Sande Dodevski: GODINE SUBOTOM


 

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
SANDE  DODEVSKI

Naslagane u prašini pod kućnim pragom, subotom, traju godine!
Nedodirljive a lake, uspavane takoreći, stoje u mjestu i ko god ih dodirne čini se nestaće skupa s njima, ili će ga zamesti vjetrovi koji i ovog proljeća duvaju u Međurječju… Prekrit će ga lanjskim topolovim lišćem i za trag mu se više neće znati!…
I dok i ovog, subotnjeg jutra, u širokim zamasima duva isti lanjski vjetar i u naletima nasrće na prozorska okna poput udaraca uhvaćene ptice što uzaludno lepeće krilima…. pod kućnim pragom – nevidljivi za ljudske oči, još sjede svi Burčevi!
Dok još do njih ne dopire huk vjetra od koga ih štiti uzdignut prag odajčeta, među mrvicama zemnog praha čame subotom nepomični i kruti u tijelu, kao da su odrvenjeli!…
Neki drugi, davnašnji vjetrovi, zameli su Burču Velička, Blagunu i Lefterku i tetku Lenče sa malim Trajčetom.
Sa svima njima je i Gera kojemu je izraslina na vrhu nosa već sastavljena preko usana sa vrhom brade… Kao razbacani u odajčetu sjede na zemljanom podu, nastavljajući da žive ko što su oduvijek živjeli: niti šta jedu, niti im se šta pije!
A subota, kao uostalom niti jedan drugi dan u sedmici, nije za gubljenje… I ona je već tu! A svi oni čekaju da se razdani, i svi su toliko sviknuti na čekanje, da im se čini kao da nikoga više i ne iščekuju…
Iznad praga na vratima odajčeta u vazduhu lebdi neka tanana linija sićušne tame koja izbija iz pukotine poda i koja svojim izgledom liči na tamu u ušicama igle, i nad sobom nosi razigranu jutarnju svjetlost!
Ćutke sjedeći, Burča u rukama neprestano premeće brojanice od lažnog ćilibara. Povlači i smiče sa konca jednu za drugom perle od žutog stakla i sve vrijeme nešto nerazmrsivo šapuće. Glas mu se ne čuje kao nekada davno dok je grmio na sve oko sebe. Ne dopire čak ni do skrivenih kutova čardačića preko kojega je odlazio i dolazio furioznim hodom. Zamro je je taj njegov negdašnji glas i utihnuo hod, a ostale samo te žute brojanice koje neprestano premeće u rukama!
Utihnuo je otkako mu Veličkovica već devetu godinu zaredom leži nepokretna u sobi sa izbijeljenim platnima i svilenim bubama…
Ležeći svih tih devet dugačkih godina, neprestano mu je najavljivala kako će se baš u subotu vratiti Giras …!?
Burča Veličko, već utihnuo, svoj je govor bio zamijenio mrmorenjem nalik tihom romoru kiše. Osim Girasovog povratka o kome je Veličkovica bez prestanka govorila podsjećajući ga kako će baš tada sigurno i rijeka doteći – svake ga je noći dozivala i preklinjući ga molila da se popne na tavan i rastjera ptice zbog kojih nije mogla zaspati!
-Da su rajske, ne mogu ih više trpjeti! – govorila je Burči i zatim ponavljala kako će se u subotu sigurno vratiti Giras …
-Veličko! On je moj sin i Gerov brat! Ti da ga dočekaš i preko rijeke da ga prevedeš! Kada bude stigao ovamo i dok bude sjahivao – da mu pomogneš! A isto to i kada se bude vraćao… Noge su mu bolne i on na njima stalno nosi bijele povoje od platna. A poznaćeš ga lako: po tankoj, sićušnoj vodenoj liniji koja mu, zajezerena, stalno stoji u uglu oka otkako sam ga ostavila i došla tebi… Ta mu voda stoji još dok sam ga ostavljala. Odoh, a ona mu voda ostade…A kao što ti rekoh: rijeka će biti mutna i golema!!!
I Burča bi se vraćao iz njene sobe i ponovo uzimao brojanice. Trajalo je to i uvijek su duvali isti proljetni vjetrovi, dok se najzad svi Burčevi u potpunosti ne svikoše na njih. Subota im dođe kao i svaki drugi dan. Ipak, podrediše joj sve druge poslove i prema njoj se upravljahu uvjereni kako će se baš u noći sa petka na subotu dogoditi sve što im se trebalo dogoditi: i pjesma i plač, radost i počinak od umora – dolazak, pa i sam odlazak i prelazak u vječnost…?!
Jednom rječju, doživjet će u toj noći svu zgusnutost vremena u kojem će nadjačati vlastiti strah i tjeskobu svega što je zemno i prolazno…
Ali, dok se to ne dogodi, i ne naiđe ta subota, valjalo je živjeti. I zbog toga se ovog ranog jutra Burča prvi pokrenu. Okači brojanice za dugme na unutrašnjoj strani svog čohanog prslučeta, pa se mirnim hodom zaputi po podu odajčeta.
Usmjerivši hod ka merdevinama koje je već bio postavio uz tavanski otvor, u prolazu, prećutno se dogovori sa Gerom. Gera će tokom dana od probranih topolovih grana u livadskoj mlaki saditi nove topole. Gacaće kroz vodu i rano ižđiklalo ljubičasto „kukavičje grožđe“ na sjevercu i dan će mu proći kao u bunilu…Stići će ga, i to tek u rano predvečerje, crvenilo sunca na zalasku i on će se onda vratiti i s njima nastaviti zajedničko sjedenje kroz noć…
Zbog Burčeve gole nadmoći nad njim, Blaguna i Lefterka su nosile stalnu nelagodu na licu. Čučnute uz gomilu neraščešljane vune, bijeljeli su im se prašnjavi listovi nogu, a one same krile u sebi stalnu želju za pjesmom i igrom; zakašnjelu pjesmu sa stotinu lica od kojih niti jedno nije ono pravo, a od kojih svako podsjeća na vjetar koji naliježe na mlado, oklasalo žito i na crvene latice tek procvjetalih bulki… Otkako su znale za sebe , htjele su da im život liči na pjesmu i igru, ali tu svoju skromnu želju niti jednom gestom nisu pokazivale pred Burčom!
A toliko im je malo trebalo da osjete bilo pjesme i trenutak kada će njena melodija početi podsjećati na bolno zapomaganje, na dječji zov i na pokretanje nogu u igri koja će ličiti na zanosni trk u visine i na teško i bolno propadanje u bezdan tihe čežnje…!
I sada, dok je Burča prolazio pored njih, očekivale su da će on svoj nerazmrsivi govor zamijeniti odlučnom željom da i sam zapjevuši, te da od njih zatraži da sve raščiste oko sebe i sa zida skinu trpezu, pa da svi skupa nakon toga zapjevaju…?!
Burča je, međutim, mirno prošao kraj njih, a kada je došao do merdevina – obazrivo provjeravajući čvrstinu njihovih nogostupnica – poče se odlučno penjati ka otvoru tavana. Odvojeni od čohanog, crnog prslučeta, zabijelješe mu se nabori pamučne košulje iznad širokih čakšira i ubrzo nestade u tami otvora.
Zadrža se dugo na tavanu. Zagledao je u sve oko sebe i tražio svoje nove, nepenčatirane kondure i umotavao ih u stare novine „Rabotničeskoeg dela“, a onda obiđe cijelu tavanicu i poruši sva ptičja gnijezda. Usput, pogleda kroz otvor na „badži“ prema rijeci i primjeti kako je u toku noći nadošla. Opazi na drugoj obali naslage crvenkastog mulja i na njemu nečije tragove koji su vodili do korita i tu se i završavali. Pomisli da je jutros rano neko od Dovezenčana prelazio i da ga je voda u gaženju zanijela negdje daleko nizvodno, jer se na bližoj obali nije vidio nastavak tragova. Stavivši nove cipele pod mišku, siđe niz merdevine i nikoga više ne nađe u odajčetu. Samo je čuo kako tetka-Lenče na čardačiću razgovara sa malim Trajčetom.
Dijete ju je nešto pitalo, a tetka-Lenče mu odgovarala: – O,pa ti, Trajče, kakav si! Šta ja znam šta je u toj sobi…?
A Trajče je i dalje zapitkivao: – A, tetka-Lenče, da u njoj nisu vampiri…?!
-Ama, nisu Trajče! Oni su sad u dolu, oni se danju kriju od ljudi…!
-A ima li u dolu i ljudi ili su samo vampiri…? – pitao je Trajče.
Uto ga tetka-Lenče nekud povede i Burča minu kroz odajče i krenu ka izlaznim vratima. Samo što ih otvori i kada zakorači na trijem čardačića – ugleda bijelog konja i konjanika koji je nepomično sjedio u sedlu. Po bijelim povezima na nogama, odmah prepozna Girasa, pa ne čekajući brzo mu pođe u susret.
Dok je Giras sam pokušavao da sjaše, govorio je nešto i u govoru zamuckivao, a Burča je – da bi mu pomogao – podmetnuo leđa da se ovaj na njih osloni.
Spustivši desnu nogu na zemlju, omršavjelo se Girasovo tijelo odjednom nađe u Burčevom zagrljaju. Ne progovarajući, kao da su obojica svojim ćutanjem nagovještavali buru riječi koje će tek uslijediti…
Ali, samo što se razdvojiše iz zagrljaja i odmakoše jedan od drugoga – tek tada zaćutaše!!!
Giras je bio zagledan u mutnu vodu i u njezine zapjenušane talase koji su se prelivali preko kamenja nalikujući mu na skvašeno krilo uginule ptice…
Ono što je Giras imao da kaže Burči, kao da se nije moglo iskazati riječima. I Burča je, ugledavši u Girasovim očima onu tanku, svijetlu vodenu liniju, i dok se ona još ne bješe uobličila u suzu – shvativši o čemu se radi – brzo zakrenu glavu od Girasovog pogleda, pa su ćutke krenuli prema čardačiću.
Stigavši do direka, Burča priveza konja, a onda – pridržavajući Girasa, povede ga prema sobi u kojoj su se nalazila platna i u kojoj je ležala Veličkovica…
Do njenih napola odškrinutih vrata stigoše ih tetka-Lenče i mali Trajče, ali onda Burča tiho progovori: – Lenče! Neka dijete ne ulazi u tu sobu…neka se ide prošetati da vidi doteklu rijeku…!
Kada Burča i Giras najzad sami uđoše u sobu sa izbijeljenim platnima i svilenim bubama, zastavši obojica kao zaglavljeni na vratima, prvo što ugledaše bjehu širom otvorena oba prozorska krila. Pod njima, na izbočini zida, i dvije ptice: jednu sa crnim, a drugu sa kao snijeg bijelim perjem!
Presamićena preko ivice gvozdenog kreveta, i nepomična, ne dočekavši da vidi Girasa – Veličkovica samo što bješe izdahnula!
Jačince, 1986.godine.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s