NOVA KNJIGA DINE POROVIĆA:HOMOROMINJANJA


naslovnica

 

Fuzija svjetova

(Scena prva)

Začetak uvijek nestvarno stidljiv
spoznaja i rika doraslog jelena.
Kroz bijeg uplašenih stvorenja
jesenje lišće zove zanosno milovanje.
Časak kasnije i srna se promalja
snena sišla sa usnule mahovine.
Gladni vuci u daljini zavijaju
na koncu i ponoć arlauče i pjeni.

(Scena druga)

Zid bistroa «Lovac» krasi
preparirana glava kapitalca.
Korpus gitare vibrira zvuk
neispavanima ječi ton vina.
U bistrini predzimskog dodira
za stolom tanka struna puca.
Svirač nikad ne pita zašto
već za dušu svirac i dalje svira.

(Scena zadnja)

Čujem narativni Radmilovićev glas iz kasne jeseni –
Čaplji slomljenog krila vratio se partner
prije nego je i doletio na jug.

 

 

Nepisano pravilo

Ljubim ruke, neodoljiva
nedodirljiva,
čujem niste nikad ustuknuli
gazeći slijepom ulicom
jastucima nemirnim
pred manijacima
što ugošćuju bijelu golubicu

ti, budi ptica u letu ili labud na jezeru
diviće ti se otvorenih usta
no, uštimaju li ti žice slavujske straže,
pjevaš očajna, zauvijek

ljubim ruke, čarobna
bajkovita,
doziva glas milostiv
talas uzdižući prepune galije
do visina dalekih planina
vjetar, pa i kad ne puše,
puni jedra u njedrima vagabunda

ti, budi sjajna zvijezda sazviježđu snova
bićeš ljubljena princeza
a, pređeš li iz tame misli u gorda slova,
bivaš prezrena zauvijek.

 

 

Albatros nije poletio zbog magle

Iščekujem
rađanje ponedjeljka
što stiže tačno iz one lahke srijede

Čekam
revnosno sat u minut
da zaspi na hladnoj klupi čekaonice

Razbuđen
priviđam sitnu kišu
jutrom iz neba poniru modri pogledi

Shvatam
danas jeste subota
poranila iznad prazne piste sa krilima Albatrosa.

 

 

Mali osvrt na Dinu cvrčka

Pjesnik nemirnih unutarnjih tokova i paralela izvan velike simbolike i bez odveć modernih manira bježanja u apstrakciju. Zaokupljen traženjem svoga izraza, ali sa mnogo lepršavih, čilih frazeoloških inkantacija, obrtanja i travestiranja; u buđenju vlastitih stilskih formi razapet između djetinje nevinih vizija i njima određenih filozofskih kroki razrješenja. Zbog takvih unutarnjih pritisaka, donekle manjka jasnoća izraza, koju autor nadomješta svojstvenom foničnošću. I kao da se u svim tim tonovima krije neka razgovorna liričnost, koja se decenijama po zapadu poštapala.

Predan pjesničkom putu sa nekom žurnošću, živi ga ne samo oblikovanog u riječi nego dobrim dijelom i u sam život, pretačući ga štaviše u svoju svetu dužnost. Ranjava ga svijet svojim sivim sklonostima i strastima, i on ga upravo nadilazi, tako što se ne libi ni spoljašnjega angažovanja da bi ga oplemenio i umanjio njegovu grubost. A to je predanost čovjeka koji duševno osjeća da ono što od istinitoga i dobroga nosi u sebi jest ono što je u njoj besmrtno.

Ako smo ovim iskazom parafrazirali mudrace, zar i poezija nije u službi te iste mudrosti, inače zašto bi se za nju vezale muze. Mada su ga ove podsticale da ne zaboravi ironiju, i da je satira pravi lijek za društvene “pro-jeke” i nesrazmjernosti u svijetu, može se reći da ih je i poslušao, a ipak je (nevjerovatno, možda u tome baš i jeste najveća ironija) u jednom trenutku pribranosti rekao:

Da, za sve na svijetu sam kriv.

Njegova primjetna kreativnost ogleda se, prije svega, u novim sintagmama i cijelim rečenicama, mada naizgled jednostavnim, ipak još nečuvenim. Tu možemo poći od samog naziva knjige. Ponekad ti spojevi i nisu najbolje osmišljeni, dakle stilski, padeški sravnjeni, ali to je najmanji problem. Što propusti autor, tu je lektor. Pa ako se njih dvoje dogovore da može ostati, eto i lingvistima posla.

S razlogom, u međuprostoru iskrsavaju iskre na DADU i neke potonje struje, ali to su samo asocijacije, jer se ova poezija probija između egzibicija dade i strave nadrealističkog automatizma – kako je ovaj svijet prepun tih formi i izvan svih prikazivanja, a ne može se ništa postići ako se vrtite kao majmun, ili ako vragu kažete tek ti si vrag, jer iz avetinjskog svijeta s cerekom stiže poruka: jesam pa šta – ona se ipak usredsređuje između naturalističkih klišeja i golih svjetovnih obrazaca i sakralnih formula, između bitka i nebitka ova poezija teži izgradnji formi nekog posebnog, možda, odsanjanog svijeta, neki svoj realizam i svoju sliku svijeta, dakako poetski subjektivnog, ali mitski okrenutog vječnoj i nedosegnutoj pravdi.

Homorominjanja. Zar to nije povratak prirodi, sebi? Nebu. I Zemlji. To je Dino. I to je njegova molitva. Homorominjanja.

Sred Ferhadije pjevam

pjesmu koju svaki dan učim

Viktor Majić

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s