UMIREM DIJETE PO DIJETE


72788_1676813125885_1404182340_31737507_2050757_n

Providne cijevi kolaju kroz dječije žile
aparati zveče umjesto dragih igračaka,
ljepljivim usnama traži mi malo vode,
otekli trbuh čitav je svijet zavio u sebi,

širi modre ruke da takne prozorsku zraku
očima polja maslačka
gleda me i moli zadnji put:
teta jako me boli,
drži se za krevet
svoju nebesku lađu
kao svakog dana očekuje mamu,
neumitna doći će prije sljedećeg udaha,
dijete uvijek umire a da to i ne zna.

Vadim oči i siječem oba uha
sive zone gnječim tupim olovkama
jaučem a glas mi niko ne čuje
umirem dijete po dijete.

Jasmina Hanjalić

(Iz zbirke poezije “Sve u jednom jedno u svemu”, 2011.)

Advertisements