Jagoda Iličić


jagoa

 

 

Bakonostalgičnost

Dan je stvoren da se u njega porinemo
poput brodova na putu svile i začina
s jedrima od kecelja koje su nosile naše bake.
Nije riječ o bakonostalgičnosti..
Na japanskom, možda, zvuči ljepše tvrdnja
da vrijeme kalupimo po otiscima vlastitih misli.
Spremamo ga kao tegle s džemovima
na neke mračne police
i vadimo, povremeno
kada nam, u hladnim zimskim noćima
ponestane smisla.
Danas ću učiti japanski.
さようなら sayonara!
dobacujem malenoj bubamari
što se sprema na uzlet s mog dlana.
キス(kisu) odgovara ona
i odlijeće ostavljajući me
da udišem zrak namirisan marelicama.

*kisu-poljubac
*Sayōnara-doviđenja

 

Let

Krov je zagrlio
zidove stare kuće.
Nadvio se nad pustim sobama
kao jorgan po praznoj postelji
i čudio se samome sebi,
što ne umije poletjeti
a tako dugo
bdije nad pticama.

 

Otuđenja

Ima jedan put.
Nema na njemu nikoga.
Sjetim se, ponekad,
kako me je vraćao kući
u predvečerja
ispod baršunastog neba
posutog zvijezdama,
i pratio
uronjen u suze jutra.

Taj stari, stari put…

Jedno smo drugom
u korov zarasli.

Pedagogija

Jutros se cijeli svijet naizvratio.
Popadale su mi zvijezde
i nema smisla objašnjavati
gdje je završio Mjesec.

Šteta je ovo divno jutro provesti
tako bolno izopačen.
Zar na današnjem vremenu
nije izmišljena neka kontracepcija
protiv začeća nesreće?

Tolike druge stvari
tako su divno stvorene
a ja se, ovdje, davim
u fluidima vlastite nemoći.
I vi meni tako:
– Nema!
Kako da se nosim s tim čudovištem?
Kakvom pedagogijom da ga
odgojim u leptira pa da odleti
u ovaj sunčani dan?

 

Tragedija u dva tri čina

Sunce je granulo i izblijedilo sve te strašne istine
zbog kojih je sinoć morala da umre.
Ispila je svoj otrov kao u nekoj grčkoj tragediji,
pažljivo i sporo pripremljen u vlastitoj kuhinji,
legla u postelju i pustila da joj se srce smiri.

Upokojila sam je sinoć,
položila cvijeće na čaršaf ispod kog je legla
zamaknuta činjenicom da je nije volio.

Jutros se, umjesto nje, iz iste one postelje,
podigla neka mala, vesela Talijanka.
Obrisala je prašinu po policama,
skuhala pileću juhu s puno povrća
i zalila osušene muškatle.
Pjevala je jednu staru, toskansku baladu,
prala sudove i gledala kroz prozor.

Tako su slatka sva ta naša mala, privatna uskrsnuća.

 

Epitaf

Dolaze vremena
u kojima se neće znati
što smo.
Kupovat ćemo srca po kioscima
i umetati ih u nas,
kad se sami od sebe
budemo rađali.
Treba pamtiti
dok postoje
zelen list
i kap vode,
klesati u kamen
neka se zna,
da nije uvijek tako bilo.

Jagoda Iličić

Pjesma ribareve žene, Dobra knjiga Sarajevo 2016.
Knjiga nagrađena na natječaju Fondacije za izdavaštvo 2014. godine

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s