ŽELJKO PEROVIĆ


 

zeljko perovic

 

ZARUKE

ponekad u zálomu ostataka svagdana
praviš složenice, prelomnice, prostirku
za onu što si je negdje izgubio, već dugo
sav od proljetnog zelenila (da li je počelo
s proljećem, kako bi mogao znati da će
godišnja doba biti zagonetke jezika, a sad
– sve kraći dani, godine), i ne kružiš više
oko rana, samo njihove mirise upredaš
oko prstenjaka, ako slučajno otkud naiđe
s prstenom od papira

 

 

UZLET (NISKO POD OBZOROM)

treći program radija, stihovi s Madagaskara
iz tridesetih godina prošlog stoljeća
dobivaju uzlet, kroz misli prhne pritajeni
vjetar oblikā koji je i tada brusio – sad
igra ulogu vremenskog vodoskoka u parku
Balkana, gdje noćas čekaš sâm u redu, dok ti
kroz stanične membrane vibrira neka vrsta
džeza kojeg je urednik smatrao prikladnim
za tu priliku, nadajući se, a ne znajući da će
titraji te čarolije leći
nekome u oko, nisko pod obzorom

 

 

VARIJACIJE

konačno se stopiš s bilješkama i svoj si
među svojima, zatim jednom nogom čekaš,
drugu puštaš tko zna gdje, u ritmovima kad si
hodao po prstima i mahao glàsnicama, variraš
varijacije, kao danas bi trebalo uzeti u obzir
cajtgajst i reciklirati koji grčki mit ili arhetip,
jer beskonačna drama nema odmora, neprestano
traje njena obnova, i ništa nije drugačije, moraš
brinuti i za svoje male smrti, kad kipe
preko čežnje, glasa, preko pogleda bez gnijezda,
bez osi i ne znaš reći ni tko si
kad kreneš preko polja nijemih riječi

 

 

STRUJANJE

zastaješ na Starom trgu i kuhano vino postaje kupka
za dah, u decembarskom popodnevu struje strukture
samo-osjećaš-čega, i za čelom
priče, jedna s uzdasima, druga u lúk
izvija vertikalu, treća je ona što je dugo nema, četvrtu
trzaju zaciklane riječi, neke su ljubimice jezika
i uzletišta najtiših tišina, gdje su
vatre, gdje su, stenje neko
u prostoru, u žilama podrhtava zametak glasa, dok
s neba pahuljaju konfeti

 

 

TÔK

po obalnoj te veduti zavodi
opipljivost vremena, i tu si
i negdje između, raspušta
rubove i već uspijevaš ubirati
bljeskutke što ih nosi tôk,
dok jugo iščešljava masline
i borove, i povremeno gúdi u
plodnicama gudura, slikajući
jutarnju zagonetku (pitanja su
u stanju čistog osluškivanja)

 

 

BOB ROCK ZA XXI ST.
u mariborskom Satchmu

baš je pravi trenutak,
o svojoj se misli pitaš,
o moći i nemoći glasa,
otkud ‘komadić orijenta’
u tvojoj kćeri, otkud
na jeziku njenom zora
saharska, otkad pada,
otkad raste najviše
što može, ko će znati
o čemu sad pjeva
ovaj što svira gitaru,
kaže da pjesma govori
priču o našim životima
(dok stado se njegovo
po mliječnoj stazi pase,
što bi rekao
Omar Hajam u ovom
ambijentu, žao
bi mu bilo što ne smije
zapaliti cigaretu)

Advertisements