Mjesečne arhive: Septembar 2016.

Jasmina Hanjalić: PUT KA ZAPADNOJ STRANI

fotografija1186

 

PUT  KA  ZAPADNOJ STRANI

 

Sinoć sam sanjala da letim,

ne u visinu,

nego odmah iznad krovova,

 

zapravo,

to nisu bili  krovovi,

mnogi su srušeni

i te kuće su bez pokriva,

 

to i nisu bile kuće,

nisu ni kolibe,

nemaju crveni crijep

i umjesto prozora zjape rupe,

 

(uplaših se nad tim prizorom

ko li tu živi?

koga mogu da udome?)

 

no ne vidjeh nikoga,

ulice bez djece sablasno su gluhe,

nema ni drveća ni ptica,

poneka lopta probušena

i prazno bure od oružja,

 

a na jednom mjestu

među igračkama sivim od pepela

ugledah novu geografsku kartu

sa iscrtanim putovima

ka zapadnoj strani

sumraka.

Jasmina Hanjalić

Advertisements

Latika Chawda (Vardha, India)

 

 

img-20160628-wa0015

 

Latika Chawda (Vardha, India)

 

MERI RANGOLI KE AE RANGEEN FOOLON!

 

 

Meri Rangoli ke

Ae Rangeen Foolon!

 

Sajo itna ki

Prakriti bhi Sharma jaae

Rango itna ki

Sooraj bhi apni kirnen bikher jaae !

 

Khushbu to nahin bikher sakte tum

Majboor ho is kadar

Kam-se-kam

Par ho tum men itni “kashish”

Jo sabke dilon ko thandak  pahunchaae !

 

Maasoom na banna ki

Gar koi tode to toot jaao

Saamna karna zindadili se sabka

Dher kar dena adaa se apni unhen

Jo koi tumhen haath bhi lagaae !

 

Mit jaana hai har subah tumhen

Naaraaz na hona

Ki hai yahi falsafaa zindagi ka

Mit kar fir se ban jaanaa

Par chhod jaaoge chhap dharti par

Tum apni

Mahak apni yaadon ki dilate rahoge !

Raat ki chaandni men murjhaa jaate ho tum bhi

Simat jate ho aapas men

Daale galbaanhen

Ki khabar hai tumhen subah bichhad jaaoge !

 

 

Simte rahte ho tum

Baarish aur barsaaton men

Kinhin dibbon aur kamron men  “mahfooz” !

 

Khushnaseeb ho ki

Bakshaa hai tumhen aangan

Rangineeyaan failaane

 

Varan footpath bhi naseeb nahin hote kisi-kisi ko

Apni taangen tak failaane !

 

Bante bhi ho badi keemti rangeen ret se

Tum

Lajaate ho unhen jinhen vastra bhi uplabdh nahin ho paate

Bante to ho bade deri se…

Aur bikharne men zara-saa bhi waqt nahin lagaate !

 

Khilne se tumhaare

Khil uthte hain Bharat ke tyauhar

Shaadiyon-samaarohon men lagte hain chaand chaar

Tumhen ektak nihaarte hue ji nahin bharta baar-baar !

 

Rahta hai intzaar Maalin Latika ko har subah

Tumhaare khilne ka

Par

Waqt ka takaazaa,

Mausam ki maar,

Na ho koi tyauhar,

Na ho jeb me paise chaar,

Na ho kalaa-premiyon ka pyar,

Na ho man men bhaav,

Na ho aangan taiyaar,

Na hui ho jhaad-buhar…

Tab

Meri Rangoli ke

Ae Rangeen Foolon…

 

Tum kaise khil paaoge ?

 

Latika Čavda (Varda, Indija)

 

O, CVETOVI MOG RANGOLIJA…

 

O, cvetovi mog Rangolija, raznobojni

budite tako raskošni vi,

da se pred Vama i Priroda posrami.

 

Obojite se tako

da vas i Sunce pomiluje svojim zrakom.

 

Iako ne možete miris ispustiti

toliko ste nam potrebni

bar da pokažete draži svoje

da se srca sva lepotom vašom napoje.

 

Ne budite tako krhki,

od drugih poraženi, duhom klonuli,

uspravite se pred njima, oživljeni

porazite ih svojim šarmom zavodljivim

ako se neko i usudi vaše cvetove dodirnuti.

 

Usud vam je da svakog jutra umrete

ali nemojte da se durite

jer oživeti nakon nestajanja

jedina je filozofija životna.

No, vi ćete trag na Zemlji ostaviti

miris vaših uspomena i dalje ćemo udisati.

 

U zvezdanim noćima, venete i vi

jedni uz druge šćućureni,

pognuti, zagrljeni,

jer znate da jutro rastanak donosi.

 

U sezoni kiša ostajete sakupljeni

u kutije i prostorije, bezbedni i zaštićeni.

 

Toliko imate sreće da u dvorištima se

slobodno prostirete i prikažete svoje boje

dok drugi ljudi čak nemaju ni mesto svoje

gde će se opružiti ili čak prespavati.

 

Skupoceni prah od koga ste napravljeni,

u čije ste bogato ruho odenuti

posramiće i one koji se ne mogu ničim ogrnuti.

 

Potrebno je vreme da budete oslikani

ali za tren bivate uništeni i obrisani.

 

Kad vi procvetate, svi festivali u Indiji donose ushićenje

svadbene ceremonije su dražesnije, za divljenje su vaše boje

ni dok vas gledam satima, ne mogu se zasititi oči moje.

 

Baštovanka Latika,

čeka da procvetate

ali onda kad,

nema vremena,

ili je sezona kiša,

ili kad novca nema,

kad festivala nema,

kad nema inspiracije,

kad u meni nema emocije,

kad dvorište spremno nije

ili kad očišćeno nije

cvetovi mog Rangolija, raznobojni,

kako uopšte možete da procvetate vi?

 

                                                  Original na hindi jeziku i prepev: Ana Stjelja

 

Latika Chawda (1986), indijska Rangoli i hena umetnica, prevodilac, modna dizajnerka i kaligrafkinja.

*Rangoli umetnost se odnosi na oslikavanje pločnika prahom u boji kojim se oslikavaju razni cvetni dezeni. Umetničko delo traje samo jedan dan jer se pri kraju dana obavezno mora sprati pločnik.

latika

Angel Karalijčev: ZBOG ČEGA SE ŠTURČIĆ NIJE OŽENIO

resized_cvrcak_violina-530

Krenuo šturac, veseli violinista, s jednom malenom orahovom violinicom da po Božijem svijetu niže pjesme i da raduje duše crnim bubicama…

Devet godina hodao niz njive pentrajući se po kruškama, visoko, visoko, a kada zasvira, medni mu se zvuk iz struna rasipa širom polja!

Omamio sve što se bubom zove. Jedanput, dok je redao riječi iz pjesme i gudio gudalom, pao s grane, te mu se otkinulo dugmence sa crnog jelečića i ispalo mu u travu. Budući nije imao koga da mu ga prišije, rastuži se i napuniše mu se oči suzama.Tada je i odlučio da se ženi, da sebi nađe vrijednu nevjestu i da mu ona prišije dugme. Okačio je violinicu u vrhu kruške i otišao do kladenca da tamo čeka svoju buduću nevjestu!

Sjeo na jedan bijeli kamen. Kada su se kroz noć zvijezde prosule po vodi kladenca, nahrupiše razno-razne bubice dolaziti po vodu. Zagledao se u njih, zagledao i odabrao jednu najcrnju. Pogledao je u oči, pa ga i ona pogledala – osmjehnuo joj se, a i ona mu podarila blistavo- biserni osmijeh! Tada joj šturčić skide cvijetnu ogrlicu na čelu i dade joj majčin prsten. Dogovoriše se da se uzmu.

Nadigao se šturčić i krenuo da javi majci kako je sebi odabrao djevojku za nevjestu.

Idući putem ka svom selu, presrete ga vrana sa kao katran crnim krilima.

-Kuda to žuriš? – upita ga.

-Svadbu pravim.

-Ti li se ženiš?!

– Ja, nego ko!?

– A s kim se to ženiš?

-Sa onom bubom koja živi pod bijelim kamenom na kladencu.

-Aaaa! Jesi li se na nju namjerio? Ona ti je crna k’o kuga.. Hitno se vraćaj ili ću te kljucnuti!

Umoli joj se šturčić: – Nemoj, vrano, molim te! Kada s proljeća izlijegneš mladu pilad na gnijezdu, svirat ću im svaku noć dok ne zaspu.

Vrana pomisli kako ne bi bilo loše da joj se čavčići uspavljuju uz zvuke violine, i ne kljucnu ga.

Šturčić produži, a majku zateče pred vratima kuće. Poljubi je u ruku.

-Oči mi ispadoše, sine, čekajući te. Zbog čega ranije ne dođe? Ti ode drugima radost da daruješ, a na mene zaboravi…

-Oprosti, majčice – reče joj šturče, sjede i stade joj pričati o crnoj bubi.

-Kakvu ćeš mi to svadbu praviti? Zarem ne vidiš da u ambaru zrna žita nemamo! U njemu miševi kolo vode. Kako misliš svatove dočekivati? Za njih ti je potrebno devet pšeničnih hljebova, a odakle ti žita?…

Poskoči sinčić joj:

-Eh, laka rabota!

Krenu, nađe prijatelja i dade mu spisak sa imenima svih šturaca i svih buba s polja.

Šturčić upregnu bivole i pođe prema njivi. Bila je kasna jesen. Narod požnjeo svo žito i ovršio snopove.

Žutjela su se samo gola strništa. Lutao, lutao i jedva naišao na jedan žitni klas koji je pretekao ispod srpa.

Uspentra se u vrhu klasa i sa njega pokupi sva zrna. Napunio jedan koš, utovario ga u kola i krenuo …

Na putu ga dočeka ojađeni i ljutiti mrav – iskre mu frcaju iz očiju.

– A zbog čega tvom prijatelju ne reče da i mene stavi u spisak za svadbu, a? Ko će ti sada igrati sitno oro?…

Šturčić nije znao šta da mu odgovori.

Tada ljutiti mrav zaliježe upreko puta. Kada su mu točkovi kola bili na leđima, nadiže se i prevrnui kola. Prosu se žito. Naišla gladna ptičurija, te ga svega svega pokljucala.

Gorko je šturčić zaplakao. Nije se ni vraćao ostarjeloj majci, već je uzeo violinicu sa kruške i nastavio tužno svirati!!!

I do dana današnjeg neoženjen hoda po bijelom svijetu, bez dugmeta na jelečiću, i svira u violinu, ali mu svirka više nije nimalo vesela, nego tužna i žalosna.

Izadjite u neku ljetnu noć i poslušajte mu svirku!

(Prevod s bugarskog: Sande Dodevski)

 

 

 

VANDA BABIĆ

maxresdefault

 

BOKELJSKA ELEGIJA

(u povodu 850. godina posvećenja katedrale Sv. Tripuna)

 

Boku su moju ostavili da umre.
Donosili su joj svaki dan cvijeće
Diveći se njezinoj ljepoti.
Prosili je i ostavljali u istom danu,
Zaručivali je lažnim dijamantima,
Bacali bisere i mahali zastavama.

Boku su moju osudili da umre
na Trgu sv. Tripuna između limene glazbe
i olovnih vojnika slavnog joj brodovlja
sjedi moja Boka uplakana,
uprljana, izdana.

Boku su moju pustili da umre
na banketima gdje su joj slavili ime
u biskupskom dvoru između laži i licemjerja,
Judinih škuda, molitve i kletve,
sjedi moja Boka i gleda
svoj posljednji ispraćaj.

(2016)

  

SARAJEVO

Sarajevo, kasne boje ljeta

kada žuta prelazi u zlatnu, a crvena

u bojama lišća prelama se kroz sjećanja:

od Ilidže pa do Trebevića ili Ferhadijom do Sebilja,

gutljaj vode s glasovite česme da se uvijek

k njemu vraćaš, dok

zlatnožuta prelazi u zlatnu i crvena u bojama neba.

Sarajevo u šalici kave u sobama gospođe Safije

gdje se žuta prelama u zlatnu, a crvena u uzdahu.

Sarajevom kasne boje ljeta, zlatnožuta u šapatu.

                                                           (2016)

BRIAN DINTER

 

526x297-7pw 

 

 

Greben

Projuriše poput bure smjelosti mladosti moje,

valovi uzburkanih strasti do grebena svojeg stigoše.

Ne raziđoše se odmah, udružiti se htjedoše jednom još,

no kasno za milinu odluke biješe, greben gladan biješe.

 

Toliki hod pučinama oceana koji neznancem našim ostade,

toliko šumovitih obrisa riječi i djela utopljenih u bezdan.

Prilike stizati znadu u trenu nespremnosti za slasnu baladu,

valcer ostade na pučini kao zalog duga kod grebena druga.

 

Sveta gora

 

Ponosito hodim ka prostranstvima novim,

zova prošlosti teg prestadoh da snovim.

Nemir u radost britku osjetila pretvara,

sijeda vlas u sjaj crni svoju muku rastvara.

 

Jecaji koji zgradu ruha mojeg opkoliše,

pred naletom krika slobode naklonom odstupiše.

Završni čin maskenbala na obali mora…

plivam oceanom ljubavi, to je moja sveta gora!

 

 

Krik tišine

 

Grijeh je lutati poprostranstvima iluzija,

plavetnilo mora nije utjeha za srce krvavo.

Crnilo dubina krije glas nebeskih visina,

glasnice krik tišine u osvit eterom pronose.

 

 

 

Puštam…

 

Plimu ljubavi tvoje oseka srca umornog išćekuje,

zgarište na umu zasađeno nada derviška okrepljuje.

Majka sina odbjeglog traži na poljanama bez cvijeta,

modra lasta preletom svakim osluškuje miris ljeta.

 

Gdje li čari tvoje zimuju, kome one sada trnjem kumuju…

gdje li je plavetnilo koje žubori u tamama koje obmanjuju?

Latica ružina spokoj budi u srcima koji trn puta spoznaše,

zeleni se poljana mirisom novim, njedra spokojem nagradiše…

 

Puštam jer radoznalost odavno napustiše halje moje,

vjetar gnjeva rastvoriše u bezdan mili sve čestice svoje.

Putujem nepoznanicama doba koje stvoreno još nije,

spokojan i miran… u jedno siguran: srce za Njeg suze lije!

 

 

Novo doba

 

Na marginama novog doba stabljika stara vinula se radosno,

zemlja podatna gnjev njen primiše i prošlost pročistiše.

 

Patnje nestadoše u zrncima zemljane prašine…novih lica stranice,

let feniksov nadohvat je ruke, sjeme se rađa u vodi stare muke.

 

 

(iz pesničkog rukopisa Duhovni djetlić)

Brian Dinter (Rijeka, 1966), po profesiji pravnik i specijalista za metodiku i didaktiku italijanskog jezika a po duhovnom opredeljenju pesnik, pisac, filozof, (filoteurg i sufija). Objavio je knjige: Platonova  trilogija (2008), Vrline uma (2008), Samsara i Nirvana (2009), Na putu duhovne emancipacije (2010), Ezoterijski trokut mudrosti (2011) i Sjaj u tami: duhovna poezija (2012). Osnivač je centra Forum Italicum koji promoviše učenje italijanskog jezika i izučavanje italijanske kulture. Stručni je saradnik Univerziteta u Veneciji. Živi u Hajdukovu kod Subotice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

GRAH ZA ILIJU LADINA 2016.

il

 

Udruga ZDRAVO DRUŠTVO MOSTAR i HKD NAPREDAK – podružnica Vitez

pozivaju pjesnike iz regije da prijave svoje sudjelovanje na

VI. performansu GRAH ZA ILIJU LADINA s pjesmom na temu prema stihu Ilije Ladina:

U jabuku ću zagrist: slatka ili kisela

Pjesme treba slati na email adrese: anzortia@gmail.com i kolonija.ilije.ladina@gmail.com

najkasnije do 7. 10. 2016. godine

VI. PERFORMANS “GRAH ZA ILIJU LADINA”održat će se ili 8. 10. 2016. u Vitezu u klubu HKD Napredak s početkom u 12,00 sati

Natjecati se za SLAVODOBITNIČKU TITULU mogu samo oni pjesnici koji sami interpretiraju svoju pjesmu a uz plaketu slijedi i primjerena nagrada.

Organizacioni odbor

Milenko Županović

milenko-photo

 

Golgota

 

U hladnim

odajama

smrti

jezive sjene

grešnika

nestaju

u tamnim

dubinama

vjere

na brdu raspeća.

 

 

                                               Bogovi  

                                               Hrabrost

                                               usamljenih

                                               ratnika

                                               na zgarištu

                                               vjekova

                                               obasjani

                                               tišinom

                                               usnulih

                                               Bogova.

Sudbine

 

Magija

Istoka

svjetlost

grobnice

spaljeni

mostovi

smrti

sudbine

napuštene

kapije

raja

nestaju

u magli.

MIRZANA PAŠIĆ KODRIĆ: Recenzija zbirke pjesama “Poema o ljubavi i druge pjesme o ljubavi i bolu”

mirzana

Intimistički diskurs i oživljavanje autorskog subjekta u knjizi poezije
“Poema o ljubavi i druge pjesme o ljubavi i bolu” Zdravka Odorčića

Peta po redu knjiga poezije Zdravka Odorčića “Poema o ljubavi i druge pjesme o ljubavi i bolu” već svojim naslovom jasno ukazuje na lajtmotiv ove knjige – ljubav, zasigurno vječnu inspiraciju pisaca i umjetnika od postanka svih slova i svih ljudskih potreba da u umjetnosti uvijek nanovo prozbore ono o čemu i u postmoderni umjetnost još uvijek rado govori, nikada u potpunosti ne izcrpivši sve njene mogućnosti. Upravo iz tog razloga čini se da, dok je svijeta i vijeka, umjetnost će govoriti i o ljubavi. Nažalost, iako će se poetike mijenjati, lajtmotiv ljubavi u književnosti, općenito, zadržat će i onu odveć svima poznatu vezu ljubavi i bola, bola iz kojeg se i rađa kreativnost, ali i sve predrasude i/ili istine da upravo ljubav često podrazumijeva i bol te da se dobra književnost mora rađati upravo iz njega.
U tom smislu, “Poema o ljubavi i druge pjesme o ljubavi i bolu” vjerno nastavlja upravo tu nit istina i/ili predrasuda da bol u dobroj poeziji mora da grli ljubav te da se upravo iz tog zagrljaja i rađa pjesničko nadahnuće, a iz njega uspješna ljubavna poezija sa iscjeljujućim karakterom. I zbog svega ovog, ovo je knjiga poezije koja počiva na stapanju autorova „ja“ i lirskog subjekta, uz obnovu intimističkog pjevanja u vidu poezije lirskog utemeljenja koja nanovo i u vremenu postmoderne postavlja pitanje govorećeg subjekta u poeziji, kao i niz drugih, danas pomalo neočekivanih pitanja, poput „smrti autora“, uloge pjesnika općenito u društvu i umjetnosti, tragedije genija i sl.
Tako “Poema o ljubavi” najprije predstavlja tipičan zaokret ka klasičnoj evropskoj romantičarskoj poetici:

“Na toj čudnoj livadi šestoga kata
Živjele su ptice i njezina mala krava
Bijela k'o snijeg zamišljena sova
I naša ljubav tisućama leptira.”

No, kasnije poema će se sve više razvijati u domenima neoromantizma upravo zbog spomenutog, danas vrlo neobičnog i neočekivanog oživljavanja autorskog subjekta u poeziji, ali i u domenima nove osjećajnosti te općenito postmodernom diskursu.
Naime, ova knjiga, na primjeru vlastitog autorovog subjekta tek pregovora o mogućem postojanju smisla vječne ljubavi više na način njenog realnog poimanja nego pukog romantičarskog sanjarenja, gdje ljubav, ako i postoji, nikada nije vječna, već je uvijek i nanovo podložna grubim promjenama.

“Vrijeme je stalo, želim da u meni umre
Tako se valjda pokapaju nesretne ljubavi
Ili je to vremenska rupa druge dimenzije života
U kojem je ostavljam da bih nastavio živjeti dalje.”

A kao takva, ljubav uvijek za sobom ostavlja duboke praznine i ožiljke iz kojih se, ujevićevski rečeno, ipak i danas rađaju odorčićevske kolajne.

“Ma život je pjesma i smrt je za nas ova pjesma.”

Iznenađujuće kreativno, nižu se vrlo uspješne pjesme kao ipak iscjeljujeća i oslobađajuća aktivnost, ali i poetski realni svjedoci svih emotivnih bura, tuga i praznina autorskog subjekta i osjećaja njegove nekadašnje nedorečenosti koja se jedino pjesmom, ipak iscjeljujuće i oslobađajuće, barem donekle mogla zaokružiti i, u stilu pjesnika, naprosto i morala.

“A kako bi drugačije pjesnik mogao
Nego pjesmom se oprostiti
Od tebe, moja izgubljena ljubavi!”

Tako je “Poema o ljubavi”, kao dnevnik jedne nekada uistinu stvarne, velike i istinske, no tragične ljubavi, prava mala poetska priča s gotovo dramskim zapletima općenito bliskim Odorčićevoj poetici, tragičnim završetkom, ali i katarzama. Priča koja, na kraju vrlo upečatljivo, nimalo romantičarski kao na početku poeme, postavlja pitanje šta je to ljubav uopće.

“Neki su o njoj pričali da je promišljena i klasična sponzoruša.
Istinu samo ona zna.
Ljubav ponekad može biti i velika laž.”

Druge pjesme o ljubavi i bolu u knjizi prate istu (neo)romantičarsku tematiku nesretnih ljubavi uz nešto malo drugačije poetske karakteristike, koje se prije svega ogledaju u kratkoći, a vrlo složenoj strukturi klasične lirske pjesme. One problematiziraju pjesnički primamljive i uvijek zanimljive motive ljubavnih rastanaka, čežnji, daljina, (be)smisla čekanja, dolazaka i odlazaka, (ne)mogućeg zaborava i sl.

“Miris poljske pokošene trave napuni joj krvave nosnice.
Snagom volje podiže se, tjeskobom vuče ozlijeđeno tijelo.
Slaba i bolna ponovo se skuplja u zgužvanu prtljagu.
Zamiriši lavanda i ružmarin, pauk joj se ugleda za sreću.”

No, i njih, također, kao i Poemu o ljubavi, opet karakterizira izrazito jak i jedinstven pečat autorskog subjekta i vrlo intimistički diskurs u ljubavnoj poeziji.

“Jak u svojoj prpošnoj pijanosti rušio sam nebo
Mjesecu što obasjavao je ljubavnike, stavljao soli na rep
Zvijezde otpuhivao ledenim dahom u daleki svemir
Amorovu strijelu sam sebi zabio u krvavo srce”

I ovom zbirkom poezije Zdravko Odorčić još jednom je potvrdio da svojim osebujnim stvaralaštvom pomjera i miri poetike starog i novog u pjesništvu, uvijek i nanovo iznenađujući svojim poetskim stilom i pjesničkim svijetom.

Mr. sc. Mirzana Pašić Kodrić

14344769_10154561487176834_503049426766724960_n

William Butler Yeats (1865.- 1939.)

wbyeats

 

 

PJESMA SRETNOG PASTIRA

Šume Arkadije su poharane,
I mrtva starinska radost je njena;
Nesta svijet gojen od snovite hrane;
Istina, sad igračka obojena,
Još vrti glavu naspram carstva sjena;
O bolna djeco, pod suncem što šija,
Od stvari što ih rastočiše mijene
U mučnom plesu gdje nas prošlost vija,
Dok Kronos tužne napjeve izvija,
Riječi su samo to što ima cijene.
A gdje su sada ratujući kralji,
Rugači svijeta? —
I u Križa znaku
Vladari koji ratove potiču?
Prazne su riječi njihova slava,
Dok s mukom teškom izgovara svaku
Mucav školarac ponavljajuć’ priču:
Mrtvi su sada pradavni nam kralji.
I zemlja sama tek bi mogla biti
Plamna riječ, što se naglo može čuti,
Gdje zvoni od nje prostor jekoviti,
Kad beskonačni san časkom pomuti.

Ni slavna djela ne časte se dična, Niti
već ima takva kova ljudi; Nitko žarkom
željom istinu ne žudi, Nit’ su tlapnje
hrana neobična Novim snima, nit’ istine
ima Spašene u srcu. Traži, sada,
Zvjezdolovac nema znanja prava, Što
pogled ne diže od optičkih sprava,
Slijedeći trag zvijezde koja pada — Ti
žudi, jer u tom’ istina prebiva, A ne bjehu
riječi — već zvjezdani otrov Od čega se
srca raskoliše živa, I istini ljudskoj
izatkaše pokrov. Idi i sakupi kraj
šumnoga mora Zavojite školjke, gdje su
glasi skriti, Priču im ispričaj usred
razgovora, One će te potom same utješiti,
Melodijom blagom, ponavljajuć riječi,
Dok u njima tvoje još bude gorčine,
O tome da nesta samilost što liječi,
1 biserno bratstvo kako mre i gine;
Jer jedino riječi jesu dobre svima:
Pjevaj, u riječima trag istine ima.
Meni valja poći: do tihoga stana Gdje se
sunovrati i ljiljani njišu, Fauna ću tamo
razveselit’ bijedna Ispod pokrivača
položena leđna, Pjesmu prije zore pjevat’
mu najtišu. Još ga oči pamte živa,
razdragana, Sanjati ga znadem kako gazi
Po tratini rosnoj poput duha I pjesma ga
pecne posred sluha — O zemlji kad
bješe mlada i u snazi:

Ali jao'Ona i ne sanja više; ti
pođu pazi! Sa obronku usni
slijepim makovima:
Sanjaj, sanjaj, ima istine u snima.

 

DRUGI  DOLAZAK

U kružnicama kružeći sve širim
Ne čuje više soko poziv sokolara;
Stvari se raspadaju; središte ne drži;
Anarhija se razuzdala svijetom,
Diže se plima zamućena krvlju
I obred nevinosti posvuda se gasi;
Najboljima manjka svako uvjerenje,
Najgori su puni intenzivne strasti.

Jamačno, otkrovenje nam se bliži;
Jamačno, Drugi Dolazak se bliži.
Drugi Dolazak! Tek izrekoh riječi,
Kad golema mi slika iz Spiritus Mundi
Zablješti zjene: u pustinjskom pijesku
Lavovsko tijelo ljudske glave pilji
Pogledom praznim, okrutnim ko sunce,
I valja spora bedra, dok se oko njega
Razlijeću s grozom sjene ptica pustinjskih.
Opet se spušta mrak: al sada znadem –
Dvadeset stoljeća se kamenoga sna
Budi u zipci, što ih je odnjihala
Da vide moru. I kakva surova zvijer,
Kad konačno joj kucnuo je čas,
Sad puže prema Betlehemu da se rodi?

Sonja Jurić

sonja

 

 

NA  POZORNICI

 

Na pozornici Života stojim

I promatram publiku.

Oni ne znaju da tekst ne razumijem

I da šaptači već dugo ne dolaze.

 

Predstava traje stoljećima.

Još ništa nisam rekla.

 

Sjaj moranja u mojim očima

Lažni osmjesi na izobličenim licima

Ne daju da počnemo govoriti.

 

Znam: uloge su podijeljene

I moranje i htijenje će se ispuniti

Prije nego li se zavjese spuste.

 

Odigrat ću zadnju ulogu!

Izazvat divljenje na nebitnim licima.

I polako nestati u garderobi

Punoj kostima za neželjene uloge.

 

Ćemu će pljeskati?- pitam se.

Kad to više neću biti Ja.

Rabindranath Tagore

mlini 011

 

Čini mi se da sam te morao voljeti

 

Čini mi se da sam te morao voljeti

na bezbroj načina, bezbroj puta,

u životu nakon života,

u dobu nakon doba, zauvijek.

 

Moje opčinjeno srce je napravilo

i iznova stvorilo ogrlicu pjesama.

Primi je kao dar i nosi oko vrata

na svoje različite načine,

u životu nakon života,

u dobu nakon doba, zauvijek.

 

Kada god čujem stare priče o ljubavi,

to je vijekovima star bol,

ta stara priča o razdvojenosti

ili zajedničkom životu,

kao što uvek gledam iznova u prošlost,

na kraju uvijek ti iskrsneš

kao prekrivač sjaja polarne zvijezde

koja isijava kroz tamu vremena:

Postaješ simbol onoga što se pamti zauvijek.

 

Ti i ja plutamo na ovom mlazu

koji dolazi iz izvora srca

i vremena ljubavi jednog prema drugom.

Igrali smo uz milion drugih ljubavnika,

dijeleći istu stidljivu dragost zbog sastanka,

iste potresne suze rastanka –

stara ljubav, ali u obliku koji se rađa

i rađa uvijek iznova.

 

Danas je ta sila pred tvojim nogama,

pronašavši svoj kraj u tebi,

ljubav čovjeka svih vremena, prošlosti i vječnosti:

Univerzalna sreća,

univerzalna tuga,

univerzalni život.

Sjećanja na sve ljubavi

spajaju se sa ovom našom ljubavlju –

i pjesme svih pjesnika,

prošlosti i vječnosti.