LJUBICA OSTOJIĆ: KAKO SAM POSTALA VJEŠTICA


 

 

                   big1_kostim-vjestica-black-gold-4-14gVrlo rano, dakako. Gledajući se kritički u zrcalo, već preko bajki solidno educirana petogodišnjakinja. Iz odraza zrcala nije me promatrala prelijepa modrooka i zlatokosa Vila. Princeza sam mogla biti tu i tamo, u vlastitoj igri. Ali mi je bilo strašno dosadno da s tim Princem živim sretno i zadovoljno, u ljubavi do kraja života. Bez veze. Dakle, šta nego Vještica?

Sviđalo mi se to da letim na metli. Da pretvaram razne ljude i stvari u nešto drugo. Da varim grozne napitke u te svrhe. Da znam silne čarobne riječi na vještičijem jeziku s kojima se može svašta. Da imam crnu mačku i gavrana na ramenu, oho! I onu šiljatu kapu na glavi. Kao osoba od akcije sve sam isprobala. Metla s dugom drškom (što bi rekao jedan moj Kolega s faksa “preteča usisivača”) apsolutno nije htjela letjeti u mojim tajnim pokušajima iza šupe. Čarobne napitke i riječi sam iskušala (za ono prvo zamalo dobila batine), ali nije išlo. Jasno, trebalo je učiti!

Moja Baka i Djed kod kojih sam boravila svako ljeto (opet citiram drugog Kolegu: “Dok još nije bilo izmišljeno more”), nisu bili upućeni u moje ambicije za budućnost. Iako smo se silno voljeli i razumijevali, ovo je bila moja tajna.

Baki, koja je bila lijepa i tajnovita osoba, posvećena čarolijama kuhanja, ručnih radova, njegovanju prekrasnog cvjetnog vrta, Djedici, i meni takvoj kakva sam bila, sva od akcija i pitanja, često bi dolazila na kavu Tante Zina. Bila mi je super jer se sva smijala, i to često. Bila je debeljušna, u ljetnoj opravi, i kad bi se smijala sve je na njoj veselo poigravalo i smijalo se također.

Sjele bi u duboki hlad, za stočić s kavom, hladnim sokom i zdjelicom kolačića. Baka bi radila neki svoj vez, a tante Zina se hladila lepezom. I razgovarale su, potiho, u povjerenju. A ja? Igrala bih se u blizini i naravski, prisluškivala.

  • Pazi šta govoriš pred djetetom, draga Zina. Molim te.

  • Ma daj, vidiš da se zaigrala. Malena je ona još da to razumije.

  • Pa, nisam baš sigurna…- dvojila je Baka.

  • Idi macice, tamo na kraj vrta i uberi mi nekoliko cvijetova margareta. Ali polako i pažljivo. Hoćeš?- pokušavala me udaljiti Tante Zina.

  • Ne mogu. Boljet će ih. – snalazila sam se, i otišla, sva zaposlena, iza blizog žbuna jasmina. Dakako, vrlo pažljivo i dalje prisluškujući.

Da. Nešto sam zaboravila. Baka je bila vrlo mila i fina osoba, nikad ne bi povisila ton ili se s nekim svađala. Ali s prvom Susjedom godinama nije govorila, baš čudno. Kasnije sam saznala da je moj Onkel, a njezin dragi Sin, bio u vezi s Kćerkom upravo te Susjede, te da se zamalo nisu vjenčali, ali…nešto se dogodilo.

I jednom sam prisluškujući čula nešto iznimno značajno za moje vještičije naume.

  • A, ne govoriš ništa o onoj Vještici? Nisam je dugo susrela, jel´ tu?- pitala je Tante Zina.

  • Ah…ni ja je ne vidim, a to niti ne želim. Tu je valjda. Čujem onu njezinu pudlu lajati. A i Mljekarica poslije nas, k njoj nosi mlijeko.

  • Vještica je ona, pazi šta ti velim. Svašta sam čula, tu skoro na čaju kod Rozike.

  • Ne znam. Mene je povrijedila. Ne želim je ni pominjati, niti misliti o njoj.

  • A tvoj kulturni Suprug? Mogu si mislit.

  • On ju pristojno pozdravi, kad je susretne, znaš njega. Da se njega pita, mi bi imali održavati, barem formalno, dobrosusjedske odnose. Ali, odista nisam to u stanju. A ni Njoj nije stalo. Probaj te puslice. Novi recpt…

  • Muškarci. Ali ta je Vještica, ma čim je pogledaš…Osobito su joj oči vještičije, kad te pogleda, skrozira te. U mene ima svega vidit.- krenula je u smijeh cijela osoba Tante Zine. Ali ja sam već vješto krenula prema svom tajnom izlazu na ulicu. Vještica?! Pa to je krasno! A ja nisam pojma imala!

Vrlo brzo sam se našla pred njezinom ulaznom kapijom. Čudnom, da. Od kovana željeza, ukrašenu zmajevima. Nikad prije to nisam zapazila, jer smo tuda brzo prolazili, bez zaustavljanja i priližavanja istoj. Bome straaašna kapija! Što će biti ako ožive zmajevi? Zurila sam očarana…Tad se je, u vrh vrtnih stepenica pojavila osobno Ona (imena joj ni sad ne znam, ako je baš morala pomenuti Baka ju je nazivala Ona, a Djedica, gospođa Susjeda).

Uvrh stepenica, visoka i krupna figura, strogokrute sjedokose frizure, u nekoj vrsti kimona s krupnocvjetnim dezenom, meni u dnu, tako malenoj, činila se nadnaravno ogromnom. Zinula sam od vrlo zmiksanih emotivnih reakcija.

  • Šta želiš ti, Mala? Zašto tu stojiš? – pitala je dubokim glasom.

  • Pa…došla sam, ovaj, vidjeti tebe…

  • Trebaš me oslovljavati sa Vi, hm, očigledno nisi baš besprijekorno odgojena. Zašto si me došla vidjeti?

  • Zato što si, što ste Vi…Vještica!- rekla sam, jasno i glasno.

  • To si čula od svoje gospođe Bake?

  • Ne, Baka! Rekla je to Tante Zina. – bila sam apsolutno iskrena.

  • Mein Gott! Pa to sam trebala odmah znati. Tvoja Baka je barem gospođa. Ako tako što i misli, nikad to ne bi rekla, jasno. Ali Zina? O, dakako!To uprav sliči Zini, toj…hm. – gledala me je zamišljeno.

  • A sad, ako sam ja Vještica, što se to tebe tiče?

  • Da, tiče se! I ja bih jako puno željela biti Vještica! Ali ne znam kako se to bude?! Pokušavala sam, i ništa! Da li bi ste me Vi mogli nekako naučiti? – gledala sam u nju odozdo, drhteći od uzbuđenja.

Ona se ipak nasmiješila, a ko i ne bi? Djete je tako izravno iskreno. Naročito malene buduće Vještice. Zapravo, sedmogodišnja kćer moje Nećakinje, Ivona, je izrazila identičnu želju za svoj budući životni poziv. I vratila mi u cjelosti ovu davnu pripovijest.

  • Pa nije isključeno da si na pravom putu za postati Vješticom. Ipak si nekako premalena za svoju dob. I vrlo blijeda, vjerojatno anemična. Ne bi me čudilo, poznavajući tvoju Majku, hm…

  • Ali kako? Kad? Ja bih što prije! Vještice su meni divne!

  • Ako su tvoje želja i volja dovoljno jake, postat ćeš sigurno. To ti dođe samo od sebe, ne uči se, posebice u ovim poratnim nazovi školama.

  • I znat ću sve one čarobne riječi za začaravanje?! Same će mi doći?! I letit ću?! I sve?!- oduševljeno sam kliktala.

  • Idi sad, ludice mala, zovu te. Sve će biti.- rekla je, okrenula se i nestala iza ogromnih plavičastih rascvalih hortenzija. Baka me je dozivala, stojeći pred našom kapijom. Iza nje je provirivala i Tante Zina. Obje zabrinute.

Da ne duljim. Sve sam im od riječi do riječi ponovila. Čak i vrlo ponosita na svoj podvig. Bit ću Vještica, to više nije bila tajna.

Baka je kapala valerijanu na kašičicu šećera, imala je slabo srce. Bila je vrlo blijeda. A Tante Zina je bila vrlo crvena u licu, i svaki djelić nje je podskakivao od ludog smijeha, koji je nezaustavivo tekao iz nje cijele.

  • I odista si joj rekla kako sam rekla da je Vještica?

  • Pa, da. Rekla si. Nisam ništa slagala. A i ja ću biti, eto!

  • A kako si izišla kad je kapija bila zaključana?- ispitivala je Baka.

  • Čarolijom, naravno.- izjavila sam, zaobilazeći istinu.

Sad, kad odavno nema na ovom Svijetu Bake, Tante Zinei njezina smijeha, One, kuće, vrta, dubokog hlada s kavom i kolačićima, smijeha lijene Muci, ničeg do u mojim sjećanjima. I kad sam ja negdje u njihovim tadašnjim godinama, mogu reći. Bio je zakamufliran otvor na ogradi, iza jorgovana, korišten od mene u nekim osobitim slučajevima. Mogle smo tuda šmugnuti jedino kućna mačka i ja, samo što je sijamska Muci bila za to odveć lijena i nezainteresirana. Za razliku od mene, koja sam taj prolaz rado koristila.

I eto. Postala sam. Došlo je samo od sebe. I čarobne riječi. I letovi. I sve. Osim gavrana, crne mačke, i varenja onih i svih ostalih napitaka. Urijetko, juha nimalo čarobna, dapače. I česta, solidna kava u količinama. Šiljatu vještičiju kapu ne nosim na javnim mjestima, koristim svoje diskreciono pravo, zašto ne?

Ali, budući da se povijest ponavlja, upravo meni je došla na konzultacije Ivona, s odlukom da bude Vještica. No, ona ima još neke alternativne, moguće životne pozive. Još nije posve odlučila.

Eto, tako sam krenula, postala i ostala prilična Vještica. A šta to opet fali Vješticama? Po meni, vrijedne su svakog štovanja. Ali, krivo ih se predstavlja i kroz historiju, i kroz književnost (koje uglavnom pišu muškarci).

Advertisements