STJEPAN ZELENIKA


 

 

BARBARA

Noćas  zlatnim rukama

pun mjesec krade san.

U tišini sobe sjeta

svom silinom boli ječi,

U zagrljaj te pozivam.

 

Sjećaš li se Barbara?

Plakala si mi na ramenu

autobus samo što krenuo nije,

na srce mi poput trnove krune

legla sva naša ljubav.

 

Posljednji poziv putnicima za Zagreb.

u mene se pretaka žestoka gorčina

sa zadnjom kapi žestice

ispijena za šankom malog staničnog lokala.

 

Ne smijem te u oči pogledati

ne smijem ti reći zbogom,

preslab vjerovati životu.

 

Mislim doći ću brzo.

Lažem tebe, lažem sebe,

srca nam lažem,

ako se njima može lagati.

 

U busu mi se dvije suze niz obraz oteše.

Mada još nisam  htio priznati sebi

da sam na mom ramenu s tobom

i ja plakao.

 

Dok mi pred očima plavetnilo neba

iznad Novog Mesta postaje

sivilo.

 

Mislim kako ću te opet držati za ruku

dok noću šetamo stazom uz Krku.

 

Nikada neću zaboraviti kako smo

na tvoj rođendan umjesto viskija

koji smo pili to popodne

zabunom kupili bocu ruma.

 

Otad miris ruma me na tebe sjeti.

I ne volim kolače s njegovim okusom.

 

Poslije šetnje smo kod bolnice

peli se na ogradu i brali grožđe.

Znadeš li da sam zbog tebe

ukradenim čamcem JNA

oko ponoći plovio uz rijeku

kako bih stigao na veselcu

i zaplesao s tobom

zadnju polku.

 

Rekla si mi tad

da tvoje nebo u Krškom

ima ljepše zvijezde

i da pokraj tvoje kuće

(iako ga tad vidjeli nismo)

ima ljepše zelenilo.

 

Da ti u svibnju i  lipnju kroz  prozor

dopire miris bagremova cvijeta

i ocvale lipe.

Zaklinjala si se da ti iste ptice,

one iz Krškog,

na prozor internata u Novom Mestu

svako jutro dolaze

i isti cvrkut daruju.

 

Dok si mi plešući govorila

brojao sam uzdahe,

drhtaje prebirao.

Kad si odlazila po pivo

divio se kako njišeš kukovima zrele žene

a tek ti je osamnaest.

 

A onda …

Ti ostade u internatu

mene na Pokljuku poslaše.

Rastužiše me, ali uz sjećanje na tebe

ljepša mi biješe od Prešernove Urške.

Slao sam ti pozdrave po leptirima,

po golubovima planinskim

pjesme i stihove ti slao

I brinuo, jako brinuo Barbara,

kad bi nad Triglavom smračilo se

kad bi kišilo nad Bršljinom

pitao bih se, gdje si,

brinuo  da mi ne ozebeš.

 

A kad bi Bršljinom s topola

bijele pahulje ko pamuk

zrakom lepršale

zamišljao bih te u zagrljaju

kako se privijena uz mene skrivaš

od  vremena što nam rastanak sluti.

 

Da, teško je bilo …

 

Prizivah te Barbara u snovima

klečah pred imenom tvojim

Strah me da vidjeti te neću!

 

Ko i sad se pitah:

Šta se može dobiti golom

ljubavlju u srcu?,

a nisam znao da

imam najveće blago na svijetu.

 

I nisam znao

da će mi tvoj osmijeh

u srcu ostati

ko klokot njadražeg potoka

što ga u cijevi zatočiše.

 

Nisam znao da ćeš se

poput maslačka rasprhnuti

i prosuti u sjećanju.

Sad skupljam te sjemenke

i sklapam cvijet

što jednom, sedamdeset i neke

bijaše mirisan i žut,

a samo tren kasnije,

zreo i razasut.

KREŠEVO, 3. lipnja 2012.g

 

 

 

 

 

PISMO

 

Sjeti se, bilo je lijepo onog ljeta na starom gradu,

šumjela je topla kiša u blago predvečer,

dok zvona sa crkvenog tornja pozivaju na molitvu.

 

Sjeti se onog crvenog obzorja, dok silazimo stazom

i slušamo kreket žaba dolje kraj seoskog puta.

 

Sjećaš li se još onog starog hrasta pod kojim smo

po cijelu noć šaputali, baš kao da smo se u njega kleli.

Koliko si mi puta zaspala na rukama, kasno u noći?

Mislili smo da toj ljepoti nema kraja.

 

Sjećaš li se, kako smo se ludo smijali, jednom,

oko ponoći?

Jedna je majka sjedeći kraj prozora čekala sina

da se vrati s pijanke.

 

Sutra smo otišli na more, provesti onih naših deset dana.

Kako nam je za sreću malo trebalo?

 

Sjećaš li se kako smo satima veslali, a vraćali se

tek kad Supetar pruži nisku svjetala, kad prvi ribar krene

na sviću?

 

I, sjećaš li se jutra, kada sam ti na stijenama ispričao

onaj san o magli, što se uvalila među nas,

pa ja pokušavam dohvatiti tvoje ispružene ruke,

a ti si sve dalje, i dalje, i polako blijediš?

Sigurno bi nestala da se ne probudih.

Da – kada sam ti ispričao san, rekla si:

To ne može biti, jer, tako si rekla,

kako ćemo jedno bez drugoga.

 

I onaj tvoj osmijeh,

još mi srce zatreperi kad ga se sjetim.

 

A onda:

Jedno jutro spakirala si kofer i otišla na studij.

Doći ću, obećala si, narednog ljeta opet ćemo na more.

 

Dugo je ovo moje čekanje, pomalo posustajem.

 

Znaš li da je granata slomila onaj naš stari hrast?

Kraj seoskog puta utihnuo je kreket žaba.

Putem sad vojničke čizme zveče.

 

I ona majka – viđam je često sklopljenih ruku,

u crno odjevenu, na crkvenom putu, kad zvona zazvone.

 

I onaj san,

I Supetar,

I ona brodica…

 

Svega se u ovoj samoći često sjetim

Nejasno, kao da još kroz maglu veslam.

 

 

KREŠEVO, 15. prosinca 1993. godina.

 

 

 

 

 

VRANAČKI SMIRAJ

 

Slika iz djetinjih dana što me

ko sjenka prati hoće da sa mnom

još i danas diše.

Kuća s onu stranu Rimskog mosta
žubor rijeke i Basuljka na pendžeru

ko da čuva dvije pastrmke u

ribnjaku prije velike vrbe
i kovačkog točka.

Kad Marta o tahta
večernji angelus udara
i baka Kata
zastore na pendžer navuče
Gospa se pozdravi
„Sutra smo drugi na redu
u malom mlinu“ kaže Gaši.

Tamo pod Ridićom u duganji

stari kovač vrana lica
zadnju iskru na grnu gasi.

U dnu sela Anđelkina keruša
pod basamake dublje se zavuče,
tamo, preko rijeke, iz dvorišta
Blažev mačak na pojatu šmugne.

Gore, iznad velikog mlina
ljesa ko đeram škripnu
To Anteljine kćeri s Ušljivice vode
danas zadnje kante nose.

I kao ritam života što u čojku kuca
mlinski žrvanj još neumorno bruji.

Selom zatamni još po neki pendžer
ko umorni starac oči sklopi,
pa još samo hukom sove
iz obližnjeg gaja
ili lavežom u daljini nekog kera
selo u san mirno tone.

 

KREŠEVO, 21. sijećanj  2015.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Advertisements