Ja sam volio Želju a ona je voljela gudače


IMG_20160630_111153

Ja sam volio Želju a ona je voljela mene.

Ona je voljela gudače a ja sam volio nju.

„Idemo na koncert. Sjajni gudači: Valter Dešpalj.“

Crvkuće moja ptica skenderijska. mighty palms

„Ma ne dolazi u obzir. Znaš, da kad čujem gudače, ja odmah zaspim.“

Zezam se ja.

„Ne moraš. Stvarno si čaršijaner. Osim ćevapa, vi ne znate šta valja. U pravu je moja mama.“

Napući usne moja golubica sa Skenderije, i ja sam znao da me čeka nekoliko dana ćutanja, a pošto to ne volim odlučih se za štos.

„U redu idemo na koncert. … te Valter Dešpalj, ali samo pod jednim uslovom:

Da odeš samnom na utakmicu, i da prije toga naučiš napamet Željin sastav.“

Počeša se po plavoj, dugoj kosi moja golubica garavih očiju i pogled joj negdje odluta.

„Kad god se zamisliš uvijek ugledam Anu Karenjinu prije nego što se bacila pod voz.“

Pravim ja dramu tamo gdje je nema jer znam da će pristati. Voljela je izazove.

Koncert se održavao u Domu JNA u subotu, a utakmica je bila u nedelju.

Na staroj, dedinoj pisaćoj mašinu precizno otkucam sastav Željezničara na crvenom papiru, stavim ga u crvenu kovertu kao da sam joj napisao ljubavno pismo, i predam joj ga svečano.

„Stvarno si zao. Ovo je prvo pismo koje si mi napisao. Kakva su ovo prezimena kao da si ih birao za moju muku.“

Smješkam se gledajući u repertoar Valtera Dešpalja od koga sam odmah ogladnio, od muke naravno.

Sala Doma JNA namirisana kao seoska frajla, plišane crvene fotelje i Valter Dešpalj. Pomislio sam da sam u nekom Felinijevoj filmu. Čim su počeli da sviraju ja ko fol počnem da hrčem, a ona me opali u rebra laktom i ljutito se nasmija.

Tako je meni, za ta dva sata jedno tri puta, padala glava od pospanosti, i svaki put bih dobio lakat u rebra, ali sam bio sretan jer svaki put bih ugledao njen osmijeh. Ne znam kako su to shvatali oni što su sjedili iza nas u polupraznoj sali, ali se sjećam da su se neki blago nakašljavali.

Sutradan je došlo mojih pet minuta.

„Haj'mo Željin sastav!“

Deklamuje ona kao naučenu pjesmicu:

„Janjuš, Kojović, Bećirspahić, Bratić, Katalinski, Hadžiabdić, Jelušić, JOVANOVIĆ….”

„Stop. Ne valja.“

Vičem ja.

„Znam, bolan, zezam te. JANKOVIĆ, Bukal, Sprečo i Deraković.”

Smijemo se oboje dok idemo prema Koševu. Te godine je Željo stalno igrao u gostima jer se stadion na Grbavici renovirao. Utakmicu nismo ni gledali od cirkusa koji je ona pravila. Kad god bi neki navijač ustao, i uz viku pomenuo sudijinu bližu familiju, ona bi začepila uši i k'o fol od straha se privijala uz mene a ja bih je k'o fol štitio od razjarenih navijača.

Nikad se više nisam ismijao na jednoj fudbalskoj utakmici.

Te godine 1972. Željezničar je bio prvi i jedini put prvak Jugoslavije u fudbalu. Valter Dešpalj je prvi put svirao u Karnegi Holu, a ja sam prvi i zadnji put u životu bio na gudačkom koncertu.

Lijepa je mladost i samo takve se treba sjećati. Ja se, kad god mi padne na pamet nešto što mi se tada događalo, i dalje SMJEŠKAM.

ZORAN  JANKOVIĆ

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s