje. A tebe će tvoj sin još dalje” – pričao je moj otac koji nije čuo za Perl Bak, a kao da je pročitao “Dobru zemlju” od korice do korice. Znam da ne zna ni ko je Knut Hamsun, ali je “Plodove zemlje” imao u malom prstu.
On je pune osamdeset i dvije godine prkosio munjama i gromovima nebeskim. Znao je kako razgovaraju zrna pšenice, kako klas kukuruza miluje dugačke zelene listove. Znao je dok vije žito koliko će pljeve vjetar odnijeti, a koliko zrna blaga pasti na pokošeno guvno. Znao je da ukroti mlada konja. I sva sela od Bihora do Giljeve.
Suprotstavljao se moj otac olujama i vjetrovima, sušama i kišnim ljetima, gladnim godinama, raznim vladarima, vojskama i ratovima.
Samo nije mogao da se suprotstavi jednoj običnoj jutarnjoj vatri, negdje u proljeće.
Dok se u poljima rađao novi život, dok su maslačci, ljubičice i jagorčevine dostizale zrelost, dok se sjeme u njivama spremalo da izbaci klicu, ta jutarnja vatra u proljeće, koju je svojom rukom palio moj otac, odnijela je njegovu dušu visoko gore kod Danice zvijezde.
Sa šibicom u rukama, pored bijelog smederevca, zatekao ga je njegov zet.
– Kad sam prilazio kući, vidio sam kako je nešto na nebu svitnulo. Neka jaka svjetlost obasjala je cijeli kraj. Onda se ta svjetlost stopila sa jutarnjim zracima sunca. Brda su ćutala. Kamenje drijemalo. Zora zorila. Dimnjaci dimili.
Ušao sam u kuću i zatekao tasta, mrtvog.
Pored šporeta, u kojem bijaše vatra tek ugašena.
Onda je vjetar jako dunuo. Činilo mi se sve će ponijeti. Neki ledeni vjetar koji mi je prošao kroz kosti, smrzao mi srce, ukočio vilice. A onda je polako sve počelo da se kravi – pričao je zet isprekidanim glasom.
Ja i moja braća smo ga slušali.
Ne znam kako drugi, ali meni se cijepala utroba. Nešto nevidljivo htjelo je da me pojede. Sjetio sam se kako je majka ispustila dušu na rukama mojim i moje sestre, u taksiju prema Hitnoj. Bio je početak ljeta. I tada je počinjalo sve da živi, a meni se činilo da je došao kraj svijetu. U mojoj utrobi stvorila se velika rupa u kojoj će, mislio sam, propasti zemaljska kugla. I tek sada, dok je zet ovo pričao, osjetio sam olakšanje zbog majčine takve smrti i grižu savjesti što je otac zadnje trenutke života dočekao sam.
“Dok se otac mučio da posljednji put u životu udahne vazduh, ja sam čekao dijete ispred škole. Neko drugi je možda surfovao internetom, neko krojio pantalone, neko lovio ribu”, razmišljao sam dok je zet pričao kako je zadnji put vidio svoga tasta.
Sve me to podsjećalo na očevu priču o nekom Sokolu iz Bihora.
– Imao je taj Sokol – pričao je moj otac – devetoro djece. Snažne volove, prostrane livade, plodne njive, velike torove, konje sedlenike. Djeca rasla. Sokol ih štedio od poslova na njivama i livadama. U školu ih slao. Ženio, udavao. Sokolovoj djeci dlanovi kao od papira bili. Bez ijednog žulja – pričao je moj otac. Pričao je, a pogled mu letio nekud u daljinu. Kao da traži odgovore na pitanja šta li se to dešava između očeva i sinova, pa sinovi napuštaju očeve onda kad im je njihova pomoć najpotrebnija. Osjećao sam da otac potajno traži te odgovore među vrhovima visokih četinara, među gladnim vucima, među oštrim kamenim šiljcima, gustim maglama i ubitačnim gromovima. Naslućivalo se to po njegovom sjetnom pogledu, po glasu izlomljenom.
– Poženiše se Sokolovi sinovi – nastavljao je priču moj otac. – Odoše u svijet. Ostade Sokol da sa suprugom prevrće tešku zemlju. Da ljeti po zvijezdama tumači kakvo će vrijeme sjutra biti, jeseni da potura pleća pod teške džakove pšenice i tjera konje u vršaj, zimi da prti velike snjegove, a u proljeće da pregne volove u jaram i ore njive.
Tako je na sebe tovario teške godine.
A kad bi ugrabio malo slobodnog vremena, pogled bi mu odlutao niz Luku i krivudavi put odozdo. Onda bi obrisao znojavo čelo i nastavio s poslom.
Tako danima.
Tako mjesecima.
Godinama i decenijama.
Sokol i njegova žena čeznuli su za sinovima, koji bi rijetko navraćali. Pitali oca i majku kako su, kako guraju, kako izdržavaju teret nagomilanih godina, jel ljetina bila dobra, kako se nose s poslom…
I tako to.
Poslije su odlazili onim krivudavim putem, niz Luku, svojim ženama i svojoj djeci – pričao je moj otac. Pričao je i to kako su Sokol i njegova žena ispred kuće mahali sinovima dok im se ruke ne bi ukočile. Dugo bi tako ostajali ukočeni. Dugo, koliko čežnja za sinovima i unučadima. Koliko godine koje su ih sve više pritiskale. Dugo, koliko nepregledni vijenci Hajle, Komova, Prokletija i Bjelasice koji su se vidjeli sa Sokolovog prozora.
– Ništa na ovom svijetu, dijete, nije vječno, pa ni čovjek. Svemu jednog dana dođe kraj. A ljudski život, ma koliko trajao, izgleda kao da si na jedna vrata ušao a na druga izašao. Zbog toga, nije važno koliko si dugo živio, nego kako si živio. Zapamti to, dijete.
Sokol i njegova žena niti su kratko niti dugo živjeli. Nego taman koliko je trebalo. Tako im bog utefterio. Al, sjećam se, otišli su, nek im je rahmet duši, željni sinova. Doduše, nemoj da se ljutiš, al željan sam i ja mojih. Izgleda je bog odredio takav odnos između očeva i sinova. Valjda je pisano da se sinovi ne obaziru na očeve. Ali kad ovi umru, počinje jagma sinova ko će više ugrabiti očevine. Kom će više pripasti zemlje od koje su se ježili dok je otac bio živ. Od koje su bježali ko đavo od krsta. Od koje su im izlazili žuljevi po rukama kad bi makar i pomislili na kosidbu, vršidbu i oranje.
Tako i sinovi toga Sokola. Bježali su od babovine i baba glavom bez obzira. I ko bi rekao da im neće biti pravo kako im je otac podijelio zemlju. Jednom sinu dade Rasovo, drugom Rudnice, trećem Cijepac, četvrtom Redove. Za sebe ostavi Zlu stranu. Da se nađe njemu i supruzi, zlu ne trebalo. Da ima šta da proda, ako zaškripi. “Može bolest, može radost, može žalost… Da ne tražim od drugoga”, govorio je Sokol. Ali nije trebalo, pa kad je bio na samrti, okupiše se njegovi sinovi i upitaše kome ostavlja Zlu stranu.
“Čija će biti Zla strana”, nagnuše se svi četvorica prema Sokolovom licu iz kojeg je curio život.
“Kome!”, priupitaše glasnije, dok je žutilo oblivalo kožu njihovog oca a praznina ispunjala porodičnu kuću od čatme.
Od Sokolovog ćutanja ispadali su sipci iz tvrdih čamovih greda. Pištala smola iz borovih šašovaca na plafonu. Dimio odžak na staroj kući. Obrušavalo se kamenje gore na Perovici. A tamo daleko, u koritskim homarima, urliknuo je vuk.
“Zla strana, čija će biti?!”, odjekivalo je Kozjim dolom, Planom, Brezovicama i Kurilom.
Od tog pitanja izobličila su se lica četvorice sinova. Bala im izlazila po ustima. Čirevi izrastali po čelu. Pucale vene i kapilari. Kidale se glasne žice, cijepao grkljan.
Otac ih je samo gledao.
Činilo se kao da ih je žalio.
Svejedno mu je bilo čija će biti Zla strana. Njemu više ne treba. Za koji trenutak on će uzjahati bijelog konja nebeskog. Bilo da po njega dođe kod kuće, bilo da ga sinovi ponesu u planinu i ostave lešinarima.
“Zluuuuuuuuu straaaaaaanuuuuuu”, razvlačio se glas sinova u Sokolovoj glavi, stotinku prije nego što su se njegovo tijelo i duša razdvojili” – pričao je moj otac.
Sada kad nema mojega oca, kad god ugrabim prošetam do Ponora. Do Giljeve planine, ili mračne Mušnice. Odem do Strašnog dola…
Jer kad onemoćam i ostarim, hoće li me, tu negdje, sinovi moji ostaviti…
Da me gladni kurjaci rastrgnu!

(Iz rukopisa Nedokazive istine Lameka Ćisuma)

 

Kemal Musić (Godijevo kod Bijelog Polja)  završio je studije bankarstva i osiguranja. Objavio je knjige priča Zasjeda, Luda kuća, Kad su vukovi gladni biće oštra zima, Priče o malim i velikim čudima, te romane Žig i  Nešto nalik punom mjesecu.
Dobitnik je nagrada  “Avdo Međedović”, “Odzivi”, “Boško Pušonjić” i Nagrade Društva crnogorskih novinara za knjigu reportaža i priča “Kad su vukovi gladni biće oštra zima”.
Roman “Žig” je 2012. godine nominovan za prestižnu Nagradu Meša Selimović u Tuzli.
Zastupljen je u čitanci za šesti razred u Crnoj Gori, Studijskom programu bosanskog jezika i bošnjačke književnosti Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru, antologijama i izborima proze. Priče su mu prevođene na francuski jezik.
Član je Savjeta Javne ustanove “Ratkovićeve večeri poezije”.

Advertisements