Nova, nagrađena knjiga Muje Musagića “Druga konferencija ptica”


 

 

m

DRUGA KONFERENCIJA PTICA

Prva je, kao što rijetki sretnici znaju, održana davno

već; o tome nam je svjedočio slavni Farid Ud-din Atar,

iz dvanaestog stoljeća persijski pjesnik slavni. Bio je,

pričalo se, veoma mudar čovjek, i pouzdan mnogo, pa

su mu, stoga valjda, jedne olujne noći, i ptice povjerile

tajne svoje, vjerujući da će iskustvo njihovo, ptičije,

i svim ljudima, jednog dana, od koristi velike biti.

 

 

Ali, ljudi kao ljudi, zaboravljaju brzo diluvijalne strepnje

plemenâ ptičijih, ljuti i prijeteći govor ledenjaka, onaj

prije i onaj poslije velikih potonuća. Ne znaju ljudi (i nisu

oni sami za to krivi) kako izgleda vrijeme prije prvih okeana,

pa kako onda da pamte konferenciju tamo neku dokonih

ptica?! Eto zbog čega pjesnici novi, u glavama svojim,

umornim i teškim, prebiru uzalud tajne pješčanih knjiga

o životu sretnom prvih visibaba, kao svoj neoprostivi

dug Vremenu, velikom i dobrom, sve dok se Sunce naše,

ozbiljna zvijezda naša, patuljkom bijelim ne bude zvala.

 

 

I zato, evo, baš danas, u bašči prostranoj na kraju grada,

našeg neveselog, historija nam se važna dešava još jednom

počinje druga konferencija ptica zabrinutih. O tom

događaju važnom ništa se pisalo nije; u tajnosti su velikoj

sve pripreme obavljene brižno, kako se pticama odabranim

ne bi nevolja kakva desila – da ih pijani lovci na okupu ne

bi našli, i da im, uz malo lovačke sreće, sačmaricama

ubojitim ne bi ispripovijedali eshatološke bajke tužne.

 

 

Sokolovi, jarebice i patke,

golubice, čaplje i labudovi,

vrapci, slavuji i sove,

kondori, albatrosi i orlovi,

laste, prepelice i zebe,

te druge odvažne ptice mnoge, kojima se,

ovoga časa, imenâ sjetiti ne mogu:

stanarice, skitalice i selice,

preletnice, gnjezdarice i zimovalice,

močvarice, golupčarke i ždralovke,

sa pupavkom hrabrom na čelu, sjećajući se

dinosaurusa-teropoda, pramajke svoje davne, tragali su

ponovo za kraljem svojim Simorgom, kojega su već

jednom, devet stotina godina ranije, sreli na brdu Kaf.

 

 

Imale su namjeru da mu ponovo, ovoga puta u Bosni

ozebloj (o kojoj on, iako je kralj njihov bio, ništa još

znao nije) zabrinutost ponove svoju zbog oholosti goleme

barbara novih, onih sa zapadnih i onih sa istočnih strana,

koji u prah smrtni melju sva polja plodna – ptičija i naša,

i pogledom poganim mute potoke bistre – ptičije i naše,

a otoke plemenite – ptičije i naše, i šume, zelene i pitke –

ptičije i naše, u kabanice svoje kriju, jašući na krilima

oholih, lajavih reptila.

 

 

Sada u strahu velikom, puni zebnje, čekamo, izjedajući

zadebljale nokte na prstima nožnim, da nam se vrapci,

izaslanici opunomoćeni naši, sa konferencije ptičije druge

živi i zdravi vrate, pa da nam, napokon, donesu vijesti

važne o sudbini plemena našeg tužnog i zaboravnog, da

nam kažu, napokon: jesmo li griješili mnogo, jesmo li,

možda, u igri pretjerali, jesmo li, možda, mimo svake mjere,

travama ljutim liječili sve bolesti zimzelene, jesmo li isuviše

zaboravu skloni, pa nam se, zbog toga, djeca naša tako često

u maglama gube po šumarcima zelenim, pa i onda kad zime

studene prođu i kada mokra zapuše jugovina.

 

 

I, evo, baš kao da ih ovog časa čujem…o, da, da, već

cvrkuću, ne baš veselo mnogo: budemo li dobri i poslušni,

zemlji i nebu budemo li vjerni, pa ako tiho i skrušeno

prođemo, u šutnji, ispod vrhova blistavih jela, možda će

nam zemlja, možda će nam nebo, još jednom – ali samo

još jednom – grijehe naše stare oprostiti.

 

 

Može to nebo, onako široko i otmjeno plavo, nama učiniti,

velikodušno, kao što to ptice rade, kada nam u kljunovima

svojim, čistim, u jutro rano, kao znak dobre volje, donose

kapi vremena dobrog i novog, a u njemu zanosnu pjesmu

ljubavnu, cvrkutavu sevdalinku, ravnu i pamtljivu, Mjesecu

i Suncu okrenutu.

 

 

I, evo, čujem ih već, cvrkuću ne baš veselo mnogo, ali

cvrkuću ipak:

sa-mo da i ove go-di-ne ne bu-de oš-tre zi-me,

sa-mo da i ove go-di-ne ne bu-de oš-tre zi-me,

a a-ko, i-pak, bu-de, ne-ka i pro-đe, ne-ka-ko,

a a-ko, i-pak, bu-de, ne-ka i pro-đe, ne-ka-ko,

ka-o i sve dru-ge,

ka-o i sve dru-ge,

ka-o i sve dru-ge

što su pro-šle,

što su pro-šle,

što su pro-šle…!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s